Gospel Translations Croatian - Doprinosi suradnika [hr]

Krist i Njegovo raspeće

Pcain — Fri, 03 Feb 2017 20:25:41 GMT

Pcain: Nova stranica: {{info|Christ and Him Crucified}} Pokušaj sažimanja doktrine apostola Pavla o spasenju može se činiti kao ludost, no moramo pokušati. Pavlovo propovijedanje Evanđelja pr...

{{info|Christ and Him Crucified}} 

Pokušaj sažimanja doktrine apostola Pavla o spasenju može se činiti kao ludost, no moramo pokušati.

Pavlovo propovijedanje Evanđelja proizlazi iz njegova uvjerenja da Isus iz Nazareta obećani Mesija i Sin Božji koga je Bog poslao na zemlju kad se „ispunilo vrijeme“ kako bi ispunio svoje obećanje dano Njegovom narodu, Izraelu (2 Kor. 1:18–22; 6:2; Gal. 4:4). Velika poruka Pavlovog propovijedanja su „otajstva“ Evanđelja Isusa Krista (Kol. 1:26; Rim. 16:26; 2 Tim. 1:10). Iako prije skrivena, ova otajstva sada su povjerena njemu i drugim apostolima kao „upraviteljima otajstava Božjih“ (1 Kor. 4:1, Ef. 3:2).

Pavlovo uvjerenje pomaže nam pojasniti odnos između njegova učenja o spasenju i učenja Isusa Krista koje je predstavljeno u Evanđelju. Kao što je Krist isticao dolazak Kraljevstva Božjeg, čime su blagoslovi „vremena koje će doći“ uvedeni u „ovaj naraštaj“, tako i Pavao ističe dolazak Isusa Krista kao Onoga čijom smo mukom spašeni. Učenje Isusa Krista u Evanđeljima slično je glazbenoj uvertiri koja označava temu cijelog Novog zavjeta: kraljevstvo Božje nadohvat je ruke.

No kako apostol objašnjava spasenje koje Krist donosi? Što je Krist postigao svojom smrću i uskrsnućem što onima koju Mu pripadaju omogućuje otkupljenje?

Pavao svoj odgovor sažeto iznos u 1. Korinćanima 15: 3-4: „Jer sam vam najprije predao što sam i primio, da je Krist umro za grijehe naše po Pismima; I da je pokopan, i da je uskrsnuo treći dan po Pismima“. To je slično onome što Pavao iznosi u svojim drugim poslanicama (vidi 1 Kor 2:2; Gal 6:14). U ovim retcima Pavao izjavljuje da je Evanđelje koje on propovijeda usredotočeno na otkupiteljsku smrt Isusa Krista i Njegovo uskrsnuće.

Pavao u svojim poslanicama govori o nekoliko tema kako bi opisao jasne aspekte spasenja koje je Krist omogućio svojim vjernicima. Osnovne teme kojima se Pavao služi kako bi opisao Kristovo otkupljenje uključuju: prije svega, žrtvu ili naknadu za ljudske grijehe. Drugo, ublažavanje Božjeg gnjeva prema Njegovim grešnim stvorenjima. Treće, pomirenje s Bogom. Četvrto, otkupljenje od prokletstva i osude prema Zakonu te peto, pobjeda nad grijehom, smrti i svim protivnicima Božjim.

Nije sporno da Pavao Kristovu smrt shvaća kao žrtvu za grijehe. U 1. Korinćanima 15:3, Pavao govori da je Krist umro „za naše grijehe“. Drugdje govori kako Bog „posla Bog Sina svojega u obličju tijela grješnoga, i zbog grijeha osudi grijeh u tijelu“ (Rim 8:3). Pavao također govori da je Kristova smrt ublažila gnjev Božji. U Svojoj svetosti, Bog može jedino gnušati se grijeha. Međutim, čudo Evanđelja je to što je Bog s ljubavlju ublažio Svoj gnjev kroz smrt Svoga Sina (Rim. 3:25; 5:9−10; 2 Kor. 5:21). Kristovo je otkupljenje također i pomirenje. Svojom smrću, Krist je uklonio svaku prepreku za pomirenje grešnika s Bogom.

To pomirenje uključuje Božji i ljudski aspekt. Ono ne samo da uklanja Božji gnjev (Rim 5:9-10), nego i poziva grešnika na pomirenje s Bogom (usp. 2 Kor. 5:20). Tema otkupljenja također je zastupljena u Pavlovom shvaćanju Kristove smrti. Biblijska ideja otkupljenja naglašava plaćanje cijene kojom su grešnici spašeni (usp. 1 Tim. 2:5-6). U jednoj od najizravnijih rečenica, Pavao kaže: „Krist nas je otkupio od prokletstva zakona, jer je za nas postao prokletstvo“ (Gal. 3:13). Konačno, dio koji često previdimo u Kristovom otkupljenju je ''pobjeda'' nad grijehom, smrti i, doista, nad svakim protivnikom kraljevstva Božjeg (usp. 1 Kor. 15:54-57). Njegovom smrću i uskrsnućem, Krist je razoružao sve one koji se protive kraljevstvu Božjem (Kol. 2:13-15).

Središnja je poruka Pavlova propovijedanja, bez sumnje, činjenica da je Bog došao na svijet u osobi Sina Božjeg, Isusa Krista, čija je otkupljujuća smrt donijela spasenje. Međutim, Evanđelje prema Svetom Pavlu također uključuje primjenu spasenja na vjernike koji su ujedinjeni u Kristu snagom Duha Svetoga. Iako Pavao ne govori izričito o „redu spasenja“ (''ordo salutis''), osnove su takvog reda vidljive u njegovim poslanicama (vidi Rim. 8:30; 1 Kor. 1:30; 6:11).

Način na koji Pavao opisuje primjenu spasenja je kroz ''zajedništvo vjernika s Kristom''. Kada se vjernici u zajedništvu s Kristom kroz Njegov Duh, oni u potpunosti sudjeluju u Njegovu otkupiteljskom djelu za njih.

U svrhu ovog kratkog sažetka, tri su koristi zajedništva s Kristom od osobite važnosti za Pavlovo shvaćanje primjene spasenja: opravdanje, posvećenje po Duhu Svetom i slava.

''Opravdanje.'' U uvodu smo napomenuli da je u nekim krugovima postalo popularno nasuprot Pavlovom naglašavanju zajedništva s Kristom postaviti njegovo učenje o opravdanju. To je, međutim, pogrešno. Reformacije je, zasigurno, bila u pravu kad je istaknula kako je osnovna značajka Pavlovog učenja doktrina opravdanja samom milošću kroz samu vjeru. Nadalje, suprotno nedavnim tvrdnjama autora „novog pogleda“ na Pavla, jasno je kako Pavao opravdanje vidi kao „soteriološko“ pitanje. Opravdanje ne odgovara tek na pitanje jesu li i kršćani kao i Židovi dijelom saveza s Bogom, kako to tvrde mnogi autori novog pogleda. Ono ponajprije odgovara na pitanje kako svaki grešnik, bilo kršćanin ili Židov, može osjetiti Božje prihvaćanje unatoč njegovog grijehu i krivici.

Opravdanje je, prema Pavlu, milosrdno Božje djelo u kojem Bog zaboravlja grijehe vjernika i proglašava ih opravdanima na temelju pravednosti Kristove (Rim. 4:1–5; 5:15–17; 10:3; 2. Kor. 5:21; Fil. 3:9). Iako smo svi sagriješili, Krist je „predan zbog grijeha naših i uskrsnuo zbog opravdanja našega“ (Rim 4:25). Osim djelima poslušnosti zakona, Bog opravdava i one koji Krista primiše vjerom (Rim. 3:28; Gal. 2:16). To je potpuno eshatološki blagoslov spasenja koje kaže kako „Nikakve dakle sad nema osude onima, koji su u Kristu Isusu i ne hode po tijelu“ (Rom. 8:1).

''Posvećenje po Duhu Svetom.'' Svi oni koji su u zajedništvu s Kristom uronjeni su u Njegov Duh (Rim. 8:4–11). Vjernici nisu samo opravdani, nego su i obnovljeni na sliku Kristovu (2 Kor. 3:17–18). Snaga i vlast grijeha su slomljeni. Kroz zajedništvo u Kristu u Njegovoj smrti i uskrsnuću, vjernici se sada sami smatraju mrtvima prema grijehu i živima prema opravdanju (Rim. 6:12–14). Novi status vjernika (opravdanje) uvijek je popraćen obnovljenim životom poslušnosti, koji se u vjernicima rađa po Duhu Kristovom (posvećenje).

