Biblijski rast crkve I. Solunjanima 3:12-4:12

Izvor: Gospel Translations Croatian

Toledo Reformed Theological Conference
27. travnja 2002.

Kako možete imati crkvu koja raste? Prema jednom oglasu u nedavnom izdanju jednog uglednom evangeličkog časopisa, crkve mogu rasti posjećivanjem seminara za učinkovitu obuku crkvenih voditelja u lokalnoj crkvi; naručivanjem nove literature Sunday School, kupovinom elektroničkih komunikacijskih uređaja u prodavaonici u Alabami, čitanjem ispravne kršćanske knjige ili studiranjem na Biblijskim fakultetima, koledžima ili seminarima. Ako se uključite na jedan ugledni seminar, on obećava „osnažiti vas kako biste postali čovjek koji će mijenjati svijet“.

Danas je rast crkve velik posao. Mnogi ljudi, od birokrata u denominacijama koje su u opadanju, preko sociologa religije do ozbiljnih mladih evangeličkih pastora, željeli bi znati kako izgleda crkva koja raste i kako imati jednu takvu crkvu.

Apostol Pavao znao je da su u osnovi crkvu koja raste čine kršćani koji rastu. I milošću Božjom, crkva je rasla. Pogledajmo sada Pavlovu prvu poslanicu Solunjanima, započinjući pri poglavlju 3:12.

12 A vama neka Gospodin podari da rastete i obilujete u međusobnoj ljubavi kao što mi obilujemo ljubavlju prema vama.13 Tako će vam srca biti snažna, besprijekorna i sveta kad stanete pred našega Boga Oca na dan dolaska našega Gospodina Isusa Krista s njegovim svetima.1 Na koncu, draga braćo i sestre, zaklinjemo vas u imenu Gospodina Isusa da živite životom ugodnim Bogu kao što smo vas poučili. Vi već tako i živite. Napredujte i dalje. 2 Znate zapovijedi koje smo vam dali u ime Gospodina Isusa. 3 Bog želi da budete sveti i čisti, da se uzdržavate od grijeha bluda. 4 Tako će svatko od nas znati nadzirati svoje tijelo[a] u svetosti i časti, 5 a ne živjeti u strasti i pohoti poput pogana koji ne poznaju Boga. 6 Nikada u tomu ni u čemu drugome ne varajte svojega brata kršćanina jer Gospodin se za to osvećuje, kao što sam vas već upozorio. 7 Jer nas Bog nije pozvao da živimo pokvarenim, već čistim životom. 8 Tko odbacuje ove zapovijedi, ne odbacuje čovjeka, nego Boga koji vam daje svojega Svetog Duha. 9 O bratskoj ljubavi koja mora vladati među Božjim narodom ne moram vam ni pisati jer vas je sam Bog poučio da volite jedni druge. 10 Vi zaista iskazujete veliku ljubav braći u cijeloj Makedoniji. Molimo vas ipak, draga braćo, da u tome još više napredujete. 11 Trudite se mirno živjeti, baviti se svojim poslom i raditi vlastitim rukama, kako smo vam zapovjedili. 12 Tako ćete časno živjeti pred nevjernicima i nitko vam neće trebati novčano pomagati.

Razmotrit ćemo, prvo, Pavlovu molitvu za rast crkve, 3:12-13, motiv za rast crkve, 4:1 te upute za rast crkve, 4:2-12.

Prije svega, Pavao je u poglavlju 1:2-3, sa Solunjanima podijelio što je to zapravo za što on moli. A on je molio za njih dvije stvari – ljubav i svetost.

Kao što smo već pročitali, Pavao je za njih molio: A vama neka Gospodin podari da rastete i obilujete u međusobnoj ljubavi kao što mi obilujemo ljubavlju prema vama.

Pavao zna da je Bog izvor ljubavi. Primijetite kako im Pavao nije jednostavno rekao da imaju više ljubavi. Pavao moli Boga za ljubav, jer zna da je ono što on moli nešto što Bog zasigurno može učiniti i nešto za što je Bog rekao kako On to želi. Napokon, upravo je Bog onaj koji je nam je dao primjer ljubavi i koji nam daje snagu da slijedimo taj primjer. „Ljubljeni, ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav. U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu“ (Iv 4:7-9).

