Najmanji od apostola

Izvor: Gospel Translations Croatian

Postoji oko dvadeset šest različitih kršćanskih karakternih crta navedenih ili u uputama ili u primjerima u Novom Zavjetu. Tri crte, povjerenje Bogu (suprotno bi bila tjeskoba ili strah), ljubav i poniznost, spominju se više nego sve ostale. Budući da neke od ostalih – kao što su suosjećanje, ljubaznost, nježnost i strpljivost – izviru iz ljubavi i poniznosti, možemo mnogo toga naučiti o karakteru apostola Pavla, fokusirajući se samo na ove tri karakterne crte.

Gledajući, prije svega, u Pavlovo povjerenje u Boga, prisjećamo se njegovih riječi Filipljanima: „Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu - molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem - očitujte svoje molbe Bogu“ (Fil 4:6). Nema sumnje da je Pavao imao dovoljno mogućnosti prakticirati ono što je propovijedao u tegobama kroz koje je prolazio tijekom svoga poslanja. Zaista, Pavao je ove riječi Filipljanima pisao iz zatvora u Rimu. Međutim, divan primjer njegova povjerenja u Boga desio se nekoliko godina prije u samom gradu Filipiju.

Pavao i Sila su, zbog propovijedanja Evanđelja, bili bačeni u tamnicu (Djela16:16–40). Za većinu nas, takav razvoj događaja bi, vjerojatno, prouzročio tjeskobu. No, ne i za Pavla i Silu. Umjesto toga, čitamo kako su „Pavao i Sila oko ponoći molili i pjevali Bogu“ (v. Dj, 25).

Ne znamo ništa o sadržaju njihovih molitava, no tekst nas navodi na zaključak kako su zahvaljivali Bogu, jer ih je On našao dostojnima patnje za Krista. Molili su Ga da iskoristi njihove okolnosti za širenje Evnđelja. Oni su potpuno vjerovali Bogu.

Što je razlog Pavlovog povjerenja u Boga i što je razlog njegove sreće u takvim okolnostima, čak i u tamnici u Filipiju i u Rimu? Nekoliko godina ranije, Pavao je pisao vjernicima u Rimu: „Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani“ (Rim, 8:28). Pavao je imao apsolutno povjerenje u Božju suverenost i dobrotu. On je poznavao Isusove riječi da se Bog brine čak i za ptice nebeske (Mat, 10:29; Luka, 12:6). On je to vjerovao i prihvatio u samoj srži svoga bića. Pavlovo povjerenje u Boga bilo je usidreno u njegovoj vjeri u Božju suverenost i dobrotu.

Pavlova teologija je također i temeljem njegove poniznosti. On nije započeo svoj život zrele dobi kao ponizni učenik Isusov. Naprotiv, kada prvi puta susrećemo Pavla u Djelima apostolskim, nalazimo ga kao ponosnog i netrpeljivog farizeja, koji razara crkvu i muškarce i žene tjera u tamnice. Iako gledamo Pavlov karakter, ne možemo ignorirati njegovu osobnost, koja je očito bila snažna. Njegov traumatični susret s uskrslim Kristom na putu za Damask to nije promijenio. Naprotiv, mi ga odmah vidimo kako hrabro navješta Isusa u sinagogama u Damasku. Godinama kasnije, nalazimo ga kako odlučno rješava moralne probleme u Korintu te zaziva prokletstvo na lažne učitelje Galacije koji su izokretali Evanđelje. Jasno je kako Pavao nije izgubio ništa od svoje snažne osobnosti, kakva je bila dok je još bio farizej. Unatoč tomu, međutim, njegov apostolski život je jasno bio obilježen poniznošću, kako prema Bogu tako i prema čovjeku.

