Gospel Translations Croatian - Nove stranice [hr]

Krist i Njegovo raspeće

Pcain — Fri, 03 Feb 2017 20:25:41 GMT

Pcain: Nova stranica: {{info|Christ and Him Crucified}} Pokušaj sažimanja doktrine apostola Pavla o spasenju može se činiti kao ludost, no moramo pokušati. Pavlovo propovijedanje Evanđelja pr...

{{info|Christ and Him Crucified}} 

Pokušaj sažimanja doktrine apostola Pavla o spasenju može se činiti kao ludost, no moramo pokušati.

Pavlovo propovijedanje Evanđelja proizlazi iz njegova uvjerenja da Isus iz Nazareta obećani Mesija i Sin Božji koga je Bog poslao na zemlju kad se „ispunilo vrijeme“ kako bi ispunio svoje obećanje dano Njegovom narodu, Izraelu (2 Kor. 1:18–22; 6:2; Gal. 4:4). Velika poruka Pavlovog propovijedanja su „otajstva“ Evanđelja Isusa Krista (Kol. 1:26; Rim. 16:26; 2 Tim. 1:10). Iako prije skrivena, ova otajstva sada su povjerena njemu i drugim apostolima kao „upraviteljima otajstava Božjih“ (1 Kor. 4:1, Ef. 3:2).

Pavlovo uvjerenje pomaže nam pojasniti odnos između njegova učenja o spasenju i učenja Isusa Krista koje je predstavljeno u Evanđelju. Kao što je Krist isticao dolazak Kraljevstva Božjeg, čime su blagoslovi „vremena koje će doći“ uvedeni u „ovaj naraštaj“, tako i Pavao ističe dolazak Isusa Krista kao Onoga čijom smo mukom spašeni. Učenje Isusa Krista u Evanđeljima slično je glazbenoj uvertiri koja označava temu cijelog Novog zavjeta: kraljevstvo Božje nadohvat je ruke.

No kako apostol objašnjava spasenje koje Krist donosi? Što je Krist postigao svojom smrću i uskrsnućem što onima koju Mu pripadaju omogućuje otkupljenje?

Pavao svoj odgovor sažeto iznos u 1. Korinćanima 15: 3-4: „Jer sam vam najprije predao što sam i primio, da je Krist umro za grijehe naše po Pismima; I da je pokopan, i da je uskrsnuo treći dan po Pismima“. To je slično onome što Pavao iznosi u svojim drugim poslanicama (vidi 1 Kor 2:2; Gal 6:14). U ovim retcima Pavao izjavljuje da je Evanđelje koje on propovijeda usredotočeno na otkupiteljsku smrt Isusa Krista i Njegovo uskrsnuće.

Pavao u svojim poslanicama govori o nekoliko tema kako bi opisao jasne aspekte spasenja koje je Krist omogućio svojim vjernicima. Osnovne teme kojima se Pavao služi kako bi opisao Kristovo otkupljenje uključuju: prije svega, žrtvu ili naknadu za ljudske grijehe. Drugo, ublažavanje Božjeg gnjeva prema Njegovim grešnim stvorenjima. Treće, pomirenje s Bogom. Četvrto, otkupljenje od prokletstva i osude prema Zakonu te peto, pobjeda nad grijehom, smrti i svim protivnicima Božjim.

Nije sporno da Pavao Kristovu smrt shvaća kao žrtvu za grijehe. U 1. Korinćanima 15:3, Pavao govori da je Krist umro „za naše grijehe“. Drugdje govori kako Bog „posla Bog Sina svojega u obličju tijela grješnoga, i zbog grijeha osudi grijeh u tijelu“ (Rim 8:3). Pavao također govori da je Kristova smrt ublažila gnjev Božji. U Svojoj svetosti, Bog može jedino gnušati se grijeha. Međutim, čudo Evanđelja je to što je Bog s ljubavlju ublažio Svoj gnjev kroz smrt Svoga Sina (Rim. 3:25; 5:9−10; 2 Kor. 5:21). Kristovo je otkupljenje također i pomirenje. Svojom smrću, Krist je uklonio svaku prepreku za pomirenje grešnika s Bogom.

To pomirenje uključuje Božji i ljudski aspekt. Ono ne samo da uklanja Božji gnjev (Rim 5:9-10), nego i poziva grešnika na pomirenje s Bogom (usp. 2 Kor. 5:20). Tema otkupljenja također je zastupljena u Pavlovom shvaćanju Kristove smrti. Biblijska ideja otkupljenja naglašava plaćanje cijene kojom su grešnici spašeni (usp. 1 Tim. 2:5-6). U jednoj od najizravnijih rečenica, Pavao kaže: „Krist nas je otkupio od prokletstva zakona, jer je za nas postao prokletstvo“ (Gal. 3:13). Konačno, dio koji često previdimo u Kristovom otkupljenju je ''pobjeda'' nad grijehom, smrti i, doista, nad svakim protivnikom kraljevstva Božjeg (usp. 1 Kor. 15:54-57). Njegovom smrću i uskrsnućem, Krist je razoružao sve one koji se protive kraljevstvu Božjem (Kol. 2:13-15).

Središnja je poruka Pavlova propovijedanja, bez sumnje, činjenica da je Bog došao na svijet u osobi Sina Božjeg, Isusa Krista, čija je otkupljujuća smrt donijela spasenje. Međutim, Evanđelje prema Svetom Pavlu također uključuje primjenu spasenja na vjernike koji su ujedinjeni u Kristu snagom Duha Svetoga. Iako Pavao ne govori izričito o „redu spasenja“ (''ordo salutis''), osnove su takvog reda vidljive u njegovim poslanicama (vidi Rim. 8:30; 1 Kor. 1:30; 6:11).

Način na koji Pavao opisuje primjenu spasenja je kroz ''zajedništvo vjernika s Kristom''. Kada se vjernici u zajedništvu s Kristom kroz Njegov Duh, oni u potpunosti sudjeluju u Njegovu otkupiteljskom djelu za njih.

