Gospel Translations Croatian - Doprinosi suradnika [hr]

Krist je trpio i umro kako bi nas izbavio od sadašnjeg zla

2013-03-06T18:43:08Z

Kathyyee: Nova stranica: {{info|Christ Suffered and Died to Deliver Us from the Present Evil}} <blockquote> '''Galaćanima 1:4''' </blockquote><blockquote> [On] dade sebe za grijehe naše da izbavi nas od sa...

{{info|Christ Suffered and Died to Deliver Us from the Present Evil}}
<blockquote>
'''Galaćanima 1:4'''
</blockquote><blockquote>
[On] dade sebe za grijehe naše da izbavi nas od sadašnjega svijeta zloga, po volji Boga i oca našega.
</blockquote>
Do naše smrti ili do Kristova ponovnog dolaska, živimo u „sadašnjem svijetu zlom“. Stoga, kada biblijski pisac kaže da je Krist sebe predao i izbavio nas „od sadašnjega svijeta zloga“, to ne znači da će nas Isus sada uzeti sa svijeta, nego da će nas On izbaviti od moći zla u ovom svijetu. Isus je ovako molio: „Ne molim, da ih uzmeš sa svijeta nego da ih sačuvaš oda zla." (Ivan 17:15).

Razlog zbog kojeg Isus moli za izbavljanje od „svijeta zloga“ je taj što je sadašnji svijet zloga svijet u kojemu je Sotoni dana sloboda da zavede i uništi. Biblija kaže: „Znamo: od Boga smo, a sav je svijet pod Zlim. (1 Ivanova 5:19). Ovaj Zli je „bog ovoga svijeta“ i njegov glavni cilj je zavođenje ljudi. „A ako je i zastrta dobra vijest koju objavljujemo, zastrta je onima koji odlaze u propast, onima kojima je bog ovoga svijeta zaslijepio umove nevjerničke, da do njih ne prodre svjetlost slavne dobre vijesti o Kristu, koji je slika Božja.“ (2 Korinćanima 4:4).

Sve dok ne probudimo svoje duhovno stanje, živimo u harmoniji s ovim „sadašnjim svijetom zla“, ali i s vladarom tog svijeta. „I vi ste nekoć bili mrtvi, zauvijek osuđeni zbog svojih prijestupa i grijeha. Živjeli ste poput ostaloga svijeta, u grijehu, poslušni Sotoni, vladaru zračnih prostora. Taj je duh na djelu u srcima onih koji odbijaju poslušati Božju riječ“ (Efežanima 2:2). Nismo čak ni znali, a bili smo sluge vraga. Biblija se direktno obraća čovjeku 21. stoljeća i govori mu o hirovima, zabavama i ovisnostima kada kaže: „Obećavaju im slobodu, a sami su robovi pokvarenosti. Jer svatko robuje onomu tko ga svlada“ (2 Petrova 2:19).

Jasan zov slobode nalazimo u Bibliji:“Ne oponašajte ponašanje i običaje ovoga svijeta, već dopustite da vas Bog promijeni u novu osobu mijenjajući vaš način razmišljanja. Tada ćete znati što Bog želi da činite, što je njemu dobro, ugodno i savršeno“ (Rimljanima 12:2). Drugim riječima, budite slobodni! Nemojte da vas gurui ovoga vremena zavaraju. Oni su danas tu, ali ih već sutra nema. Jedan hir koji vas zarobi vodi tek drugom hiru. Za 30 godina današnje tetovaže neće biti znakom slobode, nego neizbrisivi podsjetnik konformizma.

Mudrost ovoga vremena je tek ludost gledano očima vječnosti. „Nitko neka se ne vara. Ako tko misli da je mudar među vama na ovome svijetu, neka bude lud da bude mudar. Jer mudrost ovoga svijeta ludost je pred Bogom. Ta pisano je: On hvata mudre u njihovu lukavstvu. ... Uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja" (1 Korinćanima 3:18-19; 1:18). Što je, onda, mudrost Božja u današnjem vremenu? To je velika, oslobađajuća smrt Isusa Krista. Prvi krćani su govorili:“a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost“ (1 Korinćanima 1:23).