''Slava.'' Iako je uobičajeno na slavu gledati kao na budući plod spasenja, Pavao govori o slavi u sadašnjosti kao i u budućnosti (Rim. 8:18 - 30). Budući da su vjernici intimno ujedinjeni s Kristom, Kristovo je uskrsnuće i uzašašće također slava vjernika. Vjernici su već sada s Kristom u Njegovu kraljevstvu (Ef. 2:6). Međutim, ostaje očekivanje buduće slave vjernika (2 Kol. 1:10). Dok žive u ovom svijetu vjernici čekaju dan kada će njihovo bijedno tijelo i Krist suobličiti tijelu svomu slavnomu. (Fil. 3:21).

Evanđelje je, prema Pavlu, moguće sažeti na slavu poruku Božjeg ispunjenja svim Njegovih obećanja koje je dao o spasenju Njegova naroda u Kristu. Središnja je poruka svih Pavlovih učenja spasenje kroz raspetog u uskrslog Krista. Krist je omogućio otkupljenje svih grijeha Svog naroda, bez obzira kakav grijeh bio. Kroz zajedništvo s Kristom vjernici uživaju u tom otkupljenju, kako to lijepo piše u 2 Korinćanima 5.27: „Ako je dakle tko u Kristu, to je on novo stvorenje, to je staro prošlo, gle, sve je novo postalo.“ Oni koji su u Kristu, nova su stvorenja koja uživaju u Božjoj prihvaćenosti bez obzira na njihovu grešnost i nevrijednost. Oni također imaju iskustvo milosti novog života u poslušnosti „zakonu Kristovom“ djelovanjem Duha Svetoga. Oni vide slavu, i sadašnju i buduću, kada će „prvi plodovi“ spasenja u Kristu dozrjeti u eshatološkoj žetvi potpunog sudjelovanja u Kristovom uskrsnuću i pobjedi.

Dio niza Muški i ženski rod u Bibliji

Pcain — Wed, 13 Apr 2016 19:01:29 GMT

Pcain:

{{info|Male and Female He Created Them in the Image of God}} 
<blockquote>
'''Postanak 1:26-28''' I reče Bog: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci - svoj zemlji - i svim gmizavcima što puze po zemlji!“ Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: „Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!“
</blockquote>
Ovog jutra želim s vama razmišljati o tri stvari kojima nas ovaj tekst poučava. Jedna je da je Bog stvorio ljudska bića. Druga je da nas je Bog stvorio na svoju sliku. Treća je da nas je Bog stvorio kao muškarce i žene.

Moguće je vjerovati u ove tri stvari ne biti kršćanin. Na koncu, ovaj se tekst nalazi u židovskim spisima. Stoga bi svaki Židov koji dobro poznaje Pisma prihvatio ove istine. No, iako možete vjerovati u ove istine i ne biti kršćanin, sve tri stvari ukazuju na kršćanstvo. Sve one idu k ispunjenju koje dolazi s radom i Kristom. O tome želim govoriti, posebice u pogledu treće stvari – da smo svi stvoreni kao muškarci i žene na sliku Božju.

==== 1. Bog je stvorio ljude ====

Krenimo s prvom istinom: Bog je stvorio sve ljude. Vjerujem kako ovo treba objasniti. ZAŠTO nas je stvorio? Ako nešto napravite, vi imate razlog za to. No, daje li svijet kakav poznajemo odgovor na ovo pitanje? Stari Zavjet govori o čovjeku koji vlada svijetom; govori o čovjeku koji je stvoren kako bi svi koje je Bog stvorio pronosili slavu Njegovu (Izaija 43:7). Govori o zemlja koja je napučena ispunjena znanjem o Božjoj slavi.

No, što vidimo? Vidimo svijet koji se buni protiv Stvoritelja. Vidimo Židovska Pisma koja završavaju pričom o stvaranju koja nije dovršena i nadom koja tek treba doći. Prema tome, samo vjerovanje da je Bog stvorio ljude na način na koji nas Židovska Pisma uče traži ostatak priče, odnosno kršćanstvo. Samo se u Kristu svrha stvaranja može postići.

==== 2. Bog nas je stvorio na svoju sliku ====

Uzmimo, primjerice, drugu istinu: Bog nas je stvorio na svoju sliku. To sigurno govori nešto o razlogu zašto smo ovdje. Njegova razlog stvaranja nas zacijelo govori nešto o tome zašto nismo žabe ili ptice ili čak majmuni. Mi smo ljudi stvoreni na sliku Božju, samo mi i nijedno stvorenje više.

No kakav smo nered napravili od ovog izvanrednog dostojanstva. Jesmo li poput Boga? Pa i da i ne. Da, mi smo poput Boga, iako smo grešni i nevjerni, ipak postoji sličnost. To znamo jer u knjizi Postanka 9:6 čitamo kako je Bog rekao Noi: „Tko prolije krv čovjekovu, njegovu će krv čovjek proliti! Jer na sliku Božju stvoren je čovjek!“ Drugim riječima, čak i u svijetu koji je prepun grijeha (kao što je ubojstvo), ljudi su i dalje slika Božja. Ne može ih se ubijati kao komarce ili miševe. Uskraćujete si život ako ubijete ljudsko biće (vidjeti Jakovljevu poslanicu 3:9).

A jesmo li slika prema kojoj nas je Bog stvorio? Nije ta slika ponekad narušena do neprepoznatljivosti? Osjećate li da ste poput Boga onako kako biste trebali biti? Ponovno ovo vjerovanje da smo stvoreni na sliku Božju treba dopuniti – u ovom slučaju iskupljenjem, transformacijom, ponovnim stvaranjem. Upravo je to ono što kršćanstvo donosi. „Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao. Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo… I obučete novoga čovjeka, koji je stvoren po Bogu, u pravdi i svetosti istine.“ (Ef. 2:8-10; 4:24). Bog nas je stvoario na svoju sliku, no mi smo tu sliku narušili do neprepoznatljivosti. Isus je odgovor. On dolazi po vjeri, On oprašta, On čisti i započinje projekt znan kao posvećenje koji će završiti u slavi koju je Bog namijenio ljudima na početku stvaranja. Budući da znamo da smo stvoreni na sliku Božju, naši grijesi vape za odgovorom. Isus je odgovor.

==== 3. Bog nas je stvorio kao muškarce i žene ====

Treća je istina koju čitamo iz ovog teksta da nas je Bog stvorio kao muškarce i žene. I ova činjenica upućuje na kršćanstvo i traži izvršenje u Kristu. Kako? Na najmanje dva načina. Jedan je način tajna braka. Drugi način proizlazi iz povijesne neurednosti muško-ženskih grešnih odnosa.

==== Tajna braka ====

Pogledajmo misterij braka. U knjizi Postanka 2:24, odmah nakon opisa kako je stvorena žena, Mojsije (pisac Postanka) piše: „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo.“ Kada apostol Pavao citira ovaj tekst u svojoj poslanici Efežanima 5:32, on kaže: „Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu“ te time otkriva značenje braka: to je simbol Kristove ljubavi za crkvu koja je predstavljena u muževom vodstvu i ljubavi prema ženi; to je simbol crkvene podložnosti Kristu koja je predstavljena kroz odnos žene prema muškarcu.

On brak naziva „tajnom“ jer Bog, u knjizi Postanka, nije u potpunosti otkrio sve svrhe braka. U Starom Zavjetu postoje indicije da je brak sličan odnosu Boga i Njegovih ljudi. No, tajna braka je potpuno otkrivena tek s dolaskom Krista. Brak je slika Kristova saveza s ljudima, Njegova predanost crkvi.

Vidite li, onda, kako se Božje stvaranje muškarca i žene te njihova posvećenost u braku, u odnosu u kojem muškarac i žena napuštaju roditelje i postaju jedno tijelo – kako se ovaj čin stvaranja izvršava u Kristu i Njegovoj crkvi. Kršćanstvo otkriva tajnu braka.