Prema tome, mi kršćani ljubimo jer je Bog prvo ljubio nas—u smislu da nam je dao primjer ljubavi, ali i u smislu da nam daje snagu da ljubimo. Stoga, ako trebamo rasti u ljubavi, što nam je činiti? Pa, možemo makar moliti za to. Molitva je način rasta.

Pavao pretpostavlja da oni ljube (to je jasno iz dijela 4:9 i nadalje), no on želi da njihova ljubav raste, da se prelije preko svojih obala, da raskine sve okove! Kršćani bi uvijek trebali rasti. Dobro je moliti za rast svih ljudi koje poznajemo. Ali za sebe—kako bi imali sve više i više ljubavi jedni za druge i za sve ljude.

Također, u 13. stihu čitamo da se Pavao moli za svetost. Učvrstio vam srca da budu besprijekorno sveta pred Bogom i Ocem našim o dolasku Gospodina našega Isusa i svih svetih njegovih s Njime.

Ponovno, primijetite izvor njihove snage. Pavao moli da Bog učvrsti samu srž njihova bića—njihovu osobnost, volju, ono mjesto na kojem su pohranjeni ciljevi i ambicije--njihova srca. I on im govori zašto želi da Bog učvrsti njiohva srca: kako bi bili besprijekorno sveti. U svojoj molitvi, Pavao izriče negaciju; on moli da se ne nađe grijeh po kojem bi bili osuđeni. No, on moli i na pozitivan način: da budu sveti, da njihovi životi odražavaju čistu i dobru Božju osobnost. Pavao od njih želi da odlože staro i obuku novo. On naglašava kako ovo nije tek jednostavno odsustvo krivnje u očima svijeta, nego odsustvo krivnje „pred Bogom i Ocem našim“ o Isusovom dolasku, kad se sve knjige otvore pred očima našeg Gospodina Isusa i svih svetih njegovih s Njime. Ova tema KRAJA provlači se kroz cijelu Pavlovu poslanicu.

Nije li zanimljivo da im Pavao nije rekao da se moli za njihovo tjelesno zdravlje i dobrobit, za kraj njihovog progona – one stvari za koje bismo mi vjerojatno molili. O, ja ne tvrdim da se Pavao nikad nije molio za ove stvari. No, to nije ono što Pavao dijeli s njima. Čini se kako je Pavao najviše zainteresiran za molitvu za njihov duhovni napredak, ne za tjelesno zdravlje ili materijalni probitak.

Pavao je ne samo molio za Solunjane, nego je i njih motivirao da žive kako bi ugodili Bogu (4:1). Pavao ih je zaklinjao. Uostalom, braćo, molimo vas i zaklinjemo u Gospodinu Isusu: primili ste od nas kako treba da živite da biste ugodili Bogu. Vi tako i živite pa sve više napredujete!

On ih već podsjetio na nekoliko stvari o kojima im je govorio kad je bio s njima. I sada, što kaže čemu ih je poučio? Kako živjeti. To nije bile tek upute u što trebaju vjerovati, nego kako trebaju živjeti. Kad je Pavao bio s ovim vjernicima, nije ih tek učio riječima, nego im je pokazao kako živjeti. Kad je čuo da čvrsto stoje u Gospodinu, kako i govorio u 8. stihu, to ne znači da oni još uvijek imaju ispravna vjerovanja, nego da još uvijek ispravno žive. Kao što je rekao Matthew Henry: „Govoriti o dobru bez življenja dobrog nikad nas neće dovesti u nebo“.

Pavao ih podsjeća kako trebaju živjeti kako bi bili Bogu ugodni. Kakav god bio izvanjski oblik prijateljski nastrojenih crkvi, u srcu svakog pravog rasta crkve bit će želja da ugodimo Bogu. Ako ćemo biti iskreni, priznat ćemo kako svi živimo da bismo nekomu ugodili. No, ključno je pitanje tko je ta osoba. Od koga tražite pljesak kako biste bili sretni i zadovoljni? Sukladno Bibliji, kršćanin živi kako bi ugodio Bogu. Samo ako želja da ugodimo Bogu postane središtem kršćanskog života, crkvenog života, samo tada će doći do rasta.

Ovdje ponovno govorimo o rastu. On kaže „Vi tako i živite pa sve više napredujete“. Pavao ne želi da oni samo žive, nego i da obiluju. Znak kršćanina koji raste nije savršenstvo, nego želja da još više raste.

