Sjaj Slave Božje/ Članstvo

Izvor: Gospel Translations Croatian

Trenutačna izmjena od 19:43, 19. svibnja 2010.

Počnimo priznanjem da danas ideja članstva u Crkvi ima kontraproduktivni učinak. Zar ne zvuči neprijateljski, ako ne čak elitistički, da su jedni članovi, dok drugi nisu? Možemo li čak tvrditi da se to kosi s učenjem Biblije, da je to nekršćanski? Djela Apostolska 2 jednostavno navode da je „Gospodin svaki dan umnožavao broj” onih koji su bili na putu spasenja. Je li to sve? Također, Djela Apostolska 8 navode kako je etiopski državnik putovao u Palestinu i na povratku kući u svojim kolima čitao knjigu proroka Izaije. Filip, nadahnut Duhom Svetim, mu je pristupio i počeo razgovarati s njim; čovjek je povjerovao i krstio se. Zar Etiopljanin tim činom nije odmah postao članom Crkve?

I. Strah od obveze i članstvo

Ova tema je jako važna. Važnija nego što su mnogi ljudi spremni priznati. Uvjeren sam da je razumijevanje ove teme ključni korak ka obnovi naših crkava, evangelizaciji naše nacije, produbljenju shvaćanja Kristove žrtve, a time i korak ka većem slavljenju Boga.

Američki evanđelisti zaista moraju ponovno razmisliti o ovoj temi, posebice Južna baptistička zajednica. Jedno istraživanje pokazuje da Južna baptistička crkva ima 233 člana od kojih 70 sudjeluje na nedjeljnoj misi. Moje pitanje glasi: što je s ostala 163 člana? Jesu li svi bolesni, u staračkom domu, na fakultetu, na praznicima ili u vojsci? Neki možda i jesu, ali svih 163? Što ovo govori o kršćanstvu? Kakvu to poruku nosi svijetu? Kakvu važnost prema tome ima kršćanstvo u našim životima? I kakvo je duhovno stanje tih ljudi koji nisu bili u crkvi mjesecima, možda i godinama? I da li se to nas uopće tiče? Da bismo ovo shvatili, moramo se prvo upitati "Što je doista Crkva?"

II. Što je doista Crkva?

Crkva nije građevina

Kada kažemo Crkva, ne mislimo na religijsku organizacijsku jedinicu. Ne mislimo na budističke niti na židovske crkve. "Crkva" ne podrazumijeva građevinu; to je tek njeno drugo značenje. Građevina je mjesto gdje se Crkva okuplja; odatle dolazi kvekerski naziv „molitveni dom“. Stare crkve u Novoj Engleskoj su izvana nalikovale na kuće. To su jednostavno bile kuće u kojima se Crkva sastajala.

Crkva je jasno definirana zajednica

Novi zavjet kaže kako je Crkva prvenstveno zajednica ljudi koji ispovjedaju i svjedoče Božje spasenje kroz vjeru u Krista. Crkva Novog zavjeta je upravo to; nikakva građevina. Prvi kršćani gotovo 300 godina od postanka Crkve nisu imali nikakvu građevinu. No, od ranih dana, kršćanske crkve bile su kongregacije posebnih ljudi. Određeni ljudi su bili dijelom kongregacije, drugi su bili izvan nje.

U Novom zavjetu

Isus u Matejevu Evanđelju 18 i Pavao u 1. Korincanima 5 govore o isključenju osobe ne iz političke zajednice, nego iz društvene. Iako nemamo pouzdanih dokaza da su prvi kršćani imali popis članova, velika je vjerojatnost da jesu. Ne bi čudilo da je tako bilo. Znamo da su imali popis udovica, znamo da Bibija govori da Bog u Knjizi života ima popis svih pripadnika Crkve. A iz Druge poslanice Korinćanima 2 znamo i da su i Pavao i Korinćani mogli identificirati većinu ljudi koji su bili članovi Crkve, tj. koji su imali pravo glasovati.

U Starom zavjetu

Jasno definirana zajednica ljudi je središnja misao Božjeg djelovanja i u Starom i u Novom zavjetu. Od Noe i njegove obitelji, Abrahama i njegovih potomaka, izraelske nacije, do Novog zavjeta, Bog je odlučio zadržati jasno definiranu zajednicu ljudi kako bi pokazao Svoj lik. Božja je namjera oduvijek bila da postoji jasna linija koja odvaja one koji vjeruju u Njega i one koji ne vjeruju.