Ovo je vrlo strano razmišljanje većini ljudi, čak i većini kršćana, jer brak je također sekularna institucija. Brak nalazimo u svim kulturama, ne samo u kršćanskim društvima. Prema tome, mi o svakom braku ne razmišljamo kao o znaku Kristovog odnosa s crkvom. No svaki brak to jeste, i sama naša egzistencija kao muškarca i žene u braku vapi za Kristom. Kršćanstvo dovršava naše razumijevanje bračne posvećenosti.

Dozvolite mi da vas to objasnim na način na koji do sada niste razmišljali. Krist ponovno dolazi na zemlju. Iako znate da je otišao, On će ponovno doći, kako anđeli kažu. Zamislimo taj dan. Nebesa se otvaraju i trube oglašavaju dolazak Sina Čovječjega na oblacima moći i slave, okružen tisućama anđela koji sjaje poput sunca. On ih šalje da skupe Njegove odabrane s četiri strane svijeta i ustaje iz mrtvih one koji su u Kristu umrli. Daje im nova tijela poput Svojega i transformira nas kako bismo mogli sudjelovati u slavi.

Dugotrajna priprema Kristove nevjeste (crkve!) konačno je dovršena i On je vodi do stola. Svadbena večera Jaganjca je nastupila. On je na čelu stola i svi sveci dostojanstveno šute. I On kaže: „Ovo je, ljubljeni moji, značenje braka. Ovo je ono prema čemu se sve kretalo. Zato sam vas stvorio kao muškarce i žene i udružio u braku. Odsada se više nećete ženiti ni udavati, jer je konačno realnost nastupila (vidjeti Marko 12:25, Luka 20: 34-36).

Sjetite se što ovdje činimo: pokušavamo vidjeti da se treća istina, da nas je Bog stvorio na svoju sliku kao muškarce i žene, ispunjava u kršćanstvu. Rekao sam da se ispunjava na dva načina. Prvi je tajna braka. Stvaranje ljudi kao muškaraca i žena pruža nužni okvir za brak. Ne možete imati brak bez muškarca i žene. Značenje braka nije poznato u njegovoj biti ili potpunosti dok ga ne počnemo promatrati kao sliku Kristovog odnosa s crkvom,.

Prema tome, stvaranje muškarca i žene ukazuje na brak, a brak ukazuje na Krista i crkvu. Stoga vjerovanje da nas je Bog stvorio na svoju sliku kao muškarce i žene nije potpuno bez kršćanstva – bez Krista i Njegova spasiteljskog djela za crkvu.

==== Povijest neurednosti muško-ženskog odnosa ====

Rekao sam da postoji i drugi način na koji stvaranje muškarca i žene na sliku Božju ukazuje na kršćanstvo, a pod drugim načinom mislim na povijest neurednosti muško-ženskih odnosa. Dozvolite mi da objasnim.

Kad je grijeh ušao u svijet, razarajuće djelovao na odnos muškarca i žene. Bog dolazi Adamu nakon što je jeo sa zabranjenog stabla i pita ga što se dogodilo. Adam reče: „Žena koju si stavio uza me - ona mi je dala sa stabla pa sam jeo“ (post 3:11). Drugim riječima, krivica je njezina (ili Tvoja, Bože, jer si mi je dao!), pa ako već netko treba umrijeti zbog te pogreške, neka to bude ona!

Ovdje je početak sveg nasilja u obitelji, svih zlostavljanja žena, svih silovanja, svih spolnih nečistoća, svih načina omalovažavanja žene koju je bog stvorio na svoju sliku.

U knjizi Postanka 3:16 čitamo i prokletstvo koje je palo na muškarca i ženu: „Trudnoći tvojoj muke ću umnožit, u mukama djecu ćeš rađati. Žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodariti nad tobom“: Drugim riječima, rezultat grijeha i prokletstvo našeg doba sukob je između spolova. Ovaj tekst ne govori o tome kako bi stvari trebale izgledati. Ovo je opis prokletstva, opis kako će svijet izgledati sve dok grijeh vlada. Muškarci koji vladaju i lukave žene. To nisu muškarci i žene stvoreni na sliku Božju. To je nakaznost grijeha.

Pa kako ova nakaznost upućuje na kršćanstvo? Upućuje, jer vapi za izlječenjem koje kršćanstvo donosi u odnos muškarca i žene. Ako nas je Bog stvorio na svoju sliku kao MUŠKARCA I ŽENU, to ukazuje na jednakost osobnosti, jednakost dostojanstva, međusobno poštovanje, sklad, nadopunjavanje, sjedinjenu sudbinu. No, gdje je sve to u povijesti svijeta? To je u izlječenju koje donosi Isus.

==== Dva opažanja o izlječenju koje Isus donosi ====

Previše je toga za reći ovdje. No, reći ću samo dvije stvari.

==== 3.1. Biti stvoren kao muškarac i žena ====

Petar, u 1. Petrovoj poslanici 3:7 kaže da su kršćanski muž i žena „subaštinici milosti Života“. Što to znači? To znači da u Kristu muškarac i žena obnavljaju ono što je Bog imao na umu kad ih je stvorio na svoju sliku. To znači da su zajedno kao muškarac i žena pred-slika slave Božje i da će zajedno kao baštinici naslijediti slavu Božju.

Kada stvaranje muškarca i žene na sliku Božju promatrate uz grijeh, vidite da ono žudi za izlječenjem koje dolazi s Kristom i nasljedstvom koje je On kupio za grešnike. Krist obnavlja baštinu milosti Života muškarca i žene.

==== 3.2 Značenje samaca ====

Još jedna stvar koju valja spomenuti o načinu na koji Krist okreće stvari i pobjeđuje neurednosti naših života te ispunjava sudbinu muškarca i žene stvorenih na sliku Božju nalazimo u 1. poslanici Korinćanima. Tu Pavao govori nešto radikalno čak i za nas danas: „Neoženjenima pak i udovicama velim: dobro im je ako ostanu kao i ja…Neoženjen se brine za Gospodnje, kako da ugodi Gospodinu. A oženjen se brine za svjetovno, kako da ugodi ženi, pa je razdijeljen. I žena neudana i djevica brine se za Gospodnje, da bude sveta i tijelom i duhom; a udana se brine za svjetovno, kako da ugodi mužu. Ovo pak govorim vama na korist, ne da vam postavim zamku, nego da primjerno i nesmetano budete privrženi Gospodinu (1 Kor 7:8,32-35)

Vidite li što to govori? To kaže da izlječenje koje Isus donosi za muškarca i ženu ne ovisi o braku. Ustvari, Pavlovo iskustvo kao neoženjenog muškarca (i model Isusa kao neoženjenog muškarca) naučilo ga je da postoji posvemašnja posvećenost Bogu koja je moguća neoženjenom muškarcu i neudatoj ženi, a koja nije uobičajena ljudima u braku.

Drugi način da to kažemo je sljedeći: brak je privremena institucija do uskrsnuća mrtvih. Bit značenja i svrhe braka je predstaviti odnos Krista i crkve. NO kada nastupi što je stvarno, slika koju sada poznajemo bit će napuštena. U vječnosti više neće biti braka. Oni koji nisu bili u braku, koji su u potpunosti bili posvećeni Bogu, sjest će za svadbeni stol Jaganjca kao puni nasljednici milosti Života. I bit će nagrađeni ljubavlju i nepojmljivim radostima prema ljubavi i žrtvi koju su iskazali za života na zemlji.

==== Sažetak ====

Sažmimo rečeno:

1) Bog je stvorio ljude. Na kraju Starog Zavjeta, ova fantastična priča traži ostatak, kršćanstvo, kako bi nam bilo jasno što je Bog imao na umu.

2) Bog nas je stvorio na SVOJU SLIKU. No, mi smo sliku toliko narušili do neprepoznatljivosti. Stoga ova istina vapi za dovršenjem u kršćanstvu jer Isus obnavlja što je bilo izgubljeno. To je „novo biće u Kristu“. Ova je slika obnovljena u svetosti.