Pavao ih zaklinje da to čine. Pavao kaže „zaklinjem vas“ kako bi izrazio strastveno uvjerenje, kako bi dotaknuo srž i dočarao je. „Uostalom, braćo, molimo vas i zaklinjemo u Gospodinu Isusu: primili ste od nas kako treba da živite da biste ugodili Bogu. Vi tako i živite pa sve više napredujete!“ Pavao ih je sve više i više poticao da rastu u Bogu ugodnom životu. To je motiv crkve koja raste.

Pavao je molio za njih da budu puni ljubavi i svetosti. On ih je zaklinjao na to. U završnom i najduljem dijelu našeg puta, on daje posebne upute crkvi koja raste (4:2-12).

Prvo ih upućuje o svetosti. Pročitajmo zajedno dio 2-8.

Ta znate koje smo vam zapovijedi dali u Gospodinu Isusu. Doista, ovo je volja Božja: vaše posvećenje - da se uzdržavate od bludnosti, da svatko od vas zna svoje tijelo posjedovati u svetosti i poštovanju, a ne u pohotnoj strasti kao pogani koji ne poznaju Boga, pa time ne prikraćivati i varati svoga brata. Jer Gospodin je osvetnik za sve to, kao što vam već rekosmo i posvjedočismo. Bog nas, doista, nije pozvao na nečistoću, nego na svetost. Prema tome, tko to odbacuje, ne odbacuje čovjeka nego Boga koji svoga Duha Svetoga udahnjuje u vas.

Dakle, jedan način na koji bi sve više trebali živjeti je u svetosti. „Budite sveti“ kaže Pavao (stih 3). Stariji prijevod je „posvećujete se“. Božja je volja da se posvećujemo – da budemo sveti, svatko od nas. Bog je najsavršenija svetost. Kao što kaže Ana, tijekom svoje molitve: „Nitko nije svet kao što je Jahve (jer nema nikoga osim tebe), i nema hridi kao što Bog je naš“ (1. Sam 2:2). U našem ponašanju se, stoga, treba odražavati Božji karakter. Ono što posebice pokazuje da smo mi Njegov narod je naš sveti život. Ne smijemo zbunjivati druge tako što ćemo govoriti da smo djeca Svetog Boga, a onda nećemo živjeti sveto.

Ovdje imamo nešto slično Pavlovoj izjavi o svetosti, gdje su moralne implikacije ispred samog značenja riječi. Naša tijela moramo čuvati čistima za Njega. Čineći tako, divna Božja milost, koja život daje, sijat će iz naših života i obasjati tamu koja nas okružuje. Ovdje, dakle, Pavao izričito kaže da izbjegavamo spolnu nemoralnost (stih 3) – bilo kakav oblik spolnog odnosa izvan braka. Zašto? Sve to ima uporište u ugađanju Bogu. Pavao navodi dva razloga. Prvo, kako stoji u 6. stihu, zbog straha od kazne — Bog će kazniti čovjeka za svaki takav grijeh. Pavao je vjerno slijedio Isusov primjer u učenju ovih mladih vjernika da Bog može doći svakoga trena te, stoga, oni moraju živjeti spremni za Njegov dolazak. A to je značilo da se oni ne smiju predati onim stvarima koje će Isus zasigurno kazniti. Drugo, kako kaže u 7. stihu, zbog njihove svrhe –jer nas Bog nije pozvao na nečistoću, nego na sveti život. Kao što je Pavao rekao vjernicima u Efezu, „u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim“ (1:4). Pavao je molio za Filipljane da bi oni bili mogli „prosuditi što je najbolje da budete čisti i besprijekorni za Dan Kristov“ (1:10). Kološanima je rekao kako je Bog „u ljudskom tijelu Kristovu, po smrti, sa sobom izmiri da vas k sebi privede svete, bez mane i besprigovorne“ (1:22).

Primijetite kako je ovaj život svetosti zapravo život koji je ugodan Bogu Ocu, Sinu i Duhu Svetom. To je ono kako Bog želi da živimo. Ove upute dane su „u Isusu Kristu“ (1 Sol, 4:2). „Doista, ovo je volja Božja“ kaže Pavao u 1 Sol 4:3, a u istoj poslanici 4:8 jasno kaže da „tko to odbacuje, ne odbacuje čovjeka nego Boga koji svoga Duha Svetoga udahnjuje u vas“. Bog nam daje svog Duha Svetosti. On je svet. One koji u Njemu žive, On čini poput sebe—svetima.

