Krist i Njegovo raspeće

Izvor: Gospel Translations Croatian

---

Trenutačna izmjena od 20:25, 3. veljače 2017.

Pokušaj sažimanja doktrine apostola Pavla o spasenju može se činiti kao ludost, no moramo pokušati.

Pavlovo propovijedanje Evanđelja proizlazi iz njegova uvjerenja da Isus iz Nazareta obećani Mesija i Sin Božji koga je Bog poslao na zemlju kad se „ispunilo vrijeme“ kako bi ispunio svoje obećanje dano Njegovom narodu, Izraelu (2 Kor. 1:18–22; 6:2; Gal. 4:4). Velika poruka Pavlovog propovijedanja su „otajstva“ Evanđelja Isusa Krista (Kol. 1:26; Rim. 16:26; 2 Tim. 1:10). Iako prije skrivena, ova otajstva sada su povjerena njemu i drugim apostolima kao „upraviteljima otajstava Božjih“ (1 Kor. 4:1, Ef. 3:2).

Pavlovo uvjerenje pomaže nam pojasniti odnos između njegova učenja o spasenju i učenja Isusa Krista koje je predstavljeno u Evanđelju. Kao što je Krist isticao dolazak Kraljevstva Božjeg, čime su blagoslovi „vremena koje će doći“ uvedeni u „ovaj naraštaj“, tako i Pavao ističe dolazak Isusa Krista kao Onoga čijom smo mukom spašeni. Učenje Isusa Krista u Evanđeljima slično je glazbenoj uvertiri koja označava temu cijelog Novog zavjeta: kraljevstvo Božje nadohvat je ruke.

No kako apostol objašnjava spasenje koje Krist donosi? Što je Krist postigao svojom smrću i uskrsnućem što onima koju Mu pripadaju omogućuje otkupljenje?

Pavao svoj odgovor sažeto iznos u 1. Korinćanima 15: 3-4: „Jer sam vam najprije predao što sam i primio, da je Krist umro za grijehe naše po Pismima; I da je pokopan, i da je uskrsnuo treći dan po Pismima“. To je slično onome što Pavao iznosi u svojim drugim poslanicama (vidi 1 Kor 2:2; Gal 6:14). U ovim retcima Pavao izjavljuje da je Evanđelje koje on propovijeda usredotočeno na otkupiteljsku smrt Isusa Krista i Njegovo uskrsnuće.

Pavao u svojim poslanicama govori o nekoliko tema kako bi opisao jasne aspekte spasenja koje je Krist omogućio svojim vjernicima. Osnovne teme kojima se Pavao služi kako bi opisao Kristovo otkupljenje uključuju: prije svega, žrtvu ili naknadu za ljudske grijehe. Drugo, ublažavanje Božjeg gnjeva prema Njegovim grešnim stvorenjima. Treće, pomirenje s Bogom. Četvrto, otkupljenje od prokletstva i osude prema Zakonu te peto, pobjeda nad grijehom, smrti i svim protivnicima Božjim.

Nije sporno da Pavao Kristovu smrt shvaća kao žrtvu za grijehe. U 1. Korinćanima 15:3, Pavao govori da je Krist umro „za naše grijehe“. Drugdje govori kako Bog „posla Bog Sina svojega u obličju tijela grješnoga, i zbog grijeha osudi grijeh u tijelu“ (Rim 8:3). Pavao također govori da je Kristova smrt ublažila gnjev Božji. U Svojoj svetosti, Bog može jedino gnušati se grijeha. Međutim, čudo Evanđelja je to što je Bog s ljubavlju ublažio Svoj gnjev kroz smrt Svoga Sina (Rim. 3:25; 5:9−10; 2 Kor. 5:21). Kristovo je otkupljenje također i pomirenje. Svojom smrću, Krist je uklonio svaku prepreku za pomirenje grešnika s Bogom.

To pomirenje uključuje Božji i ljudski aspekt. Ono ne samo da uklanja Božji gnjev (Rim 5:9-10), nego i poziva grešnika na pomirenje s Bogom (usp. 2 Kor. 5:20). Tema otkupljenja također je zastupljena u Pavlovom shvaćanju Kristove smrti. Biblijska ideja otkupljenja naglašava plaćanje cijene kojom su grešnici spašeni (usp. 1 Tim. 2:5-6). U jednoj od najizravnijih rečenica, Pavao kaže: „Krist nas je otkupio od prokletstva zakona, jer je za nas postao prokletstvo“ (Gal. 3:13). Konačno, dio koji često previdimo u Kristovom otkupljenju je pobjeda nad grijehom, smrti i, doista, nad svakim protivnikom kraljevstva Božjeg (usp. 1 Kor. 15:54-57). Njegovom smrću i uskrsnućem, Krist je razoružao sve one koji se protive kraljevstvu Božjem (Kol. 2:13-15).