Baptisti su povijesno jedinstveni u shvaćanju ove činjenice

Koncept crkve kao okupljene zajednice je nešto što je oduvijek odvajalo baptiste od ostalih kršćanskih zajednica. U doba Reformacije odnos crkve i države bio je blizak i složen. Odluke bilo crkve bilo države utjecale bi često na oboje. Pretpostavka je bila da je svaki čovjek rođen unutar granica koje su pod određenom političkom jurisdikcijom mogao biti članom državne crkve. Ponovno prakticiranje krštenja u doba Reformacije predstavljalo je iznimnu prijetnju tom savezu jer su baptisti oživjeli novozavjetno viđenje Crkve kao zajednice ljudi koji osobno ispovjedaju i svjedoče obnovu.

Bilješka za povjesničare

Evo jedne zanimljive bilješke za povjesničare – crkva kao zajednica dobrovoljno obvezanih ljudi je važan doprinos koji su baptisti dali vjerskoj slobodi u našoj zemlji. Možda vam je to čudno. Danas mnogi vide baptiste kao zaostale, represivne religijske totalitarce. No to je daleko od istine i krajnje ironično. Sloboda, kojom se neki koriste kako bi pisali i govorili o našem fanatizmu, je pravo koje mi baptisti zagovaramo gotovo 300 godina.

Članom Crkve ne postajete ni vi ni bilo koji član vaše obitelji niti na temelju porijekla niti na temelju pripadnosti naciji. Ne, nego Novi zavjet govori da je crkva otvorena za vjernike. Zato zagovaramo zakone ove zemlje kako bi crkva mogla djelovati u slobodi. Baptisti ne zagovaraju novo-organiziranu crkvu; ta mi smo njeni najveći neprijatelji. Naše shvaćanje crkve nam to ne dopušta. Mi zagovaramo evangelizaciju nacije kroz crkve koje surađuju u Isusovu evanđelju. A Crkva je lokalna zajednica kršćana privrženih Kristu i jedni drugima.

III.Zašto se priključiti Crkvi?

Značaj ovog pitanja

Ovo pitanje je neophodno i za naše crkve i za nas kršćane. To pitanje je ključno, ako želite shvatiti na što vas Krist poziva. Priključenje Crkvi vas neće spasiti, kao ni vaša dobra djela, vaša izobrazba, kultura, prijateljstva, donacije, krštenje. Nekršćani se ne bi trebali trudit postati članovima Crkve, nego da shvate što zapravo znači biti kršćanin. No, dopustite mi da postavim pitanje onima koji se nazivaju kršćanima: što znači živjeti kršćanskim životom? Živimo li mi kršćanskim životom?

Pet razloga za priključenje Crkvi

Postoji mnogo dobrih pitanja koja bismo mogli postaviti, a koja bi uputila na našu potrebu za Crkvom, no dopustite mi da vam nabrojim pet razloga za priključenje Crkvi koja propovjeda evanđelje i zagovara kršćanski život.

1. Da budemo sigurni

Ne biste se trebali priključiti Crkvi da biste bili spašeni, već biste se trebali priključiti Crkvi kako biste bili sigurni da ste spašeni. Sjećate li se Kristovih riječi u Ivanovu Evanđelju?

"Tko ima zapovijedi moje i drži ih, on je onaj, koji me ljubi. A tko ljubi mene, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ga ljubiti i objavit ću mu sebe samoga.... Ako zapovijedi moje uzdržite, ostat ćete u ljubavi mojoj, kao što sam i ja održao zapovijedi Oca svojega, i ostajem u ljubavi njegovoj.... Vi ste prijatelji moji, ako činite, što vam ja zapovijedam.... Kad ovo znate, bit ćete Blagoslovljeni, ako to činite." (Ivan 14:21; 15:10, 14; 13:17).

Priključenjem Crkvi, mi dajemo za pravo našoj braći i sestrama da traže od nas da živimo ono što ustima ispovijedamo. Tražimo od njih da nas hrabre svjedočanstvom Božjih djela u njihovim životima ili da nas opomenu ako skrenemo s puta Božjega. Vaša pripadnost lokalnoj Crkvi je javno svjedočanstvo te zajednice da vaš život pokazuje znakove obnove.

Pripadnost Crkvi nije spasenje, ali odražava spasenje. No ako odraza nema, kako možemo znati da spasenje uopće postoji?