Činjenica je kako su Pavlove poruke zapravo poruke Božje. Pavao je jasno htio da oni znaju da to nisu njegove ideje. Ne! U ovome je Pavao slijedio Isusove upute koje je On dao svojim učenicima kad ih poslao da svijet uče onomu čemu ih je ON naučio (Mat 28:18-20).

Ovo je srž dobrog propovijedanja. Kao što je netko rekao, propovijedanje je uistinu istina kroz osobnost. No ta osobnost služi za širenje Božje istine, ne za njeno skrivanje. Za propovjednike je dobro– čak nužno – koristiti se mudrošću koji im je Bog dao, no uvijek na način prosvjetljenja teksta, ne tek pukog prosvjetljienja propovjednikovih riječi i misli. Svatko tko će propovjedati mora ovaj poziv potvrditi učenjem propovjedanja riječi Božje, ne propovjedanjem svojih misli.

I konačno, u dijelu poslanice 9-12, on ih upuće o ljubavi (1 Sol 4:9-12)

A o bratoljublju vam nije potrebno pisati. Ta i sami ste od Boga naučili ljubiti jedni druge, a to doista i činite prema svoj braći u cijeloj Makedoniji. Samo vas, braćo, potičemo da u tom još više uznapredujete pa da se trsite mirno živjeti, svoje činiti i raditi svojim rukama, kako smo vam zapovijedili, te tako časno živite prema onima vani i nikoga ne trebate.

Oni su se ljubili bratskom ljubavlju. Ponovno, primjetite značaj poticaja. Bog ih je tomu poučio. Oni su odgovorili. Pavao im je pisao i ohrabrio ih. Nije, stoga, čudno što svoje sljedeće pismo počinje sljedeće riječima: „Zahvaljivati moramo Bogu uvijek za vas, braćo, kao što dolikuje jer izvanredno raste vaša vjera i množi se ljubav svakoga od vas prema drugima“ (2 Sol 1:3).

Iako ih je Bog već očito poučio, kaže Pavao, ipak, kako bi još više rasli, on ih poziva; on ih zaklinje, kao što je to činio i prije u pogledu spolne svetosti, da rastu sve više i više. Iako je njihova ljubav velika, iako se proširila preko granica njihove lokalne kongregacije, ipak ih Pavao poziva da sve više i više ljube jedni druge. I u 1 Sol 5-12-15 navodi im pojedinosti kojih se trebaju držati: poštovati svoje nadstojnike (5:12-13), opominjati neuredne (5:14), sokoliti malodušne (5:14), podržavati slabe (5:14), biti velikodušni prema svima (5:14), ne vraćati zlo za zlo (5:15) i promicati dobro jedni prema drugima i prema svima (5:15).

Čini se, međutim, da su u ovoj crkvi postojali neki problemi. Pogrešno razumijevanje Pavlova učenja o Kristovu ponovnom dolasku možda je neke ljude navelo na stav koji je bio označen uznemiravajućom kombinacijom fanatizma i lijenosti, budući da su zanemarili normalan tijek života kako bi čekali Božji neminovan povratak. Stoga im je Pavao rekao da trebaju težiti mirnom i tihom životu; to jest, ne težiti nemirnom životu, nego životu u miru s Bogom, drugima i sa sami sobom (vidi 1 Sol 5:13). To je izvanredna ideja, zar ne?—težiti mirnom i tihom životu. U jednom od mojih najdražih filmova—Čovjek za sva vremena, Roberta Bolta—Sir Thomasu Moreu prilazi mladi diplomac sveučilišta Cambridge koji ga moli za pomoć pri zaposlenju. More kaže da će ga preporučiti za poziciju učitelja u školi. No mladić, Rich, odbija i traži radno mjesto na sudu. More na to uzvraća, upozoravajući ga na iskušenja koja sa sobom nose moć i privilegije, te mu ponovno nudi mjesto učitelja: „Čovjek treba ići tamo gdje neće doći u iskušenje… Zašto ne želiš biti učitelj? Bit će dobar učitelj, možda odličan“. Rich odgovara: „Pa i ako bih bio, tko bi za to znao?“ More uzvraća: „Ti, tvoji učenici, tvoji prijatelji, Bog. Ne gruba javnost koja..O da, to je tih i miran život“. Gospodin Isus svoje je učenike naučio moliti—ne dovedi nas u napast. Zato Pavao kaže Solunjanima da trebaju težiti mirnom i tihom životu.