Krist je na križu oslobodio milijune zarobljenih. Razotkrio je vražju prijevaru i slomio njegovu moć. Na to je Isus mislio kada je, u noći prije raspeća, rekao:“Sada je sud ovomu svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen“ (Ivan 12:31). Nemojte slijediti poraženog neprijatelja. Slijedite Krista. U ovom vremenu, bit ćete izgnanici. No, bit ćete slobodni.

Blaženstvo poniznosti

2012-05-07T16:34:38Z

Kathyyee: Nova stranica: {{info|The Blessings of Humility}} Dvije karakteristike kršćana koje se ponajbolje proučavaju u Novom Zavjetu jesu ljubav i poniznost. Klasični odlomak na temu ljubavi je dakako...

{{info|The Blessings of Humility}}

Dvije karakteristike kršćana koje se ponajbolje proučavaju u Novom Zavjetu jesu ljubav i poniznost. Klasični odlomak na temu ljubavi je dakako, 1 Koričanima 13. Dok je klasični odlomak na temu poniznosti, iako se ta riječ tu nikada ne koristi, Matej 5:2-12, u narodu poznata kao „Blaženstva“. I upravo kako 1 Koričanima opisuje ljubav, tako Blaženstva opisuju poniznost.

Isus je svoje učenje započeo ovako: „Blago siromašnima u duši“ (Matej 5:3). Siromašni u duši su oni koji su postali svijesni njihovog duševnog siromaštva. Oni vide svoju stalnu griješnost i kao vjernici. Suprotno od samouvjernih Farizejaca koji su molil „Hvala Bože što nismo kao ostali ljudi“, oni sebe prepoznaju u porezniku koji se bunio, „Bože budi milosrdan prema meni, griješniku. (Luka 18:9-13). To je mjesto gdje nastaje poniznost, sa dubokim smislom za našom beskrajnom griješnosti.

I nastavio je Isus, „Blago onima koji tuguju“ (Matej 5:4). Ovo drugo blaženstvo naravno slijedi prvu. Oni koji vide svoju beskrajnu griješnost, tuguju zbog nje. Strepe kako bi vidjeli razvoj u uništenju te neprestane griješnosti u svojim životima – čak i onih „prihvatljivih“ grijeha, koje sebi često dozvoljavamo.

Treće blaženstvo, „Blago pokornima“ (stih 5), koji proizlazi iz prva dva blaženstva. Pokornost nije slabost karaktera već snaga istog. Stav onoga koji, shvačajući svoje vlastite duševno siromaštvo, shvača da ne zaslužuje ništa što dolazi iz ruke božje ili njegovih skromnijih bića. On ne biva ogorčen pod nepovoljnim proviđenjem Boga ili pred maltretiranjem drugih ljudi. On vjeruje da će Bog sve stvari uraditi za njegovo dobro, a tako ostavlja svoj slučaj Bogu.

“Blago gladnima i žednima pravde” (stih 6). Što vjernike čini gladnima i žednima za pravdom? To je stanje rasta priznavanja grijeha koje stalno ponavljaju, a ono je povezano sa radosnim shvačanjem da su njihovi grijesi prekriveni krvlju Isusovom i da su oni pokriveni veom njegove pravednosti. Čvrsto žele biti dio iskustva kojeg se proživljava kada stojimo pred Bogom. Čvrsto žele biti oslobođeni sve više i više od modela beskrajnog grijeha u svojim životima i žele vidjeti više one milostivosti koja se po Bibliji naziva „voće za duh“. Napetost između onoga što žele biti i kako sebe vide stvara neprestano stanje poniznosti prema Bogu i ostalim ljudima.

“Blaženi su milostivi” (stih 7). Milost u svojem najosnovnijem obliku karakterizira smisao sućuti i sažaljenja za one koji su u nekoj nevolji. Ali ponekad ono znači oproštaj, kao kada je sakupljač poreza molio, „Bože milostiv budi prema meni griješniku!“ (Luka 18:13). To je bez sumnje smisao kojeg je Isus ovdje upotrijebio. Najbolji opis ove vrste milosti nalazi se u paraboli sluge koji nije želio oprostiti (Matej 18:23-35). Gospodar se sažalio na slugu koji mu je dugovao tristo tona zlata te mu oprostio taj ogroman dug. Kratko nakon toga, sluga je susreo prijatelja slugu koji mu je dugovao 10 tisuća denara (neznatna suma u usporedbi sa onom koju je on dugovao) te je odbio mu oprostiti. Kada je čuo tu vijest, gospodar reče, „Zli slugo! Oprostio sam ti sav dug jer si me zamolio. Nisi li se i ti trebao smilovati svojem prijatelju kao što sam se ja tebi smilovao?“ (stihovi 32-33).