Biti dijelom Crkve znači pružiti drugima ruke da bismo ih upoznali i da bismo bili upoznati, znači pomoći i ohrabriti jedni druge kada nam treba podsjetnik na Božje djelovanje, ili upozoreni kada dođe do raskola između onoga što ustima ispovjedamo i onoga kako živimo.

2. Evangelizacija svijeta

Lokalnoj Crkvi se trebate priključiti i zbog evangelizacije svijeta. Zajedno možemo puno bolje širiti evanđelje unutar i izvan svoje zajednice. Lokalna Crkva je po prirodi misijska organizacija.

To trebamo potkrijepiti našim djelovanjem: pomoći siročadi, bolesnima, djeci ili osobama s poteškoćama u razvoju. Kroz naše članstvo u Crkvi pomažemo širiti evanđelje, omogućujemo novčanu potporu i rad tisuće volontera za pomoć onima kojima je potrebna hitna materijalna pomoć kao što su žrtve prirodnih katastrofa, onima kojima je potrebna pomoć u obrazovanju, i za bezbrojne druge misije. Iako nesavršeni kakvi jesmo, ako Božji Duh djeluje u nama, On će upotrijebiti naše živote kako bi širio istinu o evanđelju. To je posebna zadaća koju imamo na Zemlji. Ovo je posebna privilegija Crkve – biti dijelom Božjeg plana, širiti evanđelje.

3. Razotkriti lažno evanđelje

Bog želi da zajedno djelujemo na razotkrivanju lažnog evanđelja. Kroz naše okupljanje možemo pokazati svijetu što zapravo znači živjeti evanđelje. U našim crkvama, možemo razotkriti poruke i slike koje govore o evanđelju, ali ga ne predstavljaju u pravom svjetlu. Zaista, zar neki od onih koji nisu članovi evangeličkih crkava i nisu članovi baš zato jer ne vjeruju u isto evanđelje? Zadaća Crkve je prepoznati i braniti istinsko evanđelje i spriječiti njegovo izopačivanje. Moramo shvatiti da naša zadaća uključuje, pored navještanja Radosne vijesti, također i sprečavanje njegova iskrivljenja i prepoznavanje onih koji žele zbuniti i zavesti kršćane.

4. Nauk crkve

Četvrti razlog za priključenje Crkvi jest širenje nauka crkve. Priključenjem Crkvi možemo uništiti naš pogrešan individualizam i shvatiti zajedničko djelovanje u kršćanstvu. Čitajući Novi zavjet shvatit ćete da kršćanski život podrazumijeva brigu jednih za druge. To je dio definicije bivanja kršćaninom. Pa iako to ne radimo uvijek dobro, trebamo biti predani tome. Nastojimo poduprijeti čak i najmanje pomake na putu pravednosti, ljubavi, nesebičnosti i sličnosti s Kristom.

Često pripovjedam priču o svom prijatelju koji je radio u kršćanskoj službi na jednom sveučilišnom kampusu i išao u crkvu kojoj ja pripadam. On bi uvijek došao nakon pjesama, poslušao propovijed i otišao. Jednog dana sam ga upitao da zašto ne ostane na cijeloj misi. "Pa", rekao je "na mene ne djeluje ništa drugo." Pitao sam ga je li ikad razmišljao o tome da se priključi Crkvi. Moje pitanje je smatrao apsurdnim. Rekao je: "Zašto bih to uradio? Mislim da bi me to samo duhovno unazadilo." Zapitao sam se što on misli da biti kršćanin znači. Postavio sam mu pitanje: "Zar nikad nisi pomislio da Bog možda želi da pružiš ruku drugim ljudima? Možda će oni tebe usporiti, ali možda ćeš ti njih ubrzati. Možda je to dio Božjeg plana za nas kao zajednicu."

5. Božja slava

Na kraju, kršćanin bi trebao biti dijelom Crkve na slavu Božju. Petar je napisao ranokršćanima ovo: "Vladajući se dobro među neznabošcima, da bi za ono, što vas kleveću kao zločince, vidjevši vaša dobra djela, slavili Boga u dan pohođenja" (1 Pet 2:12). Čudesno, zar ne? Reći ćete: "Oh, pa Petar je slušao Isusa kako govori." No sjetite se Isusovih riječi: "Tako neka se svijetli svjetlost vaša pred ljudima, da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega na nebesima." (Mt 5:16). Čudesno je da će Boga slaviti naša dobra djela. Ako to vrijedi tako za naše individualne živote, zar neće i za naše živote kao zajednice? Bog želi da nas naše zajedništvo označi kao Kristove učenike. Sjetite se Isusovih riječi: "Novu zapovijed dajem vam: ljubite jedan drugoga! Kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedan drugoga! Po tom će svi spoznati, da ste moji učenici, ako ljubite jedan drugoga" (Iv 13:34-35). Naše zajedništvo nas treba obilježiti kao Njegove i slaviti Njega.