U svrhu ovog kratkog sažetka, tri su koristi zajedništva s Kristom od osobite važnosti za Pavlovo shvaćanje primjene spasenja: opravdanje, posvećenje po Duhu Svetom i slava.

''Opravdanje.'' U uvodu smo napomenuli da je u nekim krugovima postalo popularno nasuprot Pavlovom naglašavanju zajedništva s Kristom postaviti njegovo učenje o opravdanju. To je, međutim, pogrešno. Reformacije je, zasigurno, bila u pravu kad je istaknula kako je osnovna značajka Pavlovog učenja doktrina opravdanja samom milošću kroz samu vjeru. Nadalje, suprotno nedavnim tvrdnjama autora „novog pogleda“ na Pavla, jasno je kako Pavao opravdanje vidi kao „soteriološko“ pitanje. Opravdanje ne odgovara tek na pitanje jesu li i kršćani kao i Židovi dijelom saveza s Bogom, kako to tvrde mnogi autori novog pogleda. Ono ponajprije odgovara na pitanje kako svaki grešnik, bilo kršćanin ili Židov, može osjetiti Božje prihvaćanje unatoč njegovog grijehu i krivici.

Opravdanje je, prema Pavlu, milosrdno Božje djelo u kojem Bog zaboravlja grijehe vjernika i proglašava ih opravdanima na temelju pravednosti Kristove (Rim. 4:1–5; 5:15–17; 10:3; 2. Kor. 5:21; Fil. 3:9). Iako smo svi sagriješili, Krist je „predan zbog grijeha naših i uskrsnuo zbog opravdanja našega“ (Rim 4:25). Osim djelima poslušnosti zakona, Bog opravdava i one koji Krista primiše vjerom (Rim. 3:28; Gal. 2:16). To je potpuno eshatološki blagoslov spasenja koje kaže kako „Nikakve dakle sad nema osude onima, koji su u Kristu Isusu i ne hode po tijelu“ (Rom. 8:1).

''Posvećenje po Duhu Svetom.'' Svi oni koji su u zajedništvu s Kristom uronjeni su u Njegov Duh (Rim. 8:4–11). Vjernici nisu samo opravdani, nego su i obnovljeni na sliku Kristovu (2 Kor. 3:17–18). Snaga i vlast grijeha su slomljeni. Kroz zajedništvo u Kristu u Njegovoj smrti i uskrsnuću, vjernici se sada sami smatraju mrtvima prema grijehu i živima prema opravdanju (Rim. 6:12–14). Novi status vjernika (opravdanje) uvijek je popraćen obnovljenim životom poslušnosti, koji se u vjernicima rađa po Duhu Kristovom (posvećenje).

''Slava.'' Iako je uobičajeno na slavu gledati kao na budući plod spasenja, Pavao govori o slavi u sadašnjosti kao i u budućnosti (Rim. 8:18 - 30). Budući da su vjernici intimno ujedinjeni s Kristom, Kristovo je uskrsnuće i uzašašće također slava vjernika. Vjernici su već sada s Kristom u Njegovu kraljevstvu (Ef. 2:6). Međutim, ostaje očekivanje buduće slave vjernika (2 Kol. 1:10). Dok žive u ovom svijetu vjernici čekaju dan kada će njihovo bijedno tijelo i Krist suobličiti tijelu svomu slavnomu. (Fil. 3:21).

Evanđelje je, prema Pavlu, moguće sažeti na slavu poruku Božjeg ispunjenja svim Njegovih obećanja koje je dao o spasenju Njegova naroda u Kristu. Središnja je poruka svih Pavlovih učenja spasenje kroz raspetog u uskrslog Krista. Krist je omogućio otkupljenje svih grijeha Svog naroda, bez obzira kakav grijeh bio. Kroz zajedništvo s Kristom vjernici uživaju u tom otkupljenju, kako to lijepo piše u 2 Korinćanima 5.27: „Ako je dakle tko u Kristu, to je on novo stvorenje, to je staro prošlo, gle, sve je novo postalo.“ Oni koji su u Kristu, nova su stvorenja koja uživaju u Božjoj prihvaćenosti bez obzira na njihovu grešnost i nevrijednost. Oni također imaju iskustvo milosti novog života u poslušnosti „zakonu Kristovom“ djelovanjem Duha Svetoga. Oni vide slavu, i sadašnju i buduću, kada će „prvi plodovi“ spasenja u Kristu dozrjeti u eshatološkoj žetvi potpunog sudjelovanja u Kristovom uskrsnuću i pobjedi.

Dio niza Muški i ženski rod u Bibliji

Pcain — Wed, 13 Apr 2016 19:01:02 GMT

Pcain:

{{info|Male and Female He Created Them in the Image of God}} 
<blockquote>
'''Postanak 1:26-28''' I reče Bog: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci - svoj zemlji - i svim gmizavcima što puze po zemlji!“ Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: „Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!“
</blockquote>
Ovog jutra želim s vama razmišljati o tri stvari kojima nas ovaj tekst poučava. Jedna je da je Bog stvorio ljudska bića. Druga je da nas je Bog stvorio na svoju sliku. Treća je da nas je Bog stvorio kao muškarce i žene.

Moguće je vjerovati u ove tri stvari ne biti kršćanin. Na koncu, ovaj se tekst nalazi u židovskim spisima. Stoga bi svaki Židov koji dobro poznaje Pisma prihvatio ove istine. No, iako možete vjerovati u ove istine i ne biti kršćanin, sve tri stvari ukazuju na kršćanstvo. Sve one idu k ispunjenju koje dolazi s radom i Kristom. O tome želim govoriti, posebice u pogledu treće stvari – da smo svi stvoreni kao muškarci i žene na sliku Božju.