3) Bog na je na svoju sliku stvorio kao MUŠKARCA I ŽENU. I to također vapi za dovršenjem u kršćanstvu. Nitko u potpunosti ne može shvatiti što znači biti muškarac i žena u braku dok ne vidi što znači biti slikom odnosa Krista i crkve. I nitko ne može znati istinsku sudbinu muškarca i žene stvorenih na sliku Božju dok ne sazna da su muškarac i žena subaštinici milosti Života. Konačno, nitko ne može potpuno razumjeti značenje neudatih i neoženjenih kao muškaraca i žena stvorenih na sliku Božju dok od Krista ne nauči da u vječnosti neće biti braka te da slava muškarca i žene stvorenih na sliku Božju ne ovisi o braku, nego o posvećenosti Bogu.

Stoga razmišljajte o ovim istinama: Bog vas je stvorio. Stvorio vas je na svoju sliku te vas je stvorio kao muškarca ili ženu kako biste potpuno, radikalno i jedinstveno bili posvećeni Bogu.

Dio niza Muški i ženski rod u Bibliji

Pcain — Wed, 13 Apr 2016 19:01:02 GMT

Pcain: Nova stranica: {{info|Male and Female He Created Them in the Image of God}} '''Postanak 1:26-28''' I reče Bog: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar riba...

{{info|Male and Female He Created Them in the Image of God}} 

'''Postanak 1:26-28''' I reče Bog: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci - svoj zemlji - i svim gmizavcima što puze po zemlji!“ Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: „Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!“

Ovog jutra želim s vama razmišljati o tri stvari kojima nas ovaj tekst poučava. Jedna je da je Bog stvorio ljudska bića. Druga je da nas je Bog stvorio na svoju sliku. Treća je da nas je Bog stvorio kao muškarce i žene.

Moguće je vjerovati u ove tri stvari ne biti kršćanin. Na koncu, ovaj se tekst nalazi u židovskim spisima. Stoga bi svaki Židov koji dobro poznaje Pisma prihvatio ove istine. No, iako možete vjerovati u ove istine i ne biti kršćanin, sve tri stvari ukazuju na kršćanstvo. Sve one idu k ispunjenju koje dolazi s radom i Kristom. O tome želim govoriti, posebice u pogledu treće stvari – da smo svi stvoreni kao muškarci i žene na sliku Božju.

==== 1. Bog je stvorio ljude ====

Krenimo s prvom istinom: Bog je stvorio sve ljude. Vjerujem kako ovo treba objasniti. ZAŠTO nas je stvorio? Ako nešto napravite, vi imate razlog za to. No, daje li svijet kakav poznajemo odgovor na ovo pitanje? Stari Zavjet govori o čovjeku koji vlada svijetom; govori o čovjeku koji je stvoren kako bi svi koje je Bog stvorio pronosili slavu Njegovu (Izaija 43:7). Govori o zemlja koja je napučena ispunjena znanjem o Božjoj slavi.

No, što vidimo? Vidimo svijet koji se buni protiv Stvoritelja. Vidimo Židovska Pisma koja završavaju pričom o stvaranju koja nije dovršena i nadom koja tek treba doći. Prema tome, samo vjerovanje da je Bog stvorio ljude na način na koji nas Židovska Pisma uče traži ostatak priče, odnosno kršćanstvo. Samo se u Kristu svrha stvaranja može postići.

==== 2. Bog nas je stvorio na svoju sliku ====

Uzmimo, primjerice, drugu istinu: Bog nas je stvorio na svoju sliku. To sigurno govori nešto o razlogu zašto smo ovdje. Njegova razlog stvaranja nas zacijelo govori nešto o tome zašto nismo žabe ili ptice ili čak majmuni. Mi smo ljudi stvoreni na sliku Božju, samo mi i nijedno stvorenje više.

No kakav smo nered napravili od ovog izvanrednog dostojanstva. Jesmo li poput Boga? Pa i da i ne. Da, mi smo poput Boga, iako smo grešni i nevjerni, ipak postoji sličnost. To znamo jer u knjizi Postanka 9:6 čitamo kako je Bog rekao Noi: „Tko prolije krv čovjekovu, njegovu će krv čovjek proliti! Jer na sliku Božju stvoren je čovjek!“ Drugim riječima, čak i u svijetu koji je prepun grijeha (kao što je ubojstvo), ljudi su i dalje slika Božja. Ne može ih se ubijati kao komarce ili miševe. Uskraćujete si život ako ubijete ljudsko biće (vidjeti Jakovljevu poslanicu 3:9).

A jesmo li slika prema kojoj nas je Bog stvorio? Nije ta slika ponekad narušena do neprepoznatljivosti? Osjećate li da ste poput Boga onako kako biste trebali biti? Ponovno ovo vjerovanje da smo stvoreni na sliku Božju treba dopuniti – u ovom slučaju iskupljenjem, transformacijom, ponovnim stvaranjem. Upravo je to ono što kršćanstvo donosi. „Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao. Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo… I obučete novoga čovjeka, koji je stvoren po Bogu, u pravdi i svetosti istine.“ (Ef. 2:8-10; 4:24). Bog nas je stvoario na svoju sliku, no mi smo tu sliku narušili do neprepoznatljivosti. Isus je odgovor. On dolazi po vjeri, On oprašta, On čisti i započinje projekt znan kao posvećenje koji će završiti u slavi koju je Bog namijenio ljudima na početku stvaranja. Budući da znamo da smo stvoreni na sliku Božju, naši grijesi vape za odgovorom. Isus je odgovor.

==== 3. Bog nas je stvorio kao muškarce i žene ====

Treća je istina koju čitamo iz ovog teksta da nas je Bog stvorio kao muškarce i žene. I ova činjenica upućuje na kršćanstvo i traži izvršenje u Kristu. Kako? Na najmanje dva načina. Jedan je način tajna braka. Drugi način proizlazi iz povijesne neurednosti muško-ženskih grešnih odnosa.

==== Tajna braka ====

Pogledajmo misterij braka. U knjizi Postanka 2:24, odmah nakon opisa kako je stvorena žena, Mojsije (pisac Postanka) piše: „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo.“ Kada apostol Pavao citira ovaj tekst u svojoj poslanici Efežanima 5:32, on kaže: „Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu“ te time otkriva značenje braka: to je simbol Kristove ljubavi za crkvu koja je predstavljena u muževom vodstvu i ljubavi prema ženi; to je simbol crkvene podložnosti Kristu koja je predstavljena kroz odnos žene prema muškarcu.

On brak naziva „tajnom“ jer Bog, u knjizi Postanka, nije u potpunosti otkrio sve svrhe braka. U Starom Zavjetu postoje indicije da je brak sličan odnosu Boga i Njegovih ljudi. No, tajna braka je potpuno otkrivena tek s dolaskom Krista. Brak je slika Kristova saveza s ljudima, Njegova predanost crkvi.

Vidite li, onda, kako se Božje stvaranje muškarca i žene te njihova posvećenost u braku, u odnosu u kojem muškarac i žena napuštaju roditelje i postaju jedno tijelo – kako se ovaj čin stvaranja izvršava u Kristu i Njegovoj crkvi. Kršćanstvo otkriva tajnu braka.

Ovo je vrlo strano razmišljanje većini ljudi, čak i većini kršćana, jer brak je također sekularna institucija. Brak nalazimo u svim kulturama, ne samo u kršćanskim društvima. Prema tome, mi o svakom braku ne razmišljamo kao o znaku Kristovog odnosa s crkvom. No svaki brak to jeste, i sama naša egzistencija kao muškarca i žene u braku vapi za Kristom. Kršćanstvo dovršava naše razumijevanje bračne posvećenosti.

Dozvolite mi da vas to objasnim na način na koji do sada niste razmišljali. Krist ponovno dolazi na zemlju. Iako znate da je otišao, On će ponovno doći, kako anđeli kažu. Zamislimo taj dan. Nebesa se otvaraju i trube oglašavaju dolazak Sina Čovječjega na oblacima moći i slave, okružen tisućama anđela koji sjaje poput sunca. On ih šalje da skupe Njegove odabrane s četiri strane svijeta i ustaje iz mrtvih one koji su u Kristu umrli. Daje im nova tijela poput Svojega i transformira nas kako bismo mogli sudjelovati u slavi.