IV. Znakovi Članstva

Budući da živimo u grešnom svijetu i da smo i sami grešni, kako ustanoviti tko je član, a tko nije? Tko je unutra, a tko je vani?

Krštenje

Da biste postali članom Crkve trebate primiti krštenje. Trebate priznati da ste grešni i da se kajete te priznati Isusa kao jedinog Spasitelja. Sveto pismo podsjeća u Matejevu Evanđelju na Isusovu jasnu zapovijed da se krsti sve koji postaju učenicima. U Djelima Apostolskim vidimo da učenici razumiju i poštuju tu zapovijed.

Vjerujemo da je krštenje rezervirano za one koji svjesno ispovjedaju vjeru u Krista. Zbog toga vjerujemo i da je pogrešno krstiti djecu. Evo pet razloga za to:

1) Nitko se ne protivi krštenju odraslih osoba. Tema rasprave je krštenje djece.
2) U Novom zavjetu u ne postoje jasni primjeri krštenja djece.
3) U Novom zavjetu ne postoje jasna učenja o krštenju djece.
4) Novi zavjet nigdje ne uspoređuje fizičko obrezanje s krštenjem. Ustvari, u Poslanici Kološanima 2 uspoređuje duhovno obrezanje s fizičkim krštenjem, to jest, obrezanje srca kroz krštenje tijela. To podupire ideju krštenja samo onih koji mogu shvatiti što krštenje zaista znači.
5)Povijesno gledajući, krštenje djece ne nalazimo ni u Novom zavjetu ni u Didacheu, kršćanskom priručniku s početka 2. stoljeća. Ne postoje dokazi o krštenju djece ni u 1. ni u 2. stoljeću. Postoje dokazi iz 3. stoljeća, no oni ne govore krštenju djece o kojem propovijedaju neki od naših prijatelja reformiranih protestanata. Ti dokazi idu u prilog onome što danas propovijeda Katolička crkva – da krštenje predstavlja naše ponovno rođenje, naše spasenje. Shvaćanje krštenja djece onako kako to propovijedaju neki od naših prijatelja reformiranih protestanata nije se pojavilo do drugog desetljeća godina 16. stoljeća kada drugi protestanti ponovno uvode praksu krštenja odraslih. Huldrich Zwingli je taj koji prvi govori o krštenju djece koje ne predstavlja spasenje ni obnovu.

Biblijski dokazi o krštenju odraslih

Pavao u svojim poslanicama govori da su oni koji su kršteni iskusili novi život (Rimljanima 6), oni koji su obrezali srce (Kološanima 2). Stoga je krštenje ključno za pripadnost Crkvi, budući da ako netko bude priključen Crkvi samo da bi taj onda odbio tako jasnu Kristovu zapovijed, tada će ta nekrštena osoba koja tvrdi da slijedi Krista biti smjesta sankcionirana dok ili ne odluči prihvatiti Kristovu zapovijed ili izgubi potporu Crkve u svojoj tvrdnji da je sljedbenik Krista. Ne postoji, niti će ikada postojati, nešto što Isus može od vas tražiti, a da je jednostavnije od krštenja.

Isusova večera

Biti članom Crkve znači prisustvovati Isusovoj večeri. To znači, u biti, da idete dalje kao kršćanin. Sveto pismo kaže da je Isus na posljednjoj večeri zapovjedio učenicima da jedu kruh i piju vino "njemu na spomen". Nad čašom on reče: "Ovo činite kad god pijete, meni na spomen." Iz Pavlove Poslanice Korinćanima znamo da se to onda činilo i tako je ostalo do danas. Okupljanje Crkve oko stola Isusove večere predstavlja Crkvu koja se hrani vjerom u Krista.

Prisustvo

Biti članom Crkve znači biti redovno prisutan na crkvenim okupljanjima. Prisustvovanje je možda osnovno služenje jedni drugima. U često citiranoj Poslanici Hebrejima (10:25) stoji: "Ne ostavljajmo skupštine svoje, kao što neki imaju običaj, nego bodrimo jedan drugoga, i toliko većma, koliko vidite, da se približuje dan."