==== 1. Bog je stvorio ljude ====

Krenimo s prvom istinom: Bog je stvorio sve ljude. Vjerujem kako ovo treba objasniti. ZAŠTO nas je stvorio? Ako nešto napravite, vi imate razlog za to. No, daje li svijet kakav poznajemo odgovor na ovo pitanje? Stari Zavjet govori o čovjeku koji vlada svijetom; govori o čovjeku koji je stvoren kako bi svi koje je Bog stvorio pronosili slavu Njegovu (Izaija 43:7). Govori o zemlja koja je napučena ispunjena znanjem o Božjoj slavi.

No, što vidimo? Vidimo svijet koji se buni protiv Stvoritelja. Vidimo Židovska Pisma koja završavaju pričom o stvaranju koja nije dovršena i nadom koja tek treba doći. Prema tome, samo vjerovanje da je Bog stvorio ljude na način na koji nas Židovska Pisma uče traži ostatak priče, odnosno kršćanstvo. Samo se u Kristu svrha stvaranja može postići.

==== 2. Bog nas je stvorio na svoju sliku ====

Uzmimo, primjerice, drugu istinu: Bog nas je stvorio na svoju sliku. To sigurno govori nešto o razlogu zašto smo ovdje. Njegova razlog stvaranja nas zacijelo govori nešto o tome zašto nismo žabe ili ptice ili čak majmuni. Mi smo ljudi stvoreni na sliku Božju, samo mi i nijedno stvorenje više.

No kakav smo nered napravili od ovog izvanrednog dostojanstva. Jesmo li poput Boga? Pa i da i ne. Da, mi smo poput Boga, iako smo grešni i nevjerni, ipak postoji sličnost. To znamo jer u knjizi Postanka 9:6 čitamo kako je Bog rekao Noi: „Tko prolije krv čovjekovu, njegovu će krv čovjek proliti! Jer na sliku Božju stvoren je čovjek!“ Drugim riječima, čak i u svijetu koji je prepun grijeha (kao što je ubojstvo), ljudi su i dalje slika Božja. Ne može ih se ubijati kao komarce ili miševe. Uskraćujete si život ako ubijete ljudsko biće (vidjeti Jakovljevu poslanicu 3:9).

A jesmo li slika prema kojoj nas je Bog stvorio? Nije ta slika ponekad narušena do neprepoznatljivosti? Osjećate li da ste poput Boga onako kako biste trebali biti? Ponovno ovo vjerovanje da smo stvoreni na sliku Božju treba dopuniti – u ovom slučaju iskupljenjem, transformacijom, ponovnim stvaranjem. Upravo je to ono što kršćanstvo donosi. „Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao. Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo… I obučete novoga čovjeka, koji je stvoren po Bogu, u pravdi i svetosti istine.“ (Ef. 2:8-10; 4:24). Bog nas je stvoario na svoju sliku, no mi smo tu sliku narušili do neprepoznatljivosti. Isus je odgovor. On dolazi po vjeri, On oprašta, On čisti i započinje projekt znan kao posvećenje koji će završiti u slavi koju je Bog namijenio ljudima na početku stvaranja. Budući da znamo da smo stvoreni na sliku Božju, naši grijesi vape za odgovorom. Isus je odgovor.

==== 3. Bog nas je stvorio kao muškarce i žene ====

Treća je istina koju čitamo iz ovog teksta da nas je Bog stvorio kao muškarce i žene. I ova činjenica upućuje na kršćanstvo i traži izvršenje u Kristu. Kako? Na najmanje dva načina. Jedan je način tajna braka. Drugi način proizlazi iz povijesne neurednosti muško-ženskih grešnih odnosa.

==== Tajna braka ====

Pogledajmo misterij braka. U knjizi Postanka 2:24, odmah nakon opisa kako je stvorena žena, Mojsije (pisac Postanka) piše: „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo.“ Kada apostol Pavao citira ovaj tekst u svojoj poslanici Efežanima 5:32, on kaže: „Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu“ te time otkriva značenje braka: to je simbol Kristove ljubavi za crkvu koja je predstavljena u muževom vodstvu i ljubavi prema ženi; to je simbol crkvene podložnosti Kristu koja je predstavljena kroz odnos žene prema muškarcu.

On brak naziva „tajnom“ jer Bog, u knjizi Postanka, nije u potpunosti otkrio sve svrhe braka. U Starom Zavjetu postoje indicije da je brak sličan odnosu Boga i Njegovih ljudi. No, tajna braka je potpuno otkrivena tek s dolaskom Krista. Brak je slika Kristova saveza s ljudima, Njegova predanost crkvi.

Vidite li, onda, kako se Božje stvaranje muškarca i žene te njihova posvećenost u braku, u odnosu u kojem muškarac i žena napuštaju roditelje i postaju jedno tijelo – kako se ovaj čin stvaranja izvršava u Kristu i Njegovoj crkvi. Kršćanstvo otkriva tajnu braka.

Ovo je vrlo strano razmišljanje većini ljudi, čak i većini kršćana, jer brak je također sekularna institucija. Brak nalazimo u svim kulturama, ne samo u kršćanskim društvima. Prema tome, mi o svakom braku ne razmišljamo kao o znaku Kristovog odnosa s crkvom. No svaki brak to jeste, i sama naša egzistencija kao muškarca i žene u braku vapi za Kristom. Kršćanstvo dovršava naše razumijevanje bračne posvećenosti.

Dozvolite mi da vas to objasnim na način na koji do sada niste razmišljali. Krist ponovno dolazi na zemlju. Iako znate da je otišao, On će ponovno doći, kako anđeli kažu. Zamislimo taj dan. Nebesa se otvaraju i trube oglašavaju dolazak Sina Čovječjega na oblacima moći i slave, okružen tisućama anđela koji sjaje poput sunca. On ih šalje da skupe Njegove odabrane s četiri strane svijeta i ustaje iz mrtvih one koji su u Kristu umrli. Daje im nova tijela poput Svojega i transformira nas kako bismo mogli sudjelovati u slavi.

