Nebo klikće

Izvor: Gospel Translations Croatian

Inačica od 16:21, 31. siječnja 2011. (vidi izvor) Pcain (Razgovor | doprinosi) (Nova stranica: {{info|Heaven Rejoices}}<br> Hi Nikolina,<br> Here is the page for your tranlsation! Thanks!<br> Patty) ← Starija izmjena		Trenutačna izmjena od 16:10, 10. veljače 2011. (vidi izvor) Pcain (Razgovor | doprinosi)
(Nisu prikazane 4 međuinačice)
Redak 1:		Redak 1:
	{{info|Heaven Rejoices}}<br>		{{info|Heaven Rejoices}}<br>
-	Hi Nikolina,<br> Here is the page for your tranlsation! Thanks!<br> Patty	+	Autor sam pregršt knjiga o raznoraznim temama i jedna od stvari koja se zna dogoditi kada izdate knjigu jest da vas ljudi mole da im se potpišete. Uvijek sam davanje autograma smatrao nečim što čine samo poznati tako da mi je pomalo čudno potpisati se u nečiju knjigu. No to ne znači da me to ne veseli. Autora kršćanskih knjiga ljudi obično mole da još nešto doda, osim potpisa. Pitaju za njegov najdraži citat iz Svetog pisma. Mnogi autori onda citiraju Ivanovo Evanđelja 3,16 ili Poslanicu Rimljanima 8,28. Moj je pak najdraži citat Sefanijin 3,17.
		+
		+	Ima par godina da sam sjedio na jednoj konferenciji za stolom za potpisivanje knjiga zajedno s istaknutim učenjakom reformiranim kršćaninom. Vidio je kako sam ispod potpisa napisao "Sef 3,17". U pauzi se nagnuo prema meni i prošaptao: "Pravimo se važni". Znao sam da se šali sa mnom, ali su njegove riječi bile utoliko važne jer su pokazale koliko malo kršćana ima Sefaniju na svojoj listi "omiljenih biblijskih knjiga". Kad ste vi zadnji puta čitali Sefaniju?
		+
		+	Prije nego što pročitate što to piše u Sef 3,17, možda bi bilo dobro znati tko je bio Sefanija. Sefanija je bio Božji prorok koji je je bio pozvan da prenese Božju osudu stanovnicima Judejskog kraljevstva u 7. stoljeću prije Krista, za vrijeme vladavine Jošije (640. - 609. pr. K), posljednjeg judejskog kralja iz loze Davidove. Bilo je to iznimno važno razdoblje u povijesti Božjeg naroda jer su to bila posljednja desetljeća prije babilonskog razaranja Jeruzalema 586. godine. Sjeverno kraljevstvo Izraela već je bilo palo pod Asirskim carstvom. Judeja je bila na istom putu grijeha i pobune. I u tom se kontekstu pojavljuje Sefanija.
		+
		+	Sefanijina knjiga počinje jedim od najdramatičnijih navještenja predstojeće osude ikad nađenih u Svetom pismu. Njegov opis propasti koja predstoji Judeji podsjeća na Božju osvetu zemlji iz Noinog doba. Sefanija pisaše (u 1,2-3):
		+
		+	"Da, sve ću zbrisati s lica zemlje" <br> - riječ je Jahvina! <br> "Izbrisat ću ljude i zvijeri, <br> ptice nebeske i ribe morske, <br> učinit ću da padnu bezbožnici, <br> istrijebit ću ljude s lica zemlje" <br> - riječ je Jahvina!" <br>
		+
		+	Ovdje se potpuno jasno vidi Božji bijes prema onima koji se bune protiv njega. Osobe kojima se ove riječi čine strogima ne shvaćaju pravu zlu narav grijeha. Gotovo cijela knjiga napisana je u istom tonu, gdje Sefanija Judeji i susjednim joj narodima proriče neizbježnu zlo kob.
		+
		+	No posljednji dio knjige (3,9-20) sadrži dva nagovještaja spasenja. Nije neobično za knjige proroka da započnu nagovještajima nesreće, a završe nagovještajima blagoslova. Sefanijin nagovještaj blagoslova upućuje na to da Božja osuda nije njegova zadnja riječ svom narodu. Započinje nagovještajem obnove vjernog ostatka (reci 9-13) nakon čega slijedi nagovještaj Božje radosti i veselja sa svojim narodom (r. 14-20). U četrnaestom retku Bog poziva svoj narod da pjeva i klikće (redak 14) jer Jahve ih je riješio njihove osude i uklonio je njihove neprijatlje (r. 15-16). A onda u sedamnaestom retku čitamo ono što je O. Palmer Robertson nazvao "Ivan, 3,16 Starog zavjeta". <br> <br> Jahve, Bog tvoj, <br> u sredini je tvojoj, <br> silni spasitelj! <br> On će se radovati <br> tebi pun veselja, <br> obnovit će ti svoju ljubav, <br> kliktat će nad tobom radosno <br> kao u dan svečani.
		+
		+	U retku 14 Jahve poziva svoj narod da radosno viče i klikće. Zatim u retku 17 On klikće nad njim. Zastanite i razmislite o ovome na trenutak. Bog Svemogući, Stvoritelj neba i zemlje, Svetac Izraelov, klikće nad ostatkom Izreala. On se veseli nad svojim vjernima glasno slaveći kao u dan svečani! Glasno pjevajući! Klikćući! To nije Aristotelov Nepokrenuti pokretač. To nije apstraktni bog filozofa. To je naš Bog, Bog Abrahama, Izaka i Jakova, Otac našeg Gospodina Isusa Krista. I ovaj Bog, živi Bog, klikće nad svojim vjernim ostatkom pun veselja i glasno slaveći.
		+
		+	Ne podsjeća li vas ovo na jedan odlomak Novog zavjeta? Sjetite se prispodobe o razmetnom sinu (Luka 15,11-32). Otac, koji predstavlja Boga, u ovoj prispodobi vidi kako se njegov razmetni sin vraća kući i što čini? Trči k njemu, grli ga, ljubi ga. To nije bilo nešto što bi dostojanstveni stari Židov učini u ono doba. Isus nam govori o radosti na nebu kada se grešnik obrati (Luka 15,7). I nisu samo anđeli ti koji klikću. Bog klikće također. Sefanija 3,17 je živi podsjetnik da naš nebeski Otac nije neko daleko božanstvo kojeg nije briga za nas. Ovdje se radi o prikazu istinske i duboke ljubavi, one ljubavi koja će žrtvovati sve za naše dobro. Ona ljubav koja jest žrtvovala sve za naše dobro. Njemu neka je sva slava, čast i moć.