Dugotrajna priprema Kristove nevjeste (crkve!) konačno je dovršena i On je vodi do stola. Svadbena večera Jaganjca je nastupila. On je na čelu stola i svi sveci dostojanstveno šute. I On kaže: „Ovo je, ljubljeni moji, značenje braka. Ovo je ono prema čemu se sve kretalo. Zato sam vas stvorio kao muškarce i žene i udružio u braku. Odsada se više nećete ženiti ni udavati, jer je konačno realnost nastupila (vidjeti Marko 12:25, Luka 20: 34-36).

Sjetite se što ovdje činimo: pokušavamo vidjeti da se treća istina, da nas je Bog stvorio na svoju sliku kao muškarce i žene, ispunjava u kršćanstvu. Rekao sam da se ispunjava na dva načina. Prvi je tajna braka. Stvaranje ljudi kao muškaraca i žena pruža nužni okvir za brak. Ne možete imati brak bez muškarca i žene. Značenje braka nije poznato u njegovoj biti ili potpunosti dok ga ne počnemo promatrati kao sliku Kristovog odnosa s crkvom,.

Prema tome, stvaranje muškarca i žene ukazuje na brak, a brak ukazuje na Krista i crkvu. Stoga vjerovanje da nas je Bog stvorio na svoju sliku kao muškarce i žene nije potpuno bez kršćanstva – bez Krista i Njegova spasiteljskog djela za crkvu.

==== Povijest neurednosti muško-ženskog odnosa ====

Rekao sam da postoji i drugi način na koji stvaranje muškarca i žene na sliku Božju ukazuje na kršćanstvo, a pod drugim načinom mislim na povijest neurednosti muško-ženskih odnosa. Dozvolite mi da objasnim.

Kad je grijeh ušao u svijet, razarajuće djelovao na odnos muškarca i žene. Bog dolazi Adamu nakon što je jeo sa zabranjenog stabla i pita ga što se dogodilo. Adam reče: „Žena koju si stavio uza me - ona mi je dala sa stabla pa sam jeo“ (post 3:11). Drugim riječima, krivica je njezina (ili Tvoja, Bože, jer si mi je dao!), pa ako već netko treba umrijeti zbog te pogreške, neka to bude ona!

Ovdje je početak sveg nasilja u obitelji, svih zlostavljanja žena, svih silovanja, svih spolnih nečistoća, svih načina omalovažavanja žene koju je bog stvorio na svoju sliku.

U knjizi Postanka 3:16 čitamo i prokletstvo koje je palo na muškarca i ženu: „Trudnoći tvojoj muke ću umnožit, u mukama djecu ćeš rađati. Žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodariti nad tobom“: Drugim riječima, rezultat grijeha i prokletstvo našeg doba sukob je između spolova. Ovaj tekst ne govori o tome kako bi stvari trebale izgledati. Ovo je opis prokletstva, opis kako će svijet izgledati sve dok grijeh vlada. Muškarci koji vladaju i lukave žene. To nisu muškarci i žene stvoreni na sliku Božju. To je nakaznost grijeha.

Pa kako ova nakaznost upućuje na kršćanstvo? Upućuje, jer vapi za izlječenjem koje kršćanstvo donosi u odnos muškarca i žene. Ako nas je Bog stvorio na svoju sliku kao MUŠKARCA I ŽENU, to ukazuje na jednakost osobnosti, jednakost dostojanstva, međusobno poštovanje, sklad, nadopunjavanje, sjedinjenu sudbinu. No, gdje je sve to u povijesti svijeta? To je u izlječenju koje donosi Isus.

==== Dva opažanja o izlječenju koje Isus donosi ====

Previše je toga za reći ovdje. No, reći ću samo dvije stvari.

==== 3.1. Biti stvoren kao muškarac i žena ====

Petar, u 1. Petrovoj poslanici 3:7 kaže da su kršćanski muž i žena „subaštinici milosti Života“. Što to znači? To znači da u Kristu muškarac i žena obnavljaju ono što je Bog imao na umu kad ih je stvorio na svoju sliku. To znači da su zajedno kao muškarac i žena pred-slika slave Božje i da će zajedno kao baštinici naslijediti slavu Božju.

Kada stvaranje muškarca i žene na sliku Božju promatrate uz grijeh, vidite da ono žudi za izlječenjem koje dolazi s Kristom i nasljedstvom koje je On kupio za grešnike. Krist obnavlja baštinu milosti Života muškarca i žene.

==== 3.2 Značenje samaca ====

Još jedna stvar koju valja spomenuti o načinu na koji Krist okreće stvari i pobjeđuje neurednosti naših života te ispunjava sudbinu muškarca i žene stvorenih na sliku Božju nalazimo u 1. poslanici Korinćanima. Tu Pavao govori nešto radikalno čak i za nas danas: „Neoženjenima pak i udovicama velim: dobro im je ako ostanu kao i ja…Neoženjen se brine za Gospodnje, kako da ugodi Gospodinu. A oženjen se brine za svjetovno, kako da ugodi ženi, pa je razdijeljen. I žena neudana i djevica brine se za Gospodnje, da bude sveta i tijelom i duhom; a udana se brine za svjetovno, kako da ugodi mužu. Ovo pak govorim vama na korist, ne da vam postavim zamku, nego da primjerno i nesmetano budete privrženi Gospodinu (1 Kor 7:8,32-35)

Vidite li što to govori? To kaže da izlječenje koje Isus donosi za muškarca i ženu ne ovisi o braku. Ustvari, Pavlovo iskustvo kao neoženjenog muškarca (i model Isusa kao neoženjenog muškarca) naučilo ga je da postoji posvemašnja posvećenost Bogu koja je moguća neoženjenom muškarcu i neudatoj ženi, a koja nije uobičajena ljudima u braku.

Drugi način da to kažemo je sljedeći: brak je privremena institucija do uskrsnuća mrtvih. Bit značenja i svrhe braka je predstaviti odnos Krista i crkve. NO kada nastupi što je stvarno, slika koju sada poznajemo bit će napuštena. U vječnosti više neće biti braka. Oni koji nisu bili u braku, koji su u potpunosti bili posvećeni Bogu, sjest će za svadbeni stol Jaganjca kao puni nasljednici milosti Života. I bit će nagrađeni ljubavlju i nepojmljivim radostima prema ljubavi i žrtvi koju su iskazali za života na zemlji.

==== Sažetak ====

Sažmimo rečeno:

1) Bog je stvorio ljude. Na kraju Starog Zavjeta, ova fantastična priča traži ostatak, kršćanstvo, kako bi nam bilo jasno što je Bog imao na umu.

2) Bog nas je stvorio na SVOJU SLIKU. No, mi smo sliku toliko narušili do neprepoznatljivosti. Stoga ova istina vapi za dovršenjem u kršćanstvu jer Isus obnavlja što je bilo izgubljeno. To je „novo biće u Kristu“. Ova je slika obnovljena u svetosti.

3) Bog na je na svoju sliku stvorio kao MUŠKARCA I ŽENU. I to također vapi za dovršenjem u kršćanstvu. Nitko u potpunosti ne može shvatiti što znači biti muškarac i žena u braku dok ne vidi što znači biti slikom odnosa Krista i crkve. I nitko ne može znati istinsku sudbinu muškarca i žene stvorenih na sliku Božju dok ne sazna da su muškarac i žena subaštinici milosti Života. Konačno, nitko ne može potpuno razumjeti značenje neudatih i neoženjenih kao muškaraca i žena stvorenih na sliku Božju dok od Krista ne nauči da u vječnosti neće biti braka te da slava muškarca i žene stvorenih na sliku Božju ne ovisi o braku, nego o posvećenosti Bogu.

Stoga razmišljajte o ovim istinama: Bog vas je stvorio. Stvorio vas je na svoju sliku te vas je stvorio kao muškarca ili ženu kako biste potpuno, radikalno i jedinstveno bili posvećeni Bogu.

Biblijski rast crkve I. Solunjanima 3:12-4:12

Pcain — Tue, 07 Apr 2015 20:17:57 GMT

Pcain:

{{info|Biblical Church Growth I Thessalonians 3:12-4:12}} 

Toledo Reformed Theological Conference 27. travnja 2002.

