Obilje ljubavi

Izvor: Gospel Translations Croatian

---

Trenutačna izmjena od 20:32, 16. lipnja 2010.

Samozadovoljna ljubav

U svojoj kolosalnoj biografiji Jonathana Edwardsa, George Marsden citira odlomak iz Edwardsove knjige Osobne pripovijesti: "Otkad dođoh u ovaj grad [Northampton], često osjetih slatko samozadovoljstvo u Bogu pred njegovim slavnim savršenstvom i pred veličanstvom Isusa Krista. Bog mi djelovaše kao slavno i drago biće prvenstveno zbog svoje svetosti. Božja mi se svetost uvijek činiše najljepšom od svih njegovih osobina" (str. 112).

Ako obratimo pažnju na Edwardsov jezik, na izbor riječi kojima opisuje svoje ushićeno uživanje u slavi Božjoj, možemo primijetiti kako je naglasak stavio na slatkoću, dragost i veličanstvo Božje. On govori o uživanju u "slatkom samozadovoljstvu" u Bogu. Što time misli? Ta nije li izraz samozadovoljstvo riječ koju koristimo da bismo opisali stanovitu umišljenost, život na staroj slavi, neku vrst lijene tromosti što prati površnu vrstu zadovoljstva? Možda. No ovdje vidimo živ primjer toga kako riječi s vremenom znaju promijeniti svoj smisao.

Ono što je Edwards htio izraziti riječima "slatko samozadovoljstvo" nije imalo nikakve veze sa sadašnjom "dozom umišljenosti". Prije bi to imalo veze s osjećajem užitka. Ovaj "užitak" ne treba brkati s krajnje hedonističkim ili putenim osjećajem, već radije s uživanjem u onome što duši pričinjava posvemašnji slad.

Porijeklo tog značenja riječi "samozadovoljstvo" (engl. complacency) može se pronaći u trećem tomu Oxfordova rječnika engleskog jezika gdje joj je prvo značenje: "čin ili stanje zadovoljstva nekom stvari ili osobom; tihi užitak ili zadovoljstvo u nečemu ili nekomu". Za ovo značenje citirani su John Milton, Richard Baxter i J. Mason. Kako Mason kaže: "Bog ne može osjetiti pravo samozadovoljstvo ni u kome nego u onima koji su slični njemu".

Inzistiram toliko na objašnjenju ranoengleskog značenja riječi "samozadovoljstvo" jer je njena upotreba u jeziku povijesne, ortodoksne teologije od iznimnog značaja. Kada govorimo o Božjoj ljubavi, razlikujemo tri vrste ljubavi: dobrohotna ljubav, milosrdna ljubav i samozadovoljna ljubav. Razlog zbog kojeg se pravi ta razlika jest da se naglase različiti načini na koje Bog voli sve ljude, s jedne strane, i poseban način na koji on voli svoj narod, iskupljeni narod.

Dobrohotna ljubav

Riječ dobrohotnost (engl. benevolence) dolazi iz latinskog predmetka bene, što znači "dobro" ili "dobar" i u njoj se krije korijen riječi "htijenje", "volja" (engl. will). Stvorenja koja ostvaruju sposobnost volje donošenjem odluka zovu se voljna stvorenja. Iako Bog nije stvorenje, on je voljno biće utoliko što on također posjeduje sposobnost volje.

Svima nam je poznata Lukina pripovijest o Isusovom rođenju u kojem Anđeo Gospodnji hvali Boga riječima: "Slava na visinama, Bogu, a na zemlji mir ljudima dobre volje"^[1] (Luka 2:8-14). Iako neki tvrde da Anđeo ovdje blagoslivlja ljude dobre volje, osnovno je značenje isto. Dobrohotna ljubav je dobra volja prema drugima. Novi je zavjet pun primjera Božje dobre volje prema čovječanstvu, posrnulom kakvo je. Iako je Sotona zlonamjerno biće (ono koje gaji zlu volju kako prema nama tako i prema Bogu), za Boga se nikad ne može reći da je zlonamjeran. Nema pakosti u njegovoj čednosti, nema zlobe u njegovim djelima. Bog ne uživa u smrti pokvarnog - ali je nalaže. Njegove odluke o zlu temelje se na njegovoj pravednosti, ne na nekakvoj poremećenoj pakosti koju krije njegova ćud. Kao što zemaljski sudac tuguje kad izriče krivcu kaznu, Bog se raduje zbog ostvarne pravde, ali ga ne veseli bol pravedno kažnjenih.