Dugotrajna priprema Kristove nevjeste (crkve!) konačno je dovršena i On je vodi do stola. Svadbena večera Jaganjca je nastupila. On je na čelu stola i svi sveci dostojanstveno šute. I On kaže: „Ovo je, ljubljeni moji, značenje braka. Ovo je ono prema čemu se sve kretalo. Zato sam vas stvorio kao muškarce i žene i udružio u braku. Odsada se više nećete ženiti ni udavati, jer je konačno realnost nastupila (vidjeti Marko 12:25, Luka 20: 34-36).

Sjetite se što ovdje činimo: pokušavamo vidjeti da se treća istina, da nas je Bog stvorio na svoju sliku kao muškarce i žene, ispunjava u kršćanstvu. Rekao sam da se ispunjava na dva načina. Prvi je tajna braka. Stvaranje ljudi kao muškaraca i žena pruža nužni okvir za brak. Ne možete imati brak bez muškarca i žene. Značenje braka nije poznato u njegovoj biti ili potpunosti dok ga ne počnemo promatrati kao sliku Kristovog odnosa s crkvom,.

Prema tome, stvaranje muškarca i žene ukazuje na brak, a brak ukazuje na Krista i crkvu. Stoga vjerovanje da nas je Bog stvorio na svoju sliku kao muškarce i žene nije potpuno bez kršćanstva – bez Krista i Njegova spasiteljskog djela za crkvu.

==== Povijest neurednosti muško-ženskog odnosa ====

Rekao sam da postoji i drugi način na koji stvaranje muškarca i žene na sliku Božju ukazuje na kršćanstvo, a pod drugim načinom mislim na povijest neurednosti muško-ženskih odnosa. Dozvolite mi da objasnim.

Kad je grijeh ušao u svijet, razarajuće djelovao na odnos muškarca i žene. Bog dolazi Adamu nakon što je jeo sa zabranjenog stabla i pita ga što se dogodilo. Adam reče: „Žena koju si stavio uza me - ona mi je dala sa stabla pa sam jeo“ (post 3:11). Drugim riječima, krivica je njezina (ili Tvoja, Bože, jer si mi je dao!), pa ako već netko treba umrijeti zbog te pogreške, neka to bude ona!

Ovdje je početak sveg nasilja u obitelji, svih zlostavljanja žena, svih silovanja, svih spolnih nečistoća, svih načina omalovažavanja žene koju je bog stvorio na svoju sliku.

U knjizi Postanka 3:16 čitamo i prokletstvo koje je palo na muškarca i ženu: „Trudnoći tvojoj muke ću umnožit, u mukama djecu ćeš rađati. Žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodariti nad tobom“: Drugim riječima, rezultat grijeha i prokletstvo našeg doba sukob je između spolova. Ovaj tekst ne govori o tome kako bi stvari trebale izgledati. Ovo je opis prokletstva, opis kako će svijet izgledati sve dok grijeh vlada. Muškarci koji vladaju i lukave žene. To nisu muškarci i žene stvoreni na sliku Božju. To je nakaznost grijeha.

Pa kako ova nakaznost upućuje na kršćanstvo? Upućuje, jer vapi za izlječenjem koje kršćanstvo donosi u odnos muškarca i žene. Ako nas je Bog stvorio na svoju sliku kao MUŠKARCA I ŽENU, to ukazuje na jednakost osobnosti, jednakost dostojanstva, međusobno poštovanje, sklad, nadopunjavanje, sjedinjenu sudbinu. No, gdje je sve to u povijesti svijeta? To je u izlječenju koje donosi Isus.

==== Dva opažanja o izlječenju koje Isus donosi ====

Previše je toga za reći ovdje. No, reći ću samo dvije stvari.

==== 3.1. Biti stvoren kao muškarac i žena ====

Petar, u 1. Petrovoj poslanici 3:7 kaže da su kršćanski muž i žena „subaštinici milosti Života“. Što to znači? To znači da u Kristu muškarac i žena obnavljaju ono što je Bog imao na umu kad ih je stvorio na svoju sliku. To znači da su zajedno kao muškarac i žena pred-slika slave Božje i da će zajedno kao baštinici naslijediti slavu Božju.

Kada stvaranje muškarca i žene na sliku Božju promatrate uz grijeh, vidite da ono žudi za izlječenjem koje dolazi s Kristom i nasljedstvom koje je On kupio za grešnike. Krist obnavlja baštinu milosti Života muškarca i žene.

==== 3.2 Značenje samaca ====

Još jedna stvar koju valja spomenuti o načinu na koji Krist okreće stvari i pobjeđuje neurednosti naših života te ispunjava sudbinu muškarca i žene stvorenih na sliku Božju nalazimo u 1. poslanici Korinćanima. Tu Pavao govori nešto radikalno čak i za nas danas: „Neoženjenima pak i udovicama velim: dobro im je ako ostanu kao i ja…Neoženjen se brine za Gospodnje, kako da ugodi Gospodinu. A oženjen se brine za svjetovno, kako da ugodi ženi, pa je razdijeljen. I žena neudana i djevica brine se za Gospodnje, da bude sveta i tijelom i duhom; a udana se brine za svjetovno, kako da ugodi mužu. Ovo pak govorim vama na korist, ne da vam postavim zamku, nego da primjerno i nesmetano budete privrženi Gospodinu (1 Kor 7:8,32-35)

Vidite li što to govori? To kaže da izlječenje koje Isus donosi za muškarca i ženu ne ovisi o braku. Ustvari, Pavlovo iskustvo kao neoženjenog muškarca (i model Isusa kao neoženjenog muškarca) naučilo ga je da postoji posvemašnja posvećenost Bogu koja je moguća neoženjenom muškarcu i neudatoj ženi, a koja nije uobičajena ljudima u braku.

Drugi način da to kažemo je sljedeći: brak je privremena institucija do uskrsnuća mrtvih. Bit značenja i svrhe braka je predstaviti odnos Krista i crkve. NO kada nastupi što je stvarno, slika koju sada poznajemo bit će napuštena. U vječnosti više neće biti braka. Oni koji nisu bili u braku, koji su u potpunosti bili posvećeni Bogu, sjest će za svadbeni stol Jaganjca kao puni nasljednici milosti Života. I bit će nagrađeni ljubavlju i nepojmljivim radostima prema ljubavi i žrtvi koju su iskazali za života na zemlji.

