Dužnost i čast

Izvor: Gospel Translations Croatian

Trenutačna izmjena od 15:00, 14. prosinca 2011.

Prije nekoliko godina prisustvovao sam jednoj diskusiji zajedno sa nekim poslovnim ljudima iz Jacksona u Missisipiju. U toku razgovora jedan je čovjek spomenuo gospodina koji nije prisustvovao tom sastanku, a rekao je, „On je častan čovjek“. Kada sam čuo taj komentar, uši su mi zašepurile jer sam na trenutak pomislio da se razgovor vodi na nekom stranom jeziku. Shvatio sam da sam bio na krajnjem jugu zemlje gdje stare vrijednosti još nisu u potpunosti iskorijenjene, a i nisam mogao doći k sebi da je netko tog dana i u to vrijeme iskoristio riječ čast kao riječ za opisivanje čovjeka. Riječ čast je postala pomalo arhaična. Možemo se sjetiti poznatog govora kojeg je održao General Douglas McArthur na West Pointu pod naslovom „Obaveza, čast, država“, a koji je održan prije više od pola stoljeća. Danas, riječ čast je gotovo pa nestala iz engleskog riječnika. Virtualno govoreči, jedini put kada primjetim tu riječ u pismenom obliku je na naljepnici stražnjem dijelu auta koja izjavljuje da je dijete vlasnika automobila na listi uspješnih učenika, ali je ta lista možda posljednji primjer degenerativne ostavštine jednog zaboravljenog koncepta.

Govorim o časti jer, upitom na riječ čast, riječnici odgovaraju da je to najčešće spominjani sinonim za riječ integritet. Moja zabrinutost u ovom članku jeste pitanje: „Što znači integritet?“. Ako koristimo dosadnu definiciju koju nam nude leksikografi, kao što je možemo pronači i u Websterovom riječniku, pronači ćemo više instanci. Prvi primjer: integritet se definira sa „beskompromisna odanost moralnim i etičkim principima“. U drugom primjeru, integritet znači „čvrstoća karaktera“, u trećem „iskrenost“, u četvrtom se vodi u svezu sa činjenicom da je on „čitav ili potpun“ dok u posljednjem, petom primjeru, integritet znači „neovisan od tuđeg karaktera“.

Ovdje su te definicije opisale osobe koje su nadasve rijetke, baš kao i korištenje riječi čast. U prvom primjeru, integritet opisuje nekoga koga bismo mogli nazvati „osobom od principa“. A osoba koja je od principa je ustvari ona, kako stoji u riječniku, koja je beskompromisna. Osoba nije beskompromisna u svim važnijim odlukama ili diskusijama već je beskompromisna uz poštivanje moralnih i etičkih principa. Radi se o osobi čiji su principi ispred osobnih interesa. Umjetnost postizanja kompromisa je vrlina u politički ispravnim kulturama, u kojima se sama politička ispravnost mijenja radi pridjeva „politički“. Politička je osoba ona koja u svemu postiže kompromise, čak i kad se radi o principima.

Jasno je i to da se integritet odnosi na čvrstoću karaktera i iskrenost. Kada potražimo u Novom zavjetu, npr., u epistolama svetog Jakova, Jakov daje listu vrlina koje bi trebale biti prisutne u životima kršćana. U petom poglavlju toga pisma, u stihu broj 12, piše: „Ali, iznad svega, braćo moja, nemojte se kleti ni nebesima, ni zemljom, niti bilo kakvom drugom zakletvom. Radije, recite jednostavno 'da', ako mislite 'da', ili jednostavno 'ne', ako mislite 'ne' tako da vas Bog ne bi osudio“. Ovdje Jakov uzdiže vjerodostojnost ljudske riječi, jednostavne izjave riječi da ili ne, kao vrlinu koja je „iznad svega“. Ono na što je Jakov mislio je ustvari činjenica da integritet zahtijeva jednu vrstu iskrenosti koja označava da je naša riječ i naša obaveza, odnosno da kada nešto kažemo, to moramo i učiniti. Ne bismo smjeli zahtijevati svete zavjete i obečanja kako bi nam se vjerovalo. Ljudima od integriteta može se vjerovati na osnovu onoga što kažu.