Milostivi, stoga, su oni koji shvačaju kako im se oprostilo te spremno opraštaju onima koji su griješili prema njima. Milostivost započinje sa poniznošću, sa dubokim smislom o vlastitom duhovnom siromaštvu povezanim sa rastućim shvačanjem toga koliko mu je oprošteno od Boga.

“Blago onima čistoga srca” (Matt. 5:8). Biti čistoga srca znači biti slobodan od oskvrnuća u srži našega življenja. To ne znači bezgriješno savršenstvo, već znači da je nečiji život okarakteriziran iskrenom željom za time i istiniti trud za dostizanjem te svetosti bez koje nitko neće vidjeti (Hebrejima 12:14).

“Blago mirotvorcima” (Matej 5:9). Mirotvorac najprije traži mir sa svima. Kao što je Pavao pisao, „Ako je moguće, ukoliko je do vas, imajte mir sa svim ljudima;” (Rimljanima 12:18). To znači da smo mi ti koji uzimaju inicijativu za mirom iako nam je načinjeno zlo. Samo kada budemo imali taj stav prema nama samima, možemo se smatrati mirotvorcima među ljudima.

Osoba koja traži život izvan tih sedam blaženstava će izbivati iz društva. Netko bi pomislio da će se ljudi diviti i cijeniti one kojima je život obilježen ovim osobinama. Ali često ispravnim se smatra ono sasvim suprotno. Društvo ne cijeni poniznost jer se to protivi njihovim vrijednostima. Kao rezultat mogli biste biti ogovarani ili čak progonjeni ali na kraju bit ćete blaženi jer „Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost“ (Jakov 4:6).

Skriveno značenje evanđelja

2010-09-11T17:57:33Z

Kathyyee: Nova stranica: {{info|Gospel Implications}} '''Kako voditi svoje ljude da misle i žive u skladu s istinom evanđelja''' Mjesna crkva zdrava je utoliko da: (1) su njezini svećenici-učitelji u ...

{{info|Gospel Implications}}

'''Kako voditi svoje ljude da misle i žive u skladu s istinom evanđelja'''

Mjesna crkva zdrava je utoliko da: (1) su njezini svećenici-učitelji u stanju da na točan, učinkovit i tolerantan način primijene evanđelje u stvarnim životima svojih ljudi i da (2) njezini ljudi posjeduju duboko osobno razumijevanje i uvažavanje evanđelja kako bi mogli svakodnevno živjeti u dobroti evanđelja. To nazivam ''funkcionalnim centralizmom'' evanđelja.

Presudno za postizanje tog cilja jest ''razjašnjavanje'' veza između evanđelja i njegovih doktrinarnih i bihevioralnih implikacija. Te veze mogli bismo nazvati “evanđeoskim istinama” i “ponašanjem po evanđelju”.

Zamislite tri koncentrična kruga. U centru je samo evanđelje, koje možda najbolje predstavljaju riječi iz 1 Kor 15:3: “Krist je umro za naše grijehe.” Ta jednostavna fraza govori o stvarnosti našega grijeha, nužnosti božanske kazne te o tome kako nam Bog u Kristu daje divno spasenje od božanskoga gnjeva. Pavao govori o toj “dobroj vijesti” kao o nečemu što ima “najveću važnost”, a mi svi vrlo dobro znamo kakav prioritet on toj poruci daje u svojim propovijedima i zapisima (usp. 1 Kor 2:1-4). Otud centralizam evanđelja. Ali kako bi ono imalo i ''funkcionalni'' centralizam, ono mora biti povezano s područjima u kojima ljudi žive svoje živote.

A to nas dovodi do našeg drugog kruga, evanđeoskih istina. To su specifične, konkretne, doktrinarne implikacije evanđelja ili, kao što to Pavao veli, “nauk koji se temelji na (tj. svoj oblik poprima od) Radosnoj vijesti” (1 Tim 1:10-11). Te evanđeoske istine primjenjuju evanđelje posebice u umu; korisne su u obnovi uma na način da naše mišljenje sve više bude oblikovano istinom evanđelja.