==== Sažetak ====

Sažmimo rečeno:

1) Bog je stvorio ljude. Na kraju Starog Zavjeta, ova fantastična priča traži ostatak, kršćanstvo, kako bi nam bilo jasno što je Bog imao na umu.

2) Bog nas je stvorio na SVOJU SLIKU. No, mi smo sliku toliko narušili do neprepoznatljivosti. Stoga ova istina vapi za dovršenjem u kršćanstvu jer Isus obnavlja što je bilo izgubljeno. To je „novo biće u Kristu“. Ova je slika obnovljena u svetosti.

3) Bog na je na svoju sliku stvorio kao MUŠKARCA I ŽENU. I to također vapi za dovršenjem u kršćanstvu. Nitko u potpunosti ne može shvatiti što znači biti muškarac i žena u braku dok ne vidi što znači biti slikom odnosa Krista i crkve. I nitko ne može znati istinsku sudbinu muškarca i žene stvorenih na sliku Božju dok ne sazna da su muškarac i žena subaštinici milosti Života. Konačno, nitko ne može potpuno razumjeti značenje neudatih i neoženjenih kao muškaraca i žena stvorenih na sliku Božju dok od Krista ne nauči da u vječnosti neće biti braka te da slava muškarca i žene stvorenih na sliku Božju ne ovisi o braku, nego o posvećenosti Bogu.

Stoga razmišljajte o ovim istinama: Bog vas je stvorio. Stvorio vas je na svoju sliku te vas je stvorio kao muškarca ili ženu kako biste potpuno, radikalno i jedinstveno bili posvećeni Bogu.

Biblijski rast crkve I. Solunjanima 3:12-4:12

Pcain — Mon, 30 Mar 2015 19:14:02 GMT

Pcain:

{{info|Biblical Church Growth I Thessalonians 3:12-4:12}} 

Toledo Reformed Theological Conference 27. travnja 2002.

Kako možete imati crkvu koja raste? Prema jednom oglasu u nedavnom izdanju jednog uglednom evangeličkog časopisa, crkve mogu rasti posjećivanjem seminara za učinkovitu obuku crkvenih voditelja u lokalnoj crkvi; naručivanjem nove literature Sunday School, kupovinom elektroničkih komunikacijskih uređaja u prodavaonici u Alabami, čitanjem ispravne kršćanske knjige ili studiranjem na Biblijskim fakultetima, koledžima ili seminarima. Ako se uključite na jedan ugledni seminar, on obećava „osnažiti vas kako biste postali čovjek koji će mijenjati svijet“.

Danas je rast crkve velik posao. Mnogi ljudi, od birokrata u denominacijama koje su u opadanju, preko sociologa religije do ozbiljnih mladih evangeličkih pastora, željeli bi znati kako izgleda crkva koja raste i kako imati jednu takvu crkvu.

Apostol Pavao znao je da su u osnovi crkvu koja raste čine kršćani koji rastu. I milošću Božjom, crkva je rasla. Pogledajmo sada Pavlovu prvu poslanicu Solunjanima, započinjući pri poglavlju 3:12.
<blockquote>12 A vama neka Gospodin podari da rastete i obilujete u međusobnoj ljubavi kao što mi obilujemo ljubavlju prema vama.13 Tako će vam srca biti snažna, besprijekorna i sveta kad stanete pred našega Boga Oca na dan dolaska našega Gospodina Isusa Krista s njegovim svetima.1 Na koncu, draga braćo i sestre, zaklinjemo vas u imenu Gospodina Isusa da živite životom ugodnim Bogu kao što smo vas poučili. Vi već tako i živite. Napredujte i dalje. 2 Znate zapovijedi koje smo vam dali u ime Gospodina Isusa. 3 Bog želi da budete sveti i čisti, da se uzdržavate od grijeha bluda. 4 Tako će svatko od nas znati nadzirati svoje tijelo[a] u svetosti i časti, 5 a ne živjeti u strasti i pohoti poput pogana koji ne poznaju Boga. 6 Nikada u tomu ni u čemu drugome ne varajte svojega brata kršćanina jer Gospodin se za to osvećuje, kao što sam vas već upozorio. 7 Jer nas Bog nije pozvao da živimo pokvarenim, već čistim životom. 8 Tko odbacuje ove zapovijedi, ne odbacuje čovjeka, nego Boga koji vam daje svojega Svetog Duha. 9 O bratskoj ljubavi koja mora vladati među Božjim narodom ne moram vam ni pisati jer vas je sam Bog poučio da volite jedni druge. 10 Vi zaista iskazujete veliku ljubav braći u cijeloj Makedoniji. Molimo vas ipak, draga braćo, da u tome još više napredujete. 11 Trudite se mirno živjeti, baviti se svojim poslom i raditi vlastitim rukama, kako smo vam zapovjedili. 12 Tako ćete časno živjeti pred nevjernicima i nitko vam neće trebati novčano pomagati. </blockquote>
Razmotrit ćemo, prvo, Pavlovu molitvu za rast crkve, 3:12-13, motiv za rasz crkve, 4:1 te upute za rast crkve, 4:2-12.

Prije svega, Pavao je u poglavlju 1:2-3, sa Solunjanima podijelio što je to zapravo za što on moli. A on je molio za njih dvije stvari – ljubav i svetost.

Kao što smo već pročitali, Pavao je za njih molio: '''A vama neka Gospodin podari da rastete i obilujete u međusobnoj ljubavi kao što mi obilujemo ljubavlju prema vama.'''