U našoj kulturi, bez prestanka uočavamo razliku između političara i državnika. Jedan moj poznanik je razliku obrazložio na slijedeći način: Političar je osoba koja gleda na slijedeće izbore, dok je državnik osoba koja gleda na slijedeće generacije.

Postoji, naime, jedna vrsta ciničnosti prisutna u takvoj vrsti distinkcije, odnosno ideja da su političari takvi da će staviti u pitanje vrline ili kompromitirati principe kako bi bili izabrani ili bi ostali na svojim pozicijama. Takav nedostatak vrline se može pronači, ne samo kod političara, već se može svakodnevno vidjeti i u crkvama koje ponekad izgledaju prepune svećenika koji su zaista spremni kompromitirati istinu evanđelja zarad dobrobiti njihove trenutne popularnosti. To je jednak nedostatak integriteta koji je doveo do uništenja države Izrael u Starom zavjetu, gdje su lažni proroci promicali ono što su znali da ljudi žele čuti, umjesto onoga što im je Bog naredio da kažu. To je suština nedostatka integriteta.

Kad se osvrnemo na Novi zavjet, možemo vidjeti najviši primjer nedostatka integriteta u primjeru osude protiv Isusa sprovedene od strane rimskog upravitelja Poncija Pilata. Nakon što je istražio i ispitao Isusa, Pilat je pred gomilom izjavio: „Ne vidim u njemu krivca“. Ali nakon ovih izjava, Pilat nije oklijevao predati Bezgriješnog u ruke bijesne gomile. To je bio jasan primjer političkog kompromisa gdje su principi i etičnost bačeni u vatru kako bi se smirio gnjev pučanstva.

Vratimo se ponovo Starom zavjietu i iskustvu proroka Izaije u njegovim vizijama koje su zapisane u 6. poglavlju ove knjige. Sjećamo se da je Izaija vidio Gospodina visoko i uzdignutog poput serafima koji pjevaju Trisagion: „Sveti, sveti, sveti“. Vidjevši tu pojavu kao odgovor Izaija povika „Jadan sam ja“, najavljujući kletvu protiv sebe. Rekao je da je razlog za takvom kletvom „Jer sam izgubljen“ ili „slomljen“. Što je Izaija iskusio u trenutku, bilo je ljudska propast. U doba prije te vizije, Izaija je zasigurno bio smatran za najpravednijeg čovjeka u državi. Bio je siguran i samosvjestan u svoj integritet. Sve je bilo okrunjeno njegovim vrlinama. Sebe je smatrao kao samosvjesnu i poštenu osobu ali kada je vidio cjelokupni model i standard za poštenje i vrlinu Božjega karaktera, osjetio je osobno uništenje. Raspao se na ivici saznanja da je njegov osječaj integriteta bio ništa više nego izgovor.

Calvin je tvrdio da je to zajednička karakteristika ljudi, koji, sve dok im je pogled pričvršćen za razinu zemaljskog i vidnog doživljaja, znaju sebe same hvaliti i gotovo da sami sebe laskavo vide kao neku vrstu polubogova. Ali kada jednom uzdignu svoj pogled prema nebesima, čak i samo na trenutak, uvide kakva je Bog vrsta bića, započnu se tresti i drhtati, i na taj način se potpuno odriču zavjeta za bilo kakvom iluzijom prema svojem integritetu.

Na kršćaninu je da odrazi Božji karakter. Na kršćaninu je da bude bezuvjetan uz poštivanje etičkih principa. Kršćanin je pozvan da bude častan čovjek u čiju se riječ može vjerovati.