Kao što bismo mogli i očekivati, Poslanica Rimljanima posebno je zasićena tim evanđeoskim istinama. Dopustite da Vam navedem tri primjera:

(1) U Rim 5:1 Pavao kaže: “''Dakle, opravdani'' vjerom u miru smo s Bogom po našem Gospodinu, Isusu Kristu.” Zamijetite logičko rasuđivanje ovog retka. Nešto slijedi iz suštinske evanđeoske istine. Naš mir s Bogom nije evanđelje sam po sebi, ali je to vrlo moćna implikacija evanđelja — “evanđeoska istina”. A razumijevanje te evanđeoske istine jest dio usklađivanja našeg mišljenja s Radosnom viješću.

(2) U Rim 8:1 čitamo: “''Sad, dakle'', nema više nikakve osude onima koji su u Isusu Kristu.” I opet, zamijetite zaključivanje. Pavao ovdje ne predstavlja samo evanđelje, nego nešto što je istinito “sad” ''zbog'' evanđelja. Ali ta je implikacija zaprepašćujuća! I kad je vjernik pojmi u cijelosti i sveobuhvatno, ona će revolucionirati njegov mentalni svijet i evanđelje će za njega moćno ''funkcionirati''.

(3) Rim 8:32 mi je omiljeni redak. “On upravo, koji nije poštedio svoga Sina, nego ga je predao za sve nas, kako nam neće darovati ''i sve ostalo ujedno s njime''.” Zamijetite riječi “i sve ostalo” i “ujedno s njime.” One govore o nečemu što izrasta iz evanđelja. A kad ljudi uvide vezu između same evanđeoske istine (“On nije poštedio svoga Sina, nego ga je predao za sve nas”) i ove evanđeoske istine o tome da će nam Bog milostivo darovati sve što nam je potrebno za posvećenje (usp. retke 28-29), evanđelje će ''funkcionirati'' u cilju jačanja njihove svakodnevne vjere u Božje davanje.

Ali evanđelje ne samo da oblikuje naše mišljenje, također postoje i silne bihevioralne implikacije evanđelja. Evanđelje ne samo da obnavlja naše umove, nego nas vodi i u našem ''ponašanju''. Sveto pismo daje nam mnoge primjere takvog življenja po evanđelju. U Gal 2:14 Pavao kori Petra zbog ponašanja koje “odstupa od istine Radosne vijesti”, a u Fil 1:27 on ohrabruje vjernike da “žive dostojno Kristove Radosne vijesti.” Drugim riječima, jedan od načina na koje evanđelje mora funkcionirati jest poticanjem na određeno ponašanje. Dakle, naše bismo Biblije trebali čitati jednim okom usmjerenim na otkrivanje tih veza. Tako, primjerice, kada Pavao upozorava Korinćane da se “čuvaju bludnosti”, on svoje upozorenje izrijekom temelji na evanđelju: “Ne pripadate sami sebi jer ste jednostavno kupljeni. Proslavite, ''dakle'', Boga svojim tijelom” (1 Kor 6:18-20). A kad zahtijeva opraštanje, izrijekom se poziva na evanđelje i kao na motivaciju i kao na uzor (Ef 4:32). I kad muževima govori da ljube svoje žene, on to čini izravno povezujući svoje opomene s evanđeljem (Ef 5:25). I kad poziva Korinćane na obilje darežljivosti, izrijekom ih podsjeća na Božju darežljivost u evanđelju (2 Kor 8:7,9; 9:12-13, 15). Mogao bih Vam dati brojne druge primjere. Ali, u konačnici, ponašanje svih kršćana trebalo bi potjecati iz evanđelja i, ujedno nastojeći izbjeći trivijalnost, trebalo bi uspostaviti veze sa svim područjima života.

Jedan od najvećih izazova i najvažnija zadaća svećenika-učitelja jest jasno ''pokazati'' te veze tako da ljudi mogu na specifičan i inteligentan način primijeniti evanđelje kako na svoje mišljenje tako i na svoje ponašanje. Tako evanđelje postaje ''funkcionalno'' centralno svakom pojedinom kršćaninu i mjesnoj crkvi.

Može li se duhovno preporođeni izbrisati iz knjige života?