---

Trenutačna izmjena od 16:10, 10. veljače 2011.

Autor sam pregršt knjiga o raznoraznim temama i jedna od stvari koja se zna dogoditi kada izdate knjigu jest da vas ljudi mole da im se potpišete. Uvijek sam davanje autograma smatrao nečim što čine samo poznati tako da mi je pomalo čudno potpisati se u nečiju knjigu. No to ne znači da me to ne veseli. Autora kršćanskih knjiga ljudi obično mole da još nešto doda, osim potpisa. Pitaju za njegov najdraži citat iz Svetog pisma. Mnogi autori onda citiraju Ivanovo Evanđelja 3,16 ili Poslanicu Rimljanima 8,28. Moj je pak najdraži citat Sefanijin 3,17.

Ima par godina da sam sjedio na jednoj konferenciji za stolom za potpisivanje knjiga zajedno s istaknutim učenjakom reformiranim kršćaninom. Vidio je kako sam ispod potpisa napisao "Sef 3,17". U pauzi se nagnuo prema meni i prošaptao: "Pravimo se važni". Znao sam da se šali sa mnom, ali su njegove riječi bile utoliko važne jer su pokazale koliko malo kršćana ima Sefaniju na svojoj listi "omiljenih biblijskih knjiga". Kad ste vi zadnji puta čitali Sefaniju?