Kako možete imati crkvu koja raste? Prema jednom oglasu u nedavnom izdanju jednog uglednom evangeličkog časopisa, crkve mogu rasti posjećivanjem seminara za učinkovitu obuku crkvenih voditelja u lokalnoj crkvi; naručivanjem nove literature Sunday School, kupovinom elektroničkih komunikacijskih uređaja u prodavaonici u Alabami, čitanjem ispravne kršćanske knjige ili studiranjem na Biblijskim fakultetima, koledžima ili seminarima. Ako se uključite na jedan ugledni seminar, on obećava „osnažiti vas kako biste postali čovjek koji će mijenjati svijet“.

Danas je rast crkve velik posao. Mnogi ljudi, od birokrata u denominacijama koje su u opadanju, preko sociologa religije do ozbiljnih mladih evangeličkih pastora, željeli bi znati kako izgleda crkva koja raste i kako imati jednu takvu crkvu.

Apostol Pavao znao je da su u osnovi crkvu koja raste čine kršćani koji rastu. I milošću Božjom, crkva je rasla. Pogledajmo sada Pavlovu prvu poslanicu Solunjanima, započinjući pri poglavlju 3:12.
<blockquote>12 A vama neka Gospodin podari da rastete i obilujete u međusobnoj ljubavi kao što mi obilujemo ljubavlju prema vama.13 Tako će vam srca biti snažna, besprijekorna i sveta kad stanete pred našega Boga Oca na dan dolaska našega Gospodina Isusa Krista s njegovim svetima.1 Na koncu, draga braćo i sestre, zaklinjemo vas u imenu Gospodina Isusa da živite životom ugodnim Bogu kao što smo vas poučili. Vi već tako i živite. Napredujte i dalje. 2 Znate zapovijedi koje smo vam dali u ime Gospodina Isusa. 3 Bog želi da budete sveti i čisti, da se uzdržavate od grijeha bluda. 4 Tako će svatko od nas znati nadzirati svoje tijelo[a] u svetosti i časti, 5 a ne živjeti u strasti i pohoti poput pogana koji ne poznaju Boga. 6 Nikada u tomu ni u čemu drugome ne varajte svojega brata kršćanina jer Gospodin se za to osvećuje, kao što sam vas već upozorio. 7 Jer nas Bog nije pozvao da živimo pokvarenim, već čistim životom. 8 Tko odbacuje ove zapovijedi, ne odbacuje čovjeka, nego Boga koji vam daje svojega Svetog Duha. 9 O bratskoj ljubavi koja mora vladati među Božjim narodom ne moram vam ni pisati jer vas je sam Bog poučio da volite jedni druge. 10 Vi zaista iskazujete veliku ljubav braći u cijeloj Makedoniji. Molimo vas ipak, draga braćo, da u tome još više napredujete. 11 Trudite se mirno živjeti, baviti se svojim poslom i raditi vlastitim rukama, kako smo vam zapovjedili. 12 Tako ćete časno živjeti pred nevjernicima i nitko vam neće trebati novčano pomagati. </blockquote>
Razmotrit ćemo, prvo, Pavlovu molitvu za rast crkve, 3:12-13, motiv za rasz crkve, 4:1 te upute za rast crkve, 4:2-12.

Prije svega, Pavao je u poglavlju 1:2-3, sa Solunjanima podijelio što je to zapravo za što on moli. A on je molio za njih dvije stvari – ljubav i svetost.

Kao što smo već pročitali, Pavao je za njih molio: '''A vama neka Gospodin podari da rastete i obilujete u međusobnoj ljubavi kao što mi obilujemo ljubavlju prema vama.'''

Pavao zna da je Bog izvor ljubavi. Primijetite kako im Pavao nije jednostavno ''rekao'' da imaju više ljubavi. Pavao ''moli'' Boga za ljubav, jer zna da je ono što on moli nešto što Bog zasigurno može učiniti i nešto za što je Bog rekao kako On to želi. Napokon, upravo je Bog onaj koji je nam je dao primjer ljubavi i koji nam daje snagu da slijedimo taj primjer. „Ljubljeni, ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav. U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu“ (Iv 4:7-9).

Prema tome, mi kršćani ljubimo jer je Bog prvo ljubio nas—u smislu da nam je dao primjer ljubavi, ali i u smislu da nam daje snagu da ljubimo. Stoga, ako trebamo rasti u ljubavi, što nam je činiti? Pa, možemo makar moliti za to. Molitva je način rasta.

Pavao pretpostavlja da oni ljube (to je jasno iz dijela 4:9 i nadalje), no on želi da njihova ljubav raste, da se prelije preko svojih obala, da raskine sve okove! Kršćani bi uvijek trebali rasti. Dobro je moliti za rast svih ljudi koje poznajemo. Ali za sebe—kako bi imali sve više i više ljubavi jedni za druge i za sve ljude.

Također, u 13. stihu čitamo da se Pavao moli za svetost. '''Učvrstio vam srca da budu besprijekorno sveta pred Bogom i Ocem našim o dolasku Gospodina našega Isusa i svih svetih njegovih s Njime.'''

Ponovno, primijetite izvor njihove snage. Pavao moli da Bog učvrsti samu srž njihova bića—njihovu osobnost, volju, ono mjesto na kojem su pohranjeni ciljevi i ambicije--njihova srca. I on im govori zašto želi da Bog učvrsti njiohva srca: kako bi bili besprijekorno sveti. U svojoj molitvi, Pavao izriče negaciju; on moli da se ne nađe grijeh po kojem bi bili osuđeni. No, on moli i na pozitivan način: da budu sveti, da njihovi životi odražavaju čistu i dobru Božju osobnost. Pavao od njih želi da odlože staro i obuku novo. On naglašava kako ovo nije tek jednostavno odsustvo krivnje u očima svijeta, nego odsustvo krivnje „pred Bogom i Ocem našim“ o Isusovom dolasku, kad se sve knjige otvore pred očima našeg Gospodina Isusa i svih svetih njegovih s Njime. Ova tema KRAJA provlači se kroz cijelu Pavlovu poslanicu.

Nije li zanimljivo da im Pavao nije rekla da se moli za njihovu tjelesno zdravlje i dobrobit, za kraj njihovog progona – one stvari za koje bismo mi vjerojatno molili. O, ja ne tvrdim da se Pavao nikad nije molio za ove stvari. No, to nije ono što Pavao dijeli s njima. Čini se kako je Pavao najviše zainteresiran za molitvu za njihov duhovni napredak, ne za tjelesno zdravlje ili materijalni probitak.

Pavao je ne samo molio za Solunjane, nego je i njih motivirao da žive kako bi ugodili Bogu (4:1). Pavao ih je zaklinjao. '''Uostalom, braćo, molimo vas i zaklinjemo u Gospodinu Isusu: primili ste od nas kako treba da živite da biste ugodili Bogu. Vi tako i živite pa sve više napredujete!'''

On ih već podsjetio na nekoliko stvari o kojima im je govorio kad je bio s njima. I sada, što kaže čemu ih je poučio? Kako živjeti. To nije bile tek upute u što trebaju vjerovati, nego kako trebaju živjeti. Kad je Pavao bio s ovim vjernicima, nije ih tek učio riječima, nego im je pokazao kako živjeti. Kad je čuo da čvrsto stoje u Gospodinu, kako i govorio u 8. stihu, to ne znači da oni još uvijek imaju ispravna vjerovanja, nego da još uvijek ispravno žive. Kao što je rekao Matthew Henry: „Govoriti o dobru bez življenja dobrog nikad nas neće dovesti u nebo“.

Pavao ih podsjeća kako trebaju živjeti kako bi bili Bogu ugodni. Kakav god bio izvanjski oblik prijateljski nastrojenih crkvi, u srcu svakog pravog rasta crkve bit će želja da ugodimo Bogu. Ako ćemo biti iskreni, priznat ćemo kako svi živimo da bismo nekolmu ugodili. No, ključno je pitanje tko je ta osoba. Od koga tražite pljesak kako biste bili sretni i zadovoljni? Sukladno Bibliji, kršćanin živi kako bi ugodio Bogu. Samo ako želja da ugodimo Bogu postane središtem kršćanskog života, crkvenog života, samo tada će doći do rasta.

Ovdje ponovno govorimo o rastu. ON kaže „Vi tako i živite pa sve više napredujete“. Pavao ne želi da oni samo žive, nego i da obiluju. Znak kršćanina koji raste nije savršenstvo, nego želja da još više raste.