Pavao zna da je Bog izvor ljubavi. Primijetite kako im Pavao nije jednostavno ''rekao'' da imaju više ljubavi. Pavao ''moli'' Boga za ljubav, jer zna da je ono što on moli nešto što Bog zasigurno može učiniti i nešto za što je Bog rekao kako On to želi. Napokon, upravo je Bog onaj koji je nam je dao primjer ljubavi i koji nam daje snagu da slijedimo taj primjer. „Ljubljeni, ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav. U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu“ (Iv 4:7-9).

Prema tome, mi kršćani ljubimo jer je Bog prvo ljubio nas—u smislu da nam je dao primjer ljubavi, ali i u smislu da nam daje snagu da ljubimo. Stoga, ako trebamo rasti u ljubavi, što nam je činiti? Pa, možemo makar moliti za to. Molitva je način rasta.

Pavao pretpostavlja da oni ljube (to je jasno iz dijela 4:9 i nadalje), no on želi da njihova ljubav raste, da se prelije preko svojih obala, da raskine sve okove! Kršćani bi uvijek trebali rasti. Dobro je moliti za rast svih ljudi koje poznajemo. Ali za sebe—kako bi imali sve više i više ljubavi jedni za druge i za sve ljude.

Također, u 13. stihu čitamo da se Pavao moli za svetost. '''Učvrstio vam srca da budu besprijekorno sveta pred Bogom i Ocem našim o dolasku Gospodina našega Isusa i svih svetih njegovih s Njime.'''

Ponovno, primijetite izvor njihove snage. Pavao moli da Bog učvrsti samu srž njihova bića—njihovu osobnost, volju, ono mjesto na kojem su pohranjeni ciljevi i ambicije--njihova srca. I on im govori zašto želi da Bog učvrsti njiohva srca: kako bi bili besprijekorno sveti. U svojoj molitvi, Pavao izriče negaciju; on moli da se ne nađe grijeh po kojem bi bili osuđeni. No, on moli i na pozitivan način: da budu sveti, da njihovi životi odražavaju čistu i dobru Božju osobnost. Pavao od njih želi da odlože staro i obuku novo. On naglašava kako ovo nije tek jednostavno odsustvo krivnje u očima svijeta, nego odsustvo krivnje „pred Bogom i Ocem našim“ o Isusovom dolasku, kad se sve knjige otvore pred očima našeg Gospodina Isusa i svih svetih njegovih s Njime. Ova tema KRAJA provlači se kroz cijelu Pavlovu poslanicu.

Nije li zanimljivo da im Pavao nije rekla da se moli za njihovu tjelesno zdravlje i dobrobit, za kraj njihovog progona – one stvari za koje bismo mi vjerojatno molili. O, ja ne tvrdim da se Pavao nikad nije molio za ove stvari. No, to nije ono što Pavao dijeli s njima. Čini se kako je Pavao najviše zainteresiran za molitvu za njihov duhovni napredak, ne za tjelesno zdravlje ili materijalni probitak.

Pavao je ne samo molio za Solunjane, nego je i njih motivirao da žive kako bi ugodili Bogu (4:1). Pavao ih je zaklinjao. '''Uostalom, braćo, molimo vas i zaklinjemo u Gospodinu Isusu: primili ste od nas kako treba da živite da biste ugodili Bogu. Vi tako i živite pa sve više napredujete!'''

On ih već podsjetio na nekoliko stvari o kojima im je govorio kad je bio s njima. I sada, što kaže čemu ih je poučio? Kako živjeti. To nije bile tek upute u što trebaju vjerovati, nego kako trebaju živjeti. Kad je Pavao bio s ovim vjernicima, nije ih tek učio riječima, nego im je pokazao kako živjeti. Kad je čuo da čvrsto stoje u Gospodinu, kako i govorio u 8. stihu, to ne znači da oni još uvijek imaju ispravna vjerovanja, nego da još uvijek ispravno žive. Kao što je rekao Matthew Henry: „Govoriti o dobru bez življenja dobrog nikad nas neće dovesti u nebo“.

Pavao ih podsjeća kako trebaju živjeti kako bi bili Bogu ugodni. Kakav god bio izvanjski oblik prijateljski nastrojenih crkvi, u srcu svakog pravog rasta crkve bit će želja da ugodimo Bogu. Ako ćemo biti iskreni, priznat ćemo kako svi živimo da bismo nekolmu ugodili. No, ključno je pitanje tko je ta osoba. Od koga tražite pljesak kako biste bili sretni i zadovoljni? Sukladno Bibliji, kršćanin živi kako bi ugodio Bogu. Samo ako želja da ugodimo Bogu postane središtem kršćanskog života, crkvenog života, samo tada će doći do rasta.

Ovdje ponovno govorimo o rastu. ON kaže „Vi tako i živite pa sve više napredujete“. Pavao ne želi da oni samo žive, nego i da obiluju. Znak kršćanina koji raste nije savršenstvo, nego želja da još više raste.

Pavao ih ''zaklinje'' da to čine. Pavao kaže „zaklinjem vas“ kako bi izrazio strastveno uvjerenje, kako bi dotaknuo srž i dočarao je. „Uostalom, braćo, molimo vas i zaklinjemo u Gospodinu Isusu: primili ste od nas kako treba da živite da biste ugodili Bogu. Vi tako i živite pa sve više napredujete!“ Pavao ih je sve više i više poticao da rastu u Bogu ugodnom životu. '''To''' je motiv crkve koja raste.

Pavao je molio za njih da budu puni ljubavi i svetosti. On ih je zaklinjao na to. U završnom i najduljem dijelu našeg puta, on dadaje posebne upute crkvi koja raste (4:2-12).