2010-09-05T01:07:33Z

Kathyyee: Nova stranica: {{info|Can the Regenerate Be Erased From the Book of Life?}} ''Meditacije o Otkrivenju 3:5'' <blockquote>'''Otkrivenje 3:5''' Pobjednik će isto tako biti obučen u bijele h...

{{info|Can the Regenerate Be Erased From the Book of Life?}}

''Meditacije o Otkrivenju 3:5''
<blockquote>'''Otkrivenje 3:5''' Pobjednik će isto tako biti obučen u bijele haljine; njegova imena doista neću izbrisati iz knjige života, nego ću njegovo ime priznati pred svojim Ocem i njegovim anđelima. </blockquote>
Svršetak godine se bliži. Svršeci nas potiču na razmišljanje o ustrajnosti. Uspjeli smo (gotovo) doživjeti još jednu novu godinu. Hoćemo li i sljedeću? I još bitnije: hoćemo li, kako to kaže Isus, ustrajati do konca i biti spašeni (Marko 13:13)? Ustrajnost je dragocjeno obećanje i dar. I ne dolazi bez borbe. Ali mi se borimo kao pobjednici. Pa bih Vas ja sad, na koncu godine, htio ohrabriti da ponovno krenete u boj za dobro i da duboko vjerujete da Bog neće izbrisati imena Vašeg iz knjige života.

Dragocjena biblijska istina da će sveci ustrajati u vjeri do konca i biti spašeni nemilosrdno se opovrgava, generaciju za generacijom. Pa ipak, istina ustrajava, čvrsto se oslanjajući na neograničenu vjeru Božju u dovršetak spasenja svojih izabranih. On ga je planirao u vječnosti, otkupio ga Kristovom smrću na križu i šalje ga kroz Duha Svetoga.

U Poslanici Rimljanima 8:30 stoji, “[A] koje je opravdao, te je i proslavio.” Drugim riječima, između trenutka opravdanja vjerom na početku našeg kršćanskog života i trenutka proslavljenosti pri uskrsnuću našega tijela (Poslanica Filipljanima 3:21) neće biti odmetnika, propalih ni izbačenih. “A koje je opravdao, te je i proslavio” – sve njih. Bog će zadržati i posvetiti one koje je upravo opravdao i pobrinut će se da oni zadrže svoju vjeru i da ustraju do konca i budu spašeni.

U 1 Iv 2:19 opisuje se na koji bismo način trebali shvaćati očite odmetnike: “Od nas su izišli, a nisu bili naši; jer ''da su bili naši, ostali bi s nama''. Ali neka se očituje da svi nisu naši.” Drugim riječima, neuspjeh u ustrajnosti nije znak da se uistinu možemo ponovno roditi i biti opravdani, a potom se izgubiti. Zapravo je neuspjeh u ustrajnosti znak da nikad nismo uistinu bili dijelom duhovno preporođenog Božjeg naroda. To je izrijekom mišljeno u 1 Iv 2:19.

Unatoč tome, ima tekstova koji su neke uvjeravali da odbace takvo učenje. Ovdje mislim na Otkrivenje 3:5 kada Gospodin Isus kaže: “Pobjednik će isto tako biti obučen u bijele haljine; ''njegova imena doista neću izbrisati iz knjige života'', nego ću njegovo ime priznati pred svojim Ocem i njegovim anđelima.”

Neki vele da je ovo posve siguran tekst protiv doktrine o ustrajnosti svetaca. Oni pretpostavljaju da, kad se u Otkrivenju 3:5 kaže da Bog neće izbrisati nečije ime iz knjige života, da se implicira da on ipak briše neke iz knjige života, a da su to ljudi koji su jednom bili opravdani, a potom prokleti. Ali, je li to istinita pretpostavka?

Obećanje “Njegova imena doista neću izbrisati iz knjige života” ne implicira nužno da se nečija imena ipak brišu. Jednostavno poručuje onome koji je u knjizi i koji pobijedi u vjeri: Nikad neću izbrisati tvoje ime. Drugim riječima, brisanje iz knjige nudi zastrašujuće izglede i ja to neću dopustiti. Držat ću te na sigurnom u knjizi. To je jedno od obećanja danih onima koji ustraju i pobijede. Tu, međutim, ne stoji da su oni koji nisu uspjeli pobijediti i koji su otpali od Krista bili upisani u knjizi i bili izbrisani.