Pavao nastavlja s uputama o tome kako mogu napredovati u takvom životu – jednostavno tako što će gledati svoja posla. Na prvi pogled to se može činiti u suprotnosti s bratkom ljubavlju na koju ih Pavao potiče; no naravno, stvarno gledati svoja posla, kao što biste trebali, znači ljubiti sve ljude koji vas okružuju. Velika je razlika između nesebičnosti, što davanje prednosti potrebama drugih ljudi, i sebičnosti što je zapravo potreba da vi uvijek budete prvi koji čuje ili govori ili vrijeđanje ako nešto niste čuli ili ste čuli. Prije nego potražite ili ponudite informaciju o nekomu drugom, ne bi škodilo da se zapitate: „Moram li to znati? Mora li ova osoba to znati?“ Nemojte me pogrešno razumjeti, kao kršćani, mi se moramo brinuti za druge, no to bismo trebali činiti razgovarajući jedni s drugima izravno, potaknuti poniznom ljubavlju i brigom. Ne bismo to trebali činiti kritizirajući jedni druge, samozadovoljno smatrajući kako smo uvijek u pravu.

Drugi dio ove ljubavi je bio rad vlastitim rukama. Primjetite kako im je Pavao također rekao da „opominju neuredne“ (5:14). To je očito bio stvaran i rastući problem u Solunjanskoj crkvi. Zato ih je Pavao morao ponovno upozoriti, u sljedećoj poslanici, da se klone svakoga tko živi neuredno (2 Sol 3:6-12).

Pavao želi, kako vidimo u 1 Sol 5:12, poštovanje drugih, tako da ništa ne duguju drugima, kako ne bi bili sablazan ljudima koji čuju Evanđelje (vidi Rimljanima 13:8). Dugovanje nekome nije samo loše svjedočenje, nego to može i smanjiti slobodu svjedočenja i poremetiti mir u odnosima između ljudi koji pripadaju crkvi i onih koji ne pripadaju (stoga Pavao, u 2 Sol 3:11, povezuje neurednost i dangubljenje).

Vidite li odnos između bratske ljubavi i mirnog života? Jednostavno, činiti djela ljubavi, ne biti opterećenje drugima niti biti sablazan drugima.

Ovime je Pavao poučio Solunjane kako živjeti kao učenici koji rastu, kao crkva koja raste u svetosti i ljubavi.

Zaključak

Ovime nas apostol Pavao poučava kako živjeti kako bismo pomogli crkva da raste. Jeste li zapamtili što je Pavao činio kada je želio vidjeti ovu crkvu kako raste? On je učinio ono što biste vi trebali učiniti ako želite vidjeti rast u svojoj crkvi ili bilo kojoj drugoj crkvi. On je molio da oni budu sveti i puni ljubavi, on ih je zaklinjao da budu sveti i puni ljubavi, on ih je upućivao kako da budu sveti i puni ljubavi.

Pavao nije slučajno bio zabrinut za ove kršćane, za njihovu svetost i ljubav. Bog je pozvao cijelu crkvu da bude slika, da bude odraz Njegove osobnosti. U svetosti i ljubavi, ovi kršćani bi odražavali osobnost svoga Oca, koji im je pokazao da je On, možda više od svega drugog, svet i pun ljubavi.

Prema tome, kako bismo bili crkva koja raste, moramo odražavti osobnost Onoga koji nas je pozvao u crkvu. Napokon, ako to ne činimo, ne rastemo. Ipak, mnogi ljudi možda napreduju.

Ako rastemo kao kršćani ili kao crkve, rastemo na Njegovu slavu – ne na našu. Smatram kako je to način da zaista vidimo rast. Poslušajmo Pavlovu završnu molitvu za Solunjane: „A sam Bog mira neka vas posvema posveti i cijelo vaše biće - duh vaš i duša i tijelo - neka se besprijekornim, savršenim sačuva za Dolazak Gospodina našega Isusa Krista. Vjeran je Onaj tko vas poziva: on će to i učiniti“ (1 Sol 5:23-24). Prema tome, naš rast u svetosti je obećanje.