Prvo ih upućuje o svetosti. Pročitajmo zajedno dio 2-8.
<blockquote>
''Ta znate koje smo vam zapovijedi dali u Gospodinu Isusu. Doista, ovo je volja Božja: vaše posvećenje - da se uzdržavate od bludnosti, da svatko od vas zna svoje tijelo posjedovati u svetosti i poštovanju, a ne u pohotnoj strasti kao pogani koji ne poznaju Boga, pa time ne prikraćivati i varati svoga brata. Jer Gospodin je osvetnik za sve to, kao što vam već rekosmo i posvjedočismo. Bog nas, doista, nije pozvao na nečistoću, nego na svetost. Prema tome, tko to odbacuje, ne odbacuje čovjeka nego Boga koji svoga Duha Svetoga udahnjuje u vas.''
</blockquote>
Dakle, jedan način na koji bi sve više trebali živjeti je u svetosti. „Budite sveti“ kaže Pavao (stih 3). Stariji prijevod je „posvećujete se“. Božja je volja da se posvećujemo – da budemo sveti, svatko od nas. Bog je najsavršenija svetost. Kao što kaže Ana, tijekom sveoje molitve: „Nitko nije svet kao što je Jahve (jer nema nikoga osim tebe), i nema hridi kao što Bog je naš“ (1. Sam 2:2). U našem ponašanju se, stoga, treba odražavati Božji karakter. Ono što posebice pokazuje da smo mi Njegov narod je naš sveti život. Ne smijemo zbunjvati druge tako što ćemo govoriti da smo djeca Svetog Boga, a onda nećemo živjeti sveto.

Ovdje imamo nešto slično Pavlovoj izjavi o svetosti, gdje su moralne implikacije ispred samog značenja riječi. Naša tijela moramo čuvati čistima za Njega. Čineći tako, divna Božja milost, koja život daje, sijat će iz naših života i obasjati tamu koja nas okružuje. Ovdje, dakle, Pavao izričito kaže da izbjegavamo spolnu nemoralnost (stih 3) – bilo kakav oblik spolnog odnosa izvan braka. Zašto? Sve to ima uporište u ugađanju Bogu. Pavao navodi dva razloga. Prvo, kako stoji u 6. stihu, '''zbog straha od kazne''' — Bog će kazniti čovjeka za svaki takav grijeh. Pavao je vjerno slijedio Isusov primjer u učenju ovih mladih vjernika da Bog može doći svakoga trena te, stoga, oni moraju živjeti spremni za Njegov dolazak. A to je značilo da se oni ne smiju predati onim stvarima koje će Isus zasigurno kazniti. Drugo, kako kaže u 7. stihu, zbog njihove svrhe –jer nas Bog nije pozvao na nečistoću, nego na sveti život. Kao što je Pavao rekao vjernicima u Efezu, „u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim“ (1:4). Pavao je molio za Filipljane da bi oni bili mogli „prosuditi što je najbolje da budete čisti i besprijekorni za Dan Kristov“ (1:10). Kološanima je rekao kako je Bog „u ljudskom tijelu Kristovu, po smrti, sa sobom izmiri da vas k sebi privede svete, bez mane i besprigovorne“ (1:22).

Primijetite kako je ovaj život svetosti zapravo život koji je ugodan Bogu Ocu, Sinu i Duhu Svetom. To je ono kako Bog želi da živimo. Ove upute dane su „u Isusu Kristu“ (1 Sol, 4:2). „Doista, ovo je volja Božja“ kaže Pavao u 1 Sol 4:3, a u istoj poslanici 4:8 jasno kaže da „tko to odbacuje, ne odbacuje čovjeka nego Boga koji svoga Duha Svetoga udahnjuje u vas“. Bog nam daje svog Duha Svetosti. On je svet. One koji u Njemu žive, On čini poput sebe—svetima.

Činjenica je kako su Pavlove poruke zapravo poruke Božje. Pavao je jasno htio da oni znaju da to nisu njegove ideje. Ne! U ovome je Pavao slijedio Isusove upute koje je On dao svojim učenicima kad ih poslao da svijet uče onomu čemu ih je ON naučio (Mat 28:18-20).

Ovo je srž dobrog propovijedanja. Kao što je netko rekao, propovijedanje je uistinu istina kroz osobnost. No ta osobnost služi za širenje Božje istine, ne za njeno skrivanje. Za propovjednike je dobro– čak nužno – koristiti se mudrošću koji im je Bog dao, no uvijek na način prosvjetljenja teksta, ne tek pukog prosvjetljienja propovjednikovih riječi i misli. Svatko tko će propovjedati mora ovaj poziv potvrditi učenjem propovjedanja riječi Božje, ne propovjedanjem svojih misli.

I konačno, u dijelu poslanice 9-12, on ih upuće o ljubavi (1 Sol 4:9-12)
<blockquote>
''A o bratoljublju vam nije potrebno pisati. Ta i sami ste od Boga naučili ljubiti jedni druge, a to doista i činite prema svoj braći u cijeloj Makedoniji. Samo vas, braćo, potičemo da u tom još više uznapredujete pa da se trsite mirno živjeti, svoje činiti i raditi svojim rukama, kako smo vam zapovijedili, te tako časno živite prema onima vani i nikoga ne trebate.''
</blockquote>
Oni su se ljubili bratskom ljubavlju. Ponovno, primjetite značaj poticaja. Bog ih je tomu poučio. Oni su odgovorili. Pavao im je pisao i ohrabrio ih. Nije, stoga, čudno što svoje sljedeće pismo počinje sljedeće riječima: „Zahvaljivati moramo Bogu uvijek za vas, braćo, kao što dolikuje jer izvanredno raste vaša vjera i množi se ljubav svakoga od vas prema drugima“ (2 Sol 1:3).

Iako ih je Bog već ''očito'' poučio, kaže Pavao, ipak, kako bi još više rasli, on ih ''poziva''; on ih zaklinje, kao što je to činio i prije u pogledu spolne svetosti, da rastu sve ''više i više''. Iako je njihova ljubav velika, iako se proširila preko granica njihove lokalne kongregacije, ipak ih Pavao poziva da sve ''više i više'' ljube jedni druge. I u 1 Sol 5-12-15 navodi im pojedinosti kojih se trebaju držati: poštovati svoje nadstojnike (5:12-13), opominjati neuredne (5:14), sokoliti malodušne (5:14), podržavati slabe (5:14), biti velikodušni prema svima (5:14), ne vraćati zlo za zlo (5:15) i promicati dobro jedni prema drugima i prema svima (5:15).