Ta dobrohotna ljubav, ili dobra volja, obuhvaća sve ljude, bez razlike. Bog ljubi, u tom smislu, čak i proklete.

Milosrdna ljubav

Ovaj tip ljubavi, milosrdna ljubav, usko je povezan s dobrohotnom ljubavlju. Razlika između dobrohotnosti i milosrđa je razlika između naklonosti i djelovanja. Ja mogu biti pozitivno naklonjen prema nekome, ali moja će dobra volja ostati nezamijećena dok ili ako ju ne pretočim u djelovanje. Često povezujemo milosrđe s ljubaznošću ili dobročinstvom. Možemo primijetiti da se riječ "dobročinstvo" često koristi kao sinonim za ljubav. U smislu dobrohotnosti, ljubaznost jest dobrohotna ljubav.

Isus naglašava ovaj aspekt Božje ljubavi kad uči poštivati one koji se okorištavaju Božjom providnošću: "Čuli ste da je rečeno: 'Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja.' A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća?" (Mt 5:43-46).

U ovom odlomku Isus iskreno preporuča ljubiti vlastite neprijatelje. Treba naglasiti da se ovdje ne radi o ljubavi kao toplom, razgaljujućem ili pak strastvenom osjećaju, već o ponašanju. U ovom kontekstu, ljubiti se odnosi više na ponašanje, nego na osjećaj. Ljubiti svoje neprijatelje znači biti drag prema njima. Uključuje činjenje dobra njima.

U tom smislu, ljubav koju odašiljemo odraz je Božje ljubavi prema svojim neprijateljima. Prema onima koji ga mrze i proklinju, on pokazuje milosrdnu ljubav. Božja dobrohotnost (dobra volja) iskazuje se njegovim milosrđem (ljubaznošću). Njegovo sunce i kiša dani su jednako pravednicima i nepravednicima.

Tako da vidimo da su Božja dobrohotna i milosrdna ljubav univerzalne. Obuhvaćaju čitavo čovječanstvo.

No tu se nalazi glavna razlika između te dvije ljubavi i Božje samozadovoljne ljubavi. Njegova samozadovoljna ljubav nije niti univerzalna niti bezuvjetna. Nažalost danas se to velebno obilježje božanske ljubavi redovito niječe ili taji pod plaštom sveobuhvatnosti Božje ljubavi. Objavljivati bez ikakvog kriterija ljudima kako ih Bog "bezuvjetno" voli (bez da se pažljivo naglase različiti tipovi božanske ljubavi) služi da se slušatelje uljuljka u opasano lažan osjećaj sigurnosti.

Božja samozadovoljna ljubav jest njegov poseban užitak i zadovoljstvo prvenstveno u svom Sinu Jedinorođencu. Krist je taj kojeg Otac voli iznad svega; on je njegov Sin "ljubljeni".

Prihvaćanjem u Kristu, svaki vjernik dijeli tu božansku samozadovoljnu ljubav. To je ljubav koju je uživao Jakov, ali ne i Ezav. Ta je ljubav rezervirana za iskupljene, one u kojima Bog uživa - ne zato što možda posjedujemo nešto drago ili očaravajuće - već stoga što smo tako ujedinjeni u Kristu, Očevom Ljubimcu, da se ljubav koju Otac gaji za Sina prenosi na nas. Božja ljubav prema nama zadovoljavajuća je i slatka njemu - i nama - baš onako kako je to Jonathan Edwards bio tako dobro uvidio.

1. ↑ U engleskom prijevodu Biblije (New King James Version) koji citirar autor teksta stoji “Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir, dobra volja ljudima”. Autor zna da postoje različita tumačenja te rečenice (mir i dobra volja su dani ljudima, s jedne strane, te mir se daje ljudima dobre volje, s druge strane) i to naglaša u nastavku teksta.