Pavao ih ''zaklinje'' da to čine. Pavao kaže „zaklinjem vas“ kako bi izrazio strastveno uvjerenje, kako bi dotaknuo srž i dočarao je. „Uostalom, braćo, molimo vas i zaklinjemo u Gospodinu Isusu: primili ste od nas kako treba da živite da biste ugodili Bogu. Vi tako i živite pa sve više napredujete!“ Pavao ih je sve više i više poticao da rastu u Bogu ugodnom životu. '''To''' je motiv crkve koja raste.

Pavao je molio za njih da budu puni ljubavi i svetosti. On ih je zaklinjao na to. U završnom i najduljem dijelu našeg puta, on dadaje posebne upute crkvi koja raste (4:2-12).

Prvo ih upućuje o svetosti. Pročitajmo zajedno dio 2-8.
<blockquote>
''Ta znate koje smo vam zapovijedi dali u Gospodinu Isusu. Doista, ovo je volja Božja: vaše posvećenje - da se uzdržavate od bludnosti, da svatko od vas zna svoje tijelo posjedovati u svetosti i poštovanju, a ne u pohotnoj strasti kao pogani koji ne poznaju Boga, pa time ne prikraćivati i varati svoga brata. Jer Gospodin je osvetnik za sve to, kao što vam već rekosmo i posvjedočismo. Bog nas, doista, nije pozvao na nečistoću, nego na svetost. Prema tome, tko to odbacuje, ne odbacuje čovjeka nego Boga koji svoga Duha Svetoga udahnjuje u vas.''
</blockquote>
Dakle, jedan način na koji bi sve više trebali živjeti je u svetosti. „Budite sveti“ kaže Pavao (stih 3). Stariji prijevod je „posvećujete se“. Božja je volja da se posvećujemo – da budemo sveti, svatko od nas. Bog je najsavršenija svetost. Kao što kaže Ana, tijekom sveoje molitve: „Nitko nije svet kao što je Jahve (jer nema nikoga osim tebe), i nema hridi kao što Bog je naš“ (1. Sam 2:2). U našem ponašanju se, stoga, treba odražavati Božji karakter. Ono što posebice pokazuje da smo mi Njegov narod je naš sveti život. Ne smijemo zbunjvati druge tako što ćemo govoriti da smo djeca Svetog Boga, a onda nećemo živjeti sveto.

Ovdje imamo nešto slično Pavlovoj izjavi o svetosti, gdje su moralne implikacije ispred samog značenja riječi. Naša tijela moramo čuvati čistima za Njega. Čineći tako, divna Božja milost, koja život daje, sijat će iz naših života i obasjati tamu koja nas okružuje. Ovdje, dakle, Pavao izričito kaže da izbjegavamo spolnu nemoralnost (stih 3) – bilo kakav oblik spolnog odnosa izvan braka. Zašto? Sve to ima uporište u ugađanju Bogu. Pavao navodi dva razloga. Prvo, kako stoji u 6. stihu, '''zbog straha od kazne''' — Bog će kazniti čovjeka za svaki takav grijeh. Pavao je vjerno slijedio Isusov primjer u učenju ovih mladih vjernika da Bog može doći svakoga trena te, stoga, oni moraju živjeti spremni za Njegov dolazak. A to je značilo da se oni ne smiju predati onim stvarima koje će Isus zasigurno kazniti. Drugo, kako kaže u 7. stihu, zbog njihove svrhe –jer nas Bog nije pozvao na nečistoću, nego na sveti život. Kao što je Pavao rekao vjernicima u Efezu, „u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim“ (1:4). Pavao je molio za Filipljane da bi oni bili mogli „prosuditi što je najbolje da budete čisti i besprijekorni za Dan Kristov“ (1:10). Kološanima je rekao kako je Bog „u ljudskom tijelu Kristovu, po smrti, sa sobom izmiri da vas k sebi privede svete, bez mane i besprigovorne“ (1:22).

Primijetite kako je ovaj život svetosti zapravo život koji je ugodan Bogu Ocu, Sinu i Duhu Svetom. To je ono kako Bog želi da živimo. Ove upute dane su „u Isusu Kristu“ (1 Sol, 4:2). „Doista, ovo je volja Božja“ kaže Pavao u 1 Sol 4:3, a u istoj poslanici 4:8 jasno kaže da „tko to odbacuje, ne odbacuje čovjeka nego Boga koji svoga Duha Svetoga udahnjuje u vas“. Bog nam daje svog Duha Svetosti. On je svet. One koji u Njemu žive, On čini poput sebe—svetima.

Činjenica je kako su Pavlove poruke zapravo poruke Božje. Pavao je jasno htio da oni znaju da to nisu njegove ideje. Ne! U ovome je Pavao slijedio Isusove upute koje je On dao svojim učenicima kad ih poslao da svijet uče onomu čemu ih je ON naučio (Mat 28:18-20).

Ovo je srž dobrog propovijedanja. Kao što je netko rekao, propovijedanje je uistinu istina kroz osobnost. No ta osobnost služi za širenje Božje istine, ne za njeno skrivanje. Za propovjednike je dobro– čak nužno – koristiti se mudrošću koji im je Bog dao, no uvijek na način prosvjetljenja teksta, ne tek pukog prosvjetljienja propovjednikovih riječi i misli. Svatko tko će propovjedati mora ovaj poziv potvrditi učenjem propovjedanja riječi Božje, ne propovjedanjem svojih misli.

I konačno, u dijelu poslanice 9-12, on ih upuće o ljubavi (1 Sol 4:9-12)
<blockquote>
''A o bratoljublju vam nije potrebno pisati. Ta i sami ste od Boga naučili ljubiti jedni druge, a to doista i činite prema svoj braći u cijeloj Makedoniji. Samo vas, braćo, potičemo da u tom još više uznapredujete pa da se trsite mirno živjeti, svoje činiti i raditi svojim rukama, kako smo vam zapovijedili, te tako časno živite prema onima vani i nikoga ne trebate.''
</blockquote>
Oni su se ljubili bratskom ljubavlju. Ponovno, primjetite značaj poticaja. Bog ih je tomu poučio. Oni su odgovorili. Pavao im je pisao i ohrabrio ih. Nije, stoga, čudno što svoje sljedeće pismo počinje sljedeće riječima: „Zahvaljivati moramo Bogu uvijek za vas, braćo, kao što dolikuje jer izvanredno raste vaša vjera i množi se ljubav svakoga od vas prema drugima“ (2 Sol 1:3).

Iako ih je Bog već ''očito'' poučio, kaže Pavao, ipak, kako bi još više rasli, on ih ''poziva''; on ih zaklinje, kao što je to činio i prije u pogledu spolne svetosti, da rastu sve ''više i više''. Iako je njihova ljubav velika, iako se proširila preko granica njihove lokalne kongregacije, ipak ih Pavao poziva da sve ''više i više'' ljube jedni druge. I u 1 Sol 5-12-15 navodi im pojedinosti kojih se trebaju držati: poštovati svoje nadstojnike (5:12-13), opominjati neuredne (5:14), sokoliti malodušne (5:14), podržavati slabe (5:14), biti velikodušni prema svima (5:14), ne vraćati zlo za zlo (5:15) i promicati dobro jedni prema drugima i prema svima (5:15).

Čini se, međutim, da su u ovoj crkvi postojali neki problemi. Pogrešno razumijevanje Pavlova učenja o Kristovu ponovnom dolasku možda je neke ljude navelo na stav koji je bio označen uznemiravajućom kombinacijom fanatizma i lijenosti, budući da su zanemarili normalan tijek života kako bi čekali Božji neminaovan povratak. Stoga im je Pavao rekao da trebaju '''težiti mirnom i tihom životu;''' to jest, ne težiti nemirnom životu, nego životu u miru s Bogom, drugima i sa sami sobom (vidi 1 Sol 5:13). To je izvanredna ideja, zar ne?—težiti mirnom i tihom živtu. U jednom od mojih najdražih filmova—Čovjek za sva vremena, Roberta Bolta—Sir Thomasu Moreu prilazi mladi diplomac sveučilišta Cambridge koji ga moli za pomoć pri zaposlenju. More kaže da će ga preporučiti za poziciju učitelja u školi. No mladić, Rich, odbija i traži radno mjesto na sudu. More na to uzvraća, upozoravajući ga na iskušenja koja sa sobom nose moć i privilegije, te mu ponovno nudi mjesto učitelja: „Čovjek treba ići tamo gdje neće doći u iskušenje… Zašto ne želiš biti učitelj? Bit će dobar učitelj, možda odličan“. Rich odgovara: „Pa i ako bih bio, tko bi za to znao?“ More uzvraća: „Ti, tvoji učenici, tvoji prijatelji, Bog. Ne gruba javnost koja..O da, to je tih i miran život“. Gospodin Isus svoje je učenike naučio moliti—ne dovedi nas u napast. Zato Pavao kaže Solunjanima da trebaju težiti mirnom i tihom životu.