Čini se, međutim, da su u ovoj crkvi postojali neki problemi. Pogrešno razumijevanje Pavlova učenja o Kristovu ponovnom dolasku možda je neke ljude navelo na stav koji je bio označen uznemiravajućom kombinacijom fanatizma i lijenosti, budući da su zanemarili normalan tijek života kako bi čekali Božji neminaovan povratak. Stoga im je Pavao rekao da trebaju '''težiti mirnom i tihom životu;''' to jest, ne težiti nemirnom životu, nego životu u miru s Bogom, drugima i sa sami sobom (vidi 1 Sol 5:13). To je izvanredna ideja, zar ne?—težiti mirnom i tihom živtu. U jednom od mojih najdražih filmova—Čovjek za sva vremena, Roberta Bolta—Sir Thomasu Moreu prilazi mladi diplomac sveučilišta Cambridge koji ga moli za pomoć pri zaposlenju. More kaže da će ga preporučiti za poziciju učitelja u školi. No mladić, Rich, odbija i traži radno mjesto na sudu. More na to uzvraća, upozoravajući ga na iskušenja koja sa sobom nose moć i privilegije, te mu ponovno nudi mjesto učitelja: „Čovjek treba ići tamo gdje neće doći u iskušenje… Zašto ne želiš biti učitelj? Bit će dobar učitelj, možda odličan“. Rich odgovara: „Pa i ako bih bio, tko bi za to znao?“ More uzvraća: „Ti, tvoji učenici, tvoji prijatelji, Bog. Ne gruba javnost koja..O da, to je tih i miran život“. Gospodin Isus svoje je učenike naučio moliti—ne dovedi nas u napast. Zato Pavao kaže Solunjanima da trebaju težiti mirnom i tihom životu.

Pavao nastavlja s uputama o tome kako mogu napredovati u takvom životu – jednostavno tako što će gledati svoja posla. Na prvi pogled to se može činiti u suprotnosti s bratkom ljubavlju na koju ih Pavao potiče; no naravno, stvarno gledati svoja posla, kao što biste trebali, znači ljubiti sve ljude koji vas okružuju. Velika je razlika između nesebičnosti, što davanje prednosti potrebama drugih ljudi, i sebičnosti što je zapravo potreba da vi uvijek budete prvi koji čuje ili govori ili vrijeđanje ako nešto niste čuli ili ste čuli. Prije nego potražite ili ponudite informaciju o nekomu drugom, ne bi skodilo da se zapitate: „Moram li to znati? Mora li ova osoba to znati?“ Nemojte me pogrešno razumjeti, kao kršćani, mi se moramo brinuti za druge, no to bismo trebali činiti razgovarajući jedni s drugima izravno, potaknuti poniznom ljubavlju i brigom. Ne bismo to trebali činiti kritizirajući jedni druge, samozadovoljno smatrajući kako smo uvijek u pravu.

Drugi dio ove ljubavi je bio rad vlastitim rukama. Primjetite kako im je Pavao također rekao da „opominju neuredne“ (5:14). To je očito bio stvaran i rastući problem u Solunjanskoj crkvi. Zato ih je Pavao morao ponovno upozoriti, u sljedećoj poslanici, da se klone svakoga tko živi neuredno (2 Sol 3:6-12).

Pavao želi, kako vidimo u 1 Sol 5:12, poštovanje drugih, tako da ništa ne duguju drugima, kako ne bi bili sablazan ljudima koji čuju Evanđelje (vidi Rimljanima 13:8). Dugovanje nekome nije samo loše svjedočenje, nego to može i smanjiti slobodu svjedočenja i poremetiti mir u odnosima između ljudi koji pripadaju crkvi i onih koji ne pripadaju (stoga Pavao, u 2 Sol 3:11, povezuje neurednost i dangubljenje).

Vidite li odnos između bratske ljubavi i mirnog života? Jednostavno, činiti djela ljubavi, ne biti opterećenje drugima niti biti sablazan drugima.

'''Ovime je Pavao poučio Solunjane kako živjeti kao učenici koji rastu, kao crkva koja raste u svetosti i ljubavi. '''

'''Zaključak'''

Ovime nas apostol Pavao poučava kako živjeti kkao bismo pomogli crkva da raste. Jeste li zapamtili što je Pavao činio kada je želio vidjeti ovu crkvu kako raste? On je učinio ono što biste vi trebali učiniti ako želite vidjeti rast u svojoj crkvi ili bilo kojoj drugoj crkvi. On je ''molio'' da oni budu sveti i puni ljubavi, on ih je zaklinjao da budu sveti i puni ljubavi, on ih je ''upućivao'' kako da budu sveti i puni ljubavi.

Pavao nije slučajno bio zabrinut za ove kršćane, za njihovu svetost i ljubav. Bog je pozvao cijelu crkvu da bude slika, da bude odraz Njegove osobnosti. U svetosti i ljubavi, ovi kršćani bi odražavali osobnost svoga Oca, koji im je pokazao da je On, možda više od svega drugog, svet i pun ljubavi.

Prema tome, kako bismo bili crkva koja raste, moramo odražavti osobnost Onoga koji nas je pozvao u crkvu. Napokon, ako to ne činimo, ne rastemo. Ipak, mnogi ljudi možda napreduju.

Ako rastemo kao kršćani ili kao crkve, rastemo na Njegovu slavu – ne na našu. Smatram kako je '''to''' način da zaista vidimo rast. Poslušajmo Pavlovu završnu molitvu za Solunjane: „A sam Bog mira neka vas posvema posveti i cijelo vaše biće - duh vaš i duša i tijelo - neka se besprijekornim, savršenim sačuva za Dolazak Gospodina našega Isusa Krista. Vjeran je Onaj tko vas poziva: on će to i učiniti“ (1 Sol 5:23-24). Prema tome, naš rast u svetosti je obećanje.