Ako Novi zavjet govori o crkvi kao o građevini, mi moramo biti cigle; ako je crkva tijelo, mi smo njegovi udovi; ako je crkva kuća vjere, mi moramo živjeti u toj kući. Ovce su u stadu, grane na drvetu. Ako je netko kršćanin, on mora biti dijelom crkve. No ovo članstvo ne znači sjećanje na zavjet koji smo nekoć dali niti uspomenu na poznato mjesto. To mora biti životno obećanje, redovno prisustvovanje, ili je bezvrijedno, ili čak gore od bezvrijednog, ono je opasno.

"Članovi" Crkve koji ne sudjeluju u životu Crkve zbunjuju i zavode i članove i nekršćane. A mi "aktivni" članovi ne činimo dobro "neaktivnim" članovima ako ih ne opominjemo i ako im dozvoljavamo da se zovu članovima. Moramo shvatiti da je članstvo u Crkvi zajedničko ispovjedanje vjere u individualno spasenje. A kako da zajednica uistinu ispovjeda da netko tko nikada nije tu živi u vjeri?

U našoj vlastitoj crkvi mi pokušavamo vidjeti tko ne prisustvuje i pokušavamo ga vratiti ili se posebno brinemo o njima (ako su u vojsci ili na fakultetu, ili pak u nemogućnosti da izađu iz vlastita doma zbog bolesti). Ako je netko sposoban posjećivati crkvu, naša je namjera isključiti ga iz naše Crkve što je prije moguće kako bi ga se potaknulo da se pridruži nekoj drugoj crkvi koju će redovito posjećivati.

Disciplina

Još jedan aspekt članstva je disciplina. Od Matejeva Evanđelja 18 do Pavlovih Poslanica Korinćanima 5 i Galaćanima 6 vidljivo je da Crkva mora povući granice kako bi isključila članove koju sami nisu voljni otići. Za više informacija o ovoj važnoj, a zanemarivanoj temi pročitajte djelo Jaya Adamsa Priručnik za crkvenu disciplinu (Zondervan, 1986) i Marka Denvera (ed.) Biblijski argumenti za crkveni život (Center for Chourch Reform, 2001). Jay Adams na ovu temu gleda iz prezbiterijskog kuta, dok je druga knjiga sažetak ranih učenja Crkve. Iako knjige prilaze ovom problemu s različitih strana, ipak imaju nešto zajedničko. Obje će biti korisne svakom pastoru ili crkvenom vođi.

Ljubav

Ljubav mora vladati među članovima Crkve. U Ivanovom Evađelju 13 Isus kaže svojim učenicima: "Novu zapovijed dajem vam: ljubite jedan drugoga! Kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedan drugoga! Po tom će svi spoznati, da ste moji učenici, ako ljubite jedan drugoga", (Iv 13:35). Ako netko kaže da je kršćanin, a ne voli bližnjega svoga, neka pročita što kaže apostol Ivan u svojoj prvoj poslanici (4:20): "Ako tko kaže: "Ljubim Boga", a mrzi na brata svojega, lažac je; jer tko ne ljubi brata svojega, koga vidi, kako može ljubiti Boga, kojega ne vidi?" Hvala Bogu da nam je dao ovakve ispite samih sebe jer mi često mislimo previše dobro o sebi samima. Pružati i primati ljubav je očito Božja volja za kršćane i mi to činimo svaki puta kada se odreknemo dijela novca za Božje službe kako bismo pomogli onima koje ne poznajemo.

Mnogo, mnogo drugog potekne iz ovoga u našoj lokalnoj Crkvi. Mi, na primjer, molimo naše članove da potpišu i sklope zavjet – zavjet o vlastitom djelovanju unutar zajednice. Očekujemo od tih članova da mole za Crkvu, daju joj financijsku potporu i da budu dijelom crkvenih službi. U srcu svake crkve su ljubav, disciplina, prisustvo, Isusova večera i krštenje.

Stoga, prijatelju kršćaninu, nemoj samo posjećivati svoju crkvu (makar bi to trebao činiti), već se uključi u njen život. Pruži ruku drugim kršćanima. Pronađi crkvu kojoj se možeš pridružiti i postani njen član kako bi nekršćani vidjeli i čuli evanđelje, kako bi se mlaki kršćani osnažili, kako bi oni jaki odaslali svoju energiju na pozitivan način, kako bi crkveni oci bili ohrabreni, kako bi se Bog proslavio.