Prije nego što pročitate što to piše u Sef 3,17, možda bi bilo dobro znati tko je bio Sefanija. Sefanija je bio Božji prorok koji je je bio pozvan da prenese Božju osudu stanovnicima Judejskog kraljevstva u 7. stoljeću prije Krista, za vrijeme vladavine Jošije (640. - 609. pr. K), posljednjeg judejskog kralja iz loze Davidove. Bilo je to iznimno važno razdoblje u povijesti Božjeg naroda jer su to bila posljednja desetljeća prije babilonskog razaranja Jeruzalema 586. godine. Sjeverno kraljevstvo Izraela već je bilo palo pod Asirskim carstvom. Judeja je bila na istom putu grijeha i pobune. I u tom se kontekstu pojavljuje Sefanija.

Sefanijina knjiga počinje jedim od najdramatičnijih navještenja predstojeće osude ikad nađenih u Svetom pismu. Njegov opis propasti koja predstoji Judeji podsjeća na Božju osvetu zemlji iz Noinog doba. Sefanija pisaše (u 1,2-3):

"Da, sve ću zbrisati s lica zemlje"
- riječ je Jahvina!
"Izbrisat ću ljude i zvijeri,
ptice nebeske i ribe morske,
učinit ću da padnu bezbožnici,
istrijebit ću ljude s lica zemlje"
- riječ je Jahvina!"

Ovdje se potpuno jasno vidi Božji bijes prema onima koji se bune protiv njega. Osobe kojima se ove riječi čine strogima ne shvaćaju pravu zlu narav grijeha. Gotovo cijela knjiga napisana je u istom tonu, gdje Sefanija Judeji i susjednim joj narodima proriče neizbježnu zlo kob.

No posljednji dio knjige (3,9-20) sadrži dva nagovještaja spasenja. Nije neobično za knjige proroka da započnu nagovještajima nesreće, a završe nagovještajima blagoslova. Sefanijin nagovještaj blagoslova upućuje na to da Božja osuda nije njegova zadnja riječ svom narodu. Započinje nagovještajem obnove vjernog ostatka (reci 9-13) nakon čega slijedi nagovještaj Božje radosti i veselja sa svojim narodom (r. 14-20). U četrnaestom retku Bog poziva svoj narod da pjeva i klikće (redak 14) jer Jahve ih je riješio njihove osude i uklonio je njihove neprijatlje (r. 15-16). A onda u sedamnaestom retku čitamo ono što je O. Palmer Robertson nazvao "Ivan, 3,16 Starog zavjeta".

Jahve, Bog tvoj,
u sredini je tvojoj,
silni spasitelj!
On će se radovati
tebi pun veselja,
obnovit će ti svoju ljubav,
kliktat će nad tobom radosno
kao u dan svečani.

U retku 14 Jahve poziva svoj narod da radosno viče i klikće. Zatim u retku 17 On klikće nad njim. Zastanite i razmislite o ovome na trenutak. Bog Svemogući, Stvoritelj neba i zemlje, Svetac Izraelov, klikće nad ostatkom Izreala. On se veseli nad svojim vjernima glasno slaveći kao u dan svečani! Glasno pjevajući! Klikćući! To nije Aristotelov Nepokrenuti pokretač. To nije apstraktni bog filozofa. To je naš Bog, Bog Abrahama, Izaka i Jakova, Otac našeg Gospodina Isusa Krista. I ovaj Bog, živi Bog, klikće nad svojim vjernim ostatkom pun veselja i glasno slaveći.

Ne podsjeća li vas ovo na jedan odlomak Novog zavjeta? Sjetite se prispodobe o razmetnom sinu (Luka 15,11-32). Otac, koji predstavlja Boga, u ovoj prispodobi vidi kako se njegov razmetni sin vraća kući i što čini? Trči k njemu, grli ga, ljubi ga. To nije bilo nešto što bi dostojanstveni stari Židov učini u ono doba. Isus nam govori o radosti na nebu kada se grešnik obrati (Luka 15,7). I nisu samo anđeli ti koji klikću. Bog klikće također. Sefanija 3,17 je živi podsjetnik da naš nebeski Otac nije neko daleko božanstvo kojeg nije briga za nas. Ovdje se radi o prikazu istinske i duboke ljubavi, one ljubavi koja će žrtvovati sve za naše dobro. Ona ljubav koja jest žrtvovala sve za naše dobro. Njemu neka je sva slava, čast i moć.