Pavlova poniznost se jasno može vidjeti u njegovim spisima. Pišući Korinćanima, 55. godine prije Krista, on za sebe govorti: „Da, ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju“ (1 Kor, 15:9). Otprilike pet godina nakon toga, Efežanima govori o sebi kao o najmanjem od svih svetih (Ef, 3:8). Koncem njegova života, on sama sebe smatra prvim od grešnika (1 Tim, 1:15). To je dosta velik napredak u njegovoj samosvijesti; od ponosnog, po svom ubjeđenju pravičnog farizeja, do prvog od grešnika. Samo osoba istinske poniznosti može sebe ovako opisati.

No, što je, jednom ponosnog farizeja, preobrazilo u poniznog Kristovog apostola? To je bilo Pavlovo razumijevanje Božje milosti. On je shvatio da je Božja milost veća od onoga što on zaslužuje. Da je to nezasluženi dar. Vidio je sama sebe ne samo kao nezaslužnog, nego kao zaslužnog kazne. U sebi je znao da, bez Krista, zaslužuje samo Božju kaznu. No, umjesto toga, postao je glasnik poruke koju je nekoć pokušao uništiti. Zbog ovoga je svoju procjenu samoga sebe kao najmanjeg od apostola nastavio riječima „Ali po milosti Božjoj jesam, što jesam“ (1 Kor, 15:10). Zbog toga je rekao: „Meni, najmanjemu od svih svetih, dana je ova milost: poganima biti blagovjesnikom neistraživog bogatstva“ (Ef, 3:8). Smatrao se vrhunskim primjerom Božje milosti, te ga je njegova teologija milosti činila poniznim.

Što je s ljubavlju u Pavlovom životu? Ponovno se prisjećajući njegove snažne osobnosti, nalazimo li ljubavi u njegovu životu? Je li čovjek koji je napisao one predivne riječi u poslanici Korinćanima 13, pokazivao to i u svom životu? Njegova pisma četirima crkvama jasno nam kazuju da jest.

Filipljanima je Pavao napisao: „Bog mi je svjedok da čeznem za svima vama ljubavlju Isusa Krista „(Fil, 1:8). Dok je Solunjanima napisao: „Ali bili smo među vama nježni kao majka što hrani i njeguje svoju djecu” (1 Sol, 2:7). Doista, u Pavlu nalazimo predivan paradoks – snažnu ličnost u kombinaciji s „blažim“ crtama ljubavi i nježnosti.

Naravno, crkve u Filipiju i Saloni su bile među „boljim“ Pavlovim crkvama. Mogli bismo reći da je bilo dosta jednostavno voljeti ljude koji su njega voljeli. Što je s problematičnim crkvama – u Korintu i Galiciji – koje su Pavla toliko žalostile? Je li i njima iskazivao ljubav? Nema sumnje kako je Pavao bio nepokolebljiv u svojim pismima tim crkvama. Korinćanima je tako napisao: „Pisah vam uistinu uz mnoge suze, iz velike nevolje i tjeskobe srca, ne da se ražalostite, nego da upoznate moju preveliku ljubav prema vama“ (2 Kor, 2:4). A Galaćanima: „dječice moja, koju ponovno u trudovima rađam dok se Krist ne oblikuje u vama“ (Gal, 4:19). Upravo su njegova duboka ljubav prema tim ljudima i bol njegova srca tjerale Pavla da s njima postupa nepokolebljivo. To je ono što bismo danas nazvali „stroga ljubav“. Istina je, pak, da je stroga ljubav najdragocjenija.

Što je bilo korijenom Pavlove duboke ljubavi prema crkvama? Ona je izvirala iz njegova razumijevanja Božje ljubavi prema njemu. Pavao je bio silno svjestan Kristove ljubavi prema njemu da je, tako reći, bio primoran živjeti za Krista i ljubiti onako kako je Krist ljubio. Ljubio je Korinćane i Galaćane jer je Krist ljubio njega. Prema tome, vidimo kako karakter izrasta iz teologije. Upravo stoga što je Pavlova teologija bilo snažno ukorijenjena u ljubav Kristovu, njegov karakter je odražavao tu ljubav, te je mogao ljubiti druge onako kako Krist ljubio.