Bol: Božji megafon

Izvor: Gospel Translations Croatian

---

Inačica od 14:27, 1. veljače 2013.

Već šezdeset godina uzastopce, generacije se tješe riječima C.S. Lewisa o temi boli i patnje. Dobivena pogodnost u velikoj mjeri leži u činjenici da je Lewis tom „problemu“ ulio dovoljno dozu kršćanskog realizma. Ovaj lijek je danas možda potrebniji neko ikada prije. Nije neobično vidjeti televizijske propovjednike kako gledateljestvu govore kako „Bog ne želi da budete bolesni“. Teško je ipak zamisliti da je to utjeha osobi koja je vezana za invalidska kolica ili osobi koja već dugo pati od multiple skleroze. Takvi propovjednici su, u najboljem slučaju, zbunjeni. Biblija jasno pravi razliku između sadašanjeg trenutka našeg putovanja na zemlji i budućeg trenutka našeg života na nebu. Dolazi dan kada više neće biti smrti niti plača niti boli. No, iskrena osoba će priznati da taj dan još nije došao. Iako većina nas vjerojatno nije suočena sa „teškom rutinom monotone nevolje“ kako kaže Lewis, mali broj nas nije pogođen progonima raznih vrsta.

Iako se progon može činiti kao neprijatelj, on u stvari može biti prijatelj. Biblijski pisac Jakov svoje čitaoce ohrabruje za susret s progonima i savjetuje im da ih prigrle kao prijatelje, ne kao uljeze. Umjesto da bježimo i da skrivamo, mi se moramo suočiti s njima, svjesni da su oni došli kako bi nas iskušali i poboljšali. Lewis ne tvrdi da je patnja sama po sebi dobra. Naprotiv, on nam usmjerava pogled na otkupljujuće i posvećujuće učinke patnje.

Tijekom trideset i dvije godine pastoralne službe često sam dolazio u kontakt s iskustvima boli i trpljenja. I često se pokazalo kako su i bol i trpljenje izrazi velike milosti. Sjećam se jednog nuklearnog fizičara koji je bio članom naše crkve u Škotskoj. On je u crkvu dolazio sa suprugom i tri kćeri i uvijek je slušao propovijedi s onim izrazom blage i uljudne indeferentnosti. Primio je primjerak knjige Johna Stotta, Osnove kršćanstva, no ostao je zatvoren u svoj znanstveni oklop. No, nakon smrti njegova četvrtog djeteta, sina starog tek 11 mjeseci, oglasio se alarm. Shvatio je kako n jegov svjetonazor nije dovoljan kako bi preživio ovu tragediju i gubitak; shvatio je kkao kroči dolinom smrti, zavapio je Bogu i odjednom se našao u Božjem zagrljaju. Kroz ovu tešku nevolju, Bog je savladao njegovu buntovu volju i doveo ga do mira.

Istina je, također, da Bog koristi patnju kako bi svoju djecu odvratio od zavodljivih izvora varljive sreće. Kršćanin može zadrijemati na suncu, no neće zaspati u slučaju požara ili poplave. Svatko od nas mora priznati da je lako rijetko misliti o i na Boga kada je sve u redu. Međutim, do promjene dolazi kada, primjerice, nalaz biopsije bude pozitivan. Oštar zamah tjeskobe razbija svaku našu iluziju samodostatnosti. Kako je divno da nas Bog podiže i dovodi do naše ovisnosti o Njemu.

Naše iskustvo boli, ako je posvećeno, učinit će nas svjesnima progona i tegoba kroz koji naši bližnji prolaze. Učinit će nas nježnijima prema njima. Kada naše boli i razačaranja smekšaju naša srca, shvatit ćemo koju privilegiju u sebi nosi suosjećanje i supatnja. Isus, Jaganjac Božji, i naš veliki svećenik, osjeća naše tegobe. Zato nam je i ostavio primjer koji trebamo slijediti. Mi smo morali reagirati kada oni između nas, koji su pozvani da nas vode, ne iskažu suosjećanje i razumijevanje potrebitima. Iako sam ja tek dijete u patnjama, ipak mi je jasno da Bog koristi usamljene sate u tišini noći kako bi nas poučio o onome što smo propustili naučiti za dana i svijetlih i zdravih trenutaka našeg života. Potvrđujemo, dakle, misao Wiliama Cowpera da „iza namrštene promisli, Bog krije nasmješeno lice.“

Tek sam zagrebao po površini ove teme. Čitatelja moram ostaviti u razmišljanju o dvjema stvarima. Prvo, razmislite kako se često patnja i bol pokažu kao Božji alati stege te kako u ovoj stezi nalazimo dokaze i potvrde našeg posvojenja (vidi Heb. 12:5). Drugo, razmislite o odgojiteljskom elementu tuge i žalosti kako to navodi psalmist (vidi Ps. 119:67, 71).

Lewis nam pomaže razumijeti da na zvuk megafona boli u našim životima kao i u životima naših prijatelja ateista ne trebamo odgovoriti površnim trijumfalizmom ili pesimizmom. Ako oni čiji su životi obilježeni tihom patnjom, oni koji su jasno svjesni svojih progona i tegoba, potraže pomoć od kršćana, to će biti ne zato što se čini da mi vodimo živote u kojima nema boli ili patnje, nego zato što o svojim patnjama govorimo iskreno i otvoreno. Mi ne pokušavamo odgovoriti na svako postavljeno pitanje, jer znamo da Bog ima svoje tajne (Pon. Zakon. 29:29). Mi vjerujemo da čak i tajnosti Njegovih nauma, imamo sigurnost Njegove ljubavi, te želimo da i drugi upoznaju našeg Boga koji je ušao u naše boli i patnje.