Središnja je poruka Pavlova propovijedanja, bez sumnje, činjenica da je Bog došao na svijet u osobi Sina Božjeg, Isusa Krista, čija je otkupljujuća smrt donijela spasenje. Međutim, Evanđelje prema Svetom Pavlu također uključuje primjenu spasenja na vjernike koji su ujedinjeni u Kristu snagom Duha Svetoga. Iako Pavao ne govori izričito o „redu spasenja“ (ordo salutis), osnove su takvog reda vidljive u njegovim poslanicama (vidi Rim. 8:30; 1 Kor. 1:30; 6:11).

Način na koji Pavao opisuje primjenu spasenja je kroz zajedništvo vjernika s Kristom. Kada se vjernici u zajedništvu s Kristom kroz Njegov Duh, oni u potpunosti sudjeluju u Njegovu otkupiteljskom djelu za njih.

U svrhu ovog kratkog sažetka, tri su koristi zajedništva s Kristom od osobite važnosti za Pavlovo shvaćanje primjene spasenja: opravdanje, posvećenje po Duhu Svetom i slava.

Opravdanje. U uvodu smo napomenuli da je u nekim krugovima postalo popularno nasuprot Pavlovom naglašavanju zajedništva s Kristom postaviti njegovo učenje o opravdanju. To je, međutim, pogrešno. Reformacije je, zasigurno, bila u pravu kad je istaknula kako je osnovna značajka Pavlovog učenja doktrina opravdanja samom milošću kroz samu vjeru. Nadalje, suprotno nedavnim tvrdnjama autora „novog pogleda“ na Pavla, jasno je kako Pavao opravdanje vidi kao „soteriološko“ pitanje. Opravdanje ne odgovara tek na pitanje jesu li i kršćani kao i Židovi dijelom saveza s Bogom, kako to tvrde mnogi autori novog pogleda. Ono ponajprije odgovara na pitanje kako svaki grešnik, bilo kršćanin ili Židov, može osjetiti Božje prihvaćanje unatoč njegovog grijehu i krivici.

Opravdanje je, prema Pavlu, milosrdno Božje djelo u kojem Bog zaboravlja grijehe vjernika i proglašava ih opravdanima na temelju pravednosti Kristove (Rim. 4:1–5; 5:15–17; 10:3; 2. Kor. 5:21; Fil. 3:9). Iako smo svi sagriješili, Krist je „predan zbog grijeha naših i uskrsnuo zbog opravdanja našega“ (Rim 4:25). Osim djelima poslušnosti zakona, Bog opravdava i one koji Krista primiše vjerom (Rim. 3:28; Gal. 2:16). To je potpuno eshatološki blagoslov spasenja koje kaže kako „Nikakve dakle sad nema osude onima, koji su u Kristu Isusu i ne hode po tijelu“ (Rom. 8:1).

Posvećenje po Duhu Svetom. Svi oni koji su u zajedništvu s Kristom uronjeni su u Njegov Duh (Rim. 8:4–11). Vjernici nisu samo opravdani, nego su i obnovljeni na sliku Kristovu (2 Kor. 3:17–18). Snaga i vlast grijeha su slomljeni. Kroz zajedništvo u Kristu u Njegovoj smrti i uskrsnuću, vjernici se sada sami smatraju mrtvima prema grijehu i živima prema opravdanju (Rim. 6:12–14). Novi status vjernika (opravdanje) uvijek je popraćen obnovljenim životom poslušnosti, koji se u vjernicima rađa po Duhu Kristovom (posvećenje).

Slava. Iako je uobičajeno na slavu gledati kao na budući plod spasenja, Pavao govori o slavi u sadašnjosti kao i u budućnosti (Rim. 8:18 - 30). Budući da su vjernici intimno ujedinjeni s Kristom, Kristovo je uskrsnuće i uzašašće također slava vjernika. Vjernici su već sada s Kristom u Njegovu kraljevstvu (Ef. 2:6). Međutim, ostaje očekivanje buduće slave vjernika (2 Kol. 1:10). Dok žive u ovom svijetu vjernici čekaju dan kada će njihovo bijedno tijelo i Krist suobličiti tijelu svomu slavnomu. (Fil. 3:21).

Evanđelje je, prema Pavlu, moguće sažeti na slavu poruku Božjeg ispunjenja svim Njegovih obećanja koje je dao o spasenju Njegova naroda u Kristu. Središnja je poruka svih Pavlovih učenja spasenje kroz raspetog u uskrslog Krista. Krist je omogućio otkupljenje svih grijeha Svog naroda, bez obzira kakav grijeh bio. Kroz zajedništvo s Kristom vjernici uživaju u tom otkupljenju, kako to lijepo piše u 2 Korinćanima 5.27: „Ako je dakle tko u Kristu, to je on novo stvorenje, to je staro prošlo, gle, sve je novo postalo.“ Oni koji su u Kristu, nova su stvorenja koja uživaju u Božjoj prihvaćenosti bez obzira na njihovu grešnost i nevrijednost. Oni također imaju iskustvo milosti novog života u poslušnosti „zakonu Kristovom“ djelovanjem Duha Svetoga. Oni vide slavu, i sadašnju i buduću, kada će „prvi plodovi“ spasenja u Kristu dozrjeti u eshatološkoj žetvi potpunog sudjelovanja u Kristovom uskrsnuću i pobjedi.