Zapravo, još su dva retka u Otkrivenju za koje se čini da nas uče da, ako ti je ime upisano u knjizi, to znači da ćeš zasigurno ustrajati i pobijediti. Razmotrimo Otkrivenje 13:8. “I poklonit će joj [Zvijeri] se svi stanovnici zemaljski, ''kojima'' ime od postanka svijeta ne stoji upisano u knjizi života Jaganjca koji je bio zaklan.” Ovaj redak implicira da se oni čije je ime upisano u knjizi života Jaganjca “od postanka svijeta” zacijelo neće pokloniti Zvijeri. Drugim riječima, čini se da, ako nam je ime upisano u knjizi života od postanka svijeta, to znači da će nas Bog čuvati od pada i da će nam dati da ustrajemo u poslušnosti Bogu. Biti u knjizi znači da nećemo otpasti.

Slično tome, razmotrimo i Otkrivenje 17:8, “Ta Zvijer, koju si vidio, bijaše i nije više; izići će iz Bezdana da ode u propast. I čudit će se stanovnici zemaljski kojima ime ne stoji upisano od postanka svijeta u knjizi života, kad vide da Zvijer bijaše i nije i opet će se pojaviti.” I opet, ako nam je ime upisano u knjizi života od postanka svijeta, čini se da nas to štiti od “čuđenja” Zvijeri. Čudit će se oni kojima ime ne stoji upisano od postanka svijeta u knjizi života. Ako je tvoje ime ''upisano'' ondje, ti se nećeš čuditi Zvijeri.

Pouka je ovdje ta da je učinkovito imati ime upisano u knjizi života. To jest, to ima presudan učinak na naše reakcije. Imati ime upisano od postanka svijeta u knjizi života Jaganjca jamči da se nećeš pokloniti ni čuditi Zvijeri. Ivan ne kaže: “Ako se pokloniš Zvijeri, ime ti se briše.” On kaže: “Ako ti je ime upisano, nećeš se pokloniti Zvijeri.”

A to se slaže i s Otkrivenjem 3:5, “Pobjednik . . . njegova imena doista neću izbrisati iz knjige života.” Pobjeda koja se ''zahtijeva'' u 3:5 ''zajamčena'' je u 13:8 i u 17:8. Nije to protuslovlje ništa više nego kad Pavao kaže: “Trudite se oko svoga spasenja . . . Bog je, naime, onaj koji proizvodi u vama i htjeti i djelovati iz svoje dobrohotnosti” (Poslanica Filipljanima 2:12-13). I nije nikakva besmislica navesti uvjet: ako pobijediš, Bog ti neće izbrisati imena (3:5); i navesti jamstvo: ako ti je ime upisano, pobijedit ćeš (13:8 i 17:8). Božji “upisanici” uistinu i ''moraju'' pobijediti i uistinu će pobijediti. Jedno naglašava našu odgovornost, drugo, pak, Božju svemoćnost.

Praktična posljedica ove istine nije da se nonšalantno odnosimo prema vjeri i ljubavi i svetosti. Neophodni su budnost (Poslanica Hebrejima 3:12) i trud (Luka 13:24) i težnja (Poslanica Hebrejima 12:14) u kršćanskom životu. Zapravo, posljedica je ta da budemo uvjereni da nismo prepušteni sami sebi u ovoj “borbi za vjeru.” Vjeruj da će te Bog, koji te je pozvao, “utvrđivati do kraja, tako da budete neporočni na dan našega Gospodina, Isusa Krista” (1 Kor 1:8). “Vjeran je Bog koji vas poziva: on će to i činiti [potpuno vas posvetiti]” (1 Sol 5:24). On će i dovršiti spasenje koje je počeo (Poslanica Filipljanima 1:6). Nas snaga Božja vjerom čuva (1 Pt 1:5). Boriti se ''moramo'', jer samo tko ustraje do konca, bit će spašen (Marko 13:13). A borit se i ''hoćemo'', jer će nas Bog osposobiti za svako dobro djelo, da mognemo izvršiti njegovu volju (Poslanica Hebrejima 13:21).

(Ovaj je članak izvorno napisan 1997. i objavljen u ''Taste and See'' (''Kušaj i vidi'').)