Pavao nastavlja s uputama o tome kako mogu napredovati u takvom životu – jednostavno tako što će gledati svoja posla. Na prvi pogled to se može činiti u suprotnosti s bratkom ljubavlju na koju ih Pavao potiče; no naravno, stvarno gledati svoja posla, kao što biste trebali, znači ljubiti sve ljude koji vas okružuju. Velika je razlika između nesebičnosti, što davanje prednosti potrebama drugih ljudi, i sebičnosti što je zapravo potreba da vi uvijek budete prvi koji čuje ili govori ili vrijeđanje ako nešto niste čuli ili ste čuli. Prije nego potražite ili ponudite informaciju o nekomu drugom, ne bi skodilo da se zapitate: „Moram li to znati? Mora li ova osoba to znati?“ Nemojte me pogrešno razumjeti, kao kršćani, mi se moramo brinuti za druge, no to bismo trebali činiti razgovarajući jedni s drugima izravno, potaknuti poniznom ljubavlju i brigom. Ne bismo to trebali činiti kritizirajući jedni druge, samozadovoljno smatrajući kako smo uvijek u pravu.

Drugi dio ove ljubavi je bio rad vlastitim rukama. Primjetite kako im je Pavao također rekao da „opominju neuredne“ (5:14). To je očito bio stvaran i rastući problem u Solunjanskoj crkvi. Zato ih je Pavao morao ponovno upozoriti, u sljedećoj poslanici, da se klone svakoga tko živi neuredno (2 Sol 3:6-12).

Pavao želi, kako vidimo u 1 Sol 5:12, poštovanje drugih, tako da ništa ne duguju drugima, kako ne bi bili sablazan ljudima koji čuju Evanđelje (vidi Rimljanima 13:8). Dugovanje nekome nije samo loše svjedočenje, nego to može i smanjiti slobodu svjedočenja i poremetiti mir u odnosima između ljudi koji pripadaju crkvi i onih koji ne pripadaju (stoga Pavao, u 2 Sol 3:11, povezuje neurednost i dangubljenje).

Vidite li odnos između bratske ljubavi i mirnog života? Jednostavno, činiti djela ljubavi, ne biti opterećenje drugima niti biti sablazan drugima.

'''Ovime je Pavao poučio Solunjane kako živjeti kao učenici koji rastu, kao crkva koja raste u svetosti i ljubavi. '''

'''Zaključak'''

Ovime nas apostol Pavao poučava kako živjeti kkao bismo pomogli crkva da raste. Jeste li zapamtili što je Pavao činio kada je želio vidjeti ovu crkvu kako raste? On je učinio ono što biste vi trebali učiniti ako želite vidjeti rast u svojoj crkvi ili bilo kojoj drugoj crkvi. On je ''molio'' da oni budu sveti i puni ljubavi, on ih je zaklinjao da budu sveti i puni ljubavi, on ih je ''upućivao'' kako da budu sveti i puni ljubavi.

Pavao nije slučajno bio zabrinut za ove kršćane, za njihovu svetost i ljubav. Bog je pozvao cijelu crkvu da bude slika, da bude odraz Njegove osobnosti. U svetosti i ljubavi, ovi kršćani bi odražavali osobnost svoga Oca, koji im je pokazao da je On, možda više od svega drugog, svet i pun ljubavi.

Prema tome, kako bismo bili crkva koja raste, moramo odražavti osobnost Onoga koji nas je pozvao u crkvu. Napokon, ako to ne činimo, ne rastemo. Ipak, mnogi ljudi možda napreduju.

Ako rastemo kao kršćani ili kao crkve, rastemo na Njegovu slavu – ne na našu. Smatram kako je '''to''' način da zaista vidimo rast. Poslušajmo Pavlovu završnu molitvu za Solunjane: „A sam Bog mira neka vas posvema posveti i cijelo vaše biće - duh vaš i duša i tijelo - neka se besprijekornim, savršenim sačuva za Dolazak Gospodina našega Isusa Krista. Vjeran je Onaj tko vas poziva: on će to i učiniti“ (1 Sol 5:23-24). Prema tome, naš rast u svetosti je obećanje.

Biblijski rast crkve I. Solunjanima 3:12-4:12

Pcain — Tue, 07 Apr 2015 20:17:23 GMT

Pcain:

{{info|Biblical Church Growth I Thessalonians 3:12-4:12}} 

Toledo Reformed Theological Conference 27. travnja 2002.

Kako možete imati crkvu koja raste? Prema jednom oglasu u nedavnom izdanju jednog uglednom evangeličkog časopisa, crkve mogu rasti posjećivanjem seminara za učinkovitu obuku crkvenih voditelja u lokalnoj crkvi; naručivanjem nove literature Sunday School, kupovinom elektroničkih komunikacijskih uređaja u prodavaonici u Alabami, čitanjem ispravne kršćanske knjige ili studiranjem na Biblijskim fakultetima, koledžima ili seminarima. Ako se uključite na jedan ugledni seminar, on obećava „osnažiti vas kako biste postali čovjek koji će mijenjati svijet“.

Danas je rast crkve velik posao. Mnogi ljudi, od birokrata u denominacijama koje su u opadanju, preko sociologa religije do ozbiljnih mladih evangeličkih pastora, željeli bi znati kako izgleda crkva koja raste i kako imati jednu takvu crkvu.

Apostol Pavao znao je da su u osnovi crkvu koja raste čine kršćani koji rastu. I milošću Božjom, crkva je rasla. Pogledajmo sada Pavlovu prvu poslanicu Solunjanima, započinjući pri poglavlju 3:12.
<blockquote>12 A vama neka Gospodin podari da rastete i obilujete u međusobnoj ljubavi kao što mi obilujemo ljubavlju prema vama.13 Tako će vam srca biti snažna, besprijekorna i sveta kad stanete pred našega Boga Oca na dan dolaska našega Gospodina Isusa Krista s njegovim svetima.1 Na koncu, draga braćo i sestre, zaklinjemo vas u imenu Gospodina Isusa da živite životom ugodnim Bogu kao što smo vas poučili. Vi već tako i živite. Napredujte i dalje. 2 Znate zapovijedi koje smo vam dali u ime Gospodina Isusa. 3 Bog želi da budete sveti i čisti, da se uzdržavate od grijeha bluda. 4 Tako će svatko od nas znati nadzirati svoje tijelo[a] u svetosti i časti, 5 a ne živjeti u strasti i pohoti poput pogana koji ne poznaju Boga. 6 Nikada u tomu ni u čemu drugome ne varajte svojega brata kršćanina jer Gospodin se za to osvećuje, kao što sam vas već upozorio. 7 Jer nas Bog nije pozvao da živimo pokvarenim, već čistim životom. 8 Tko odbacuje ove zapovijedi, ne odbacuje čovjeka, nego Boga koji vam daje svojega Svetog Duha. 9 O bratskoj ljubavi koja mora vladati među Božjim narodom ne moram vam ni pisati jer vas je sam Bog poučio da volite jedni druge. 10 Vi zaista iskazujete veliku ljubav braći u cijeloj Makedoniji. Molimo vas ipak, draga braćo, da u tome još više napredujete. 11 Trudite se mirno živjeti, baviti se svojim poslom i raditi vlastitim rukama, kako smo vam zapovjedili. 12 Tako ćete časno živjeti pred nevjernicima i nitko vam neće trebati novčano pomagati. </blockquote>
Razmotrit ćemo, prvo, Pavlovu molitvu za rast crkve, 3:12-13, motiv za rast crkve, 4:1 te upute za rast crkve, 4:2-12.

Prije svega, Pavao je u poglavlju 1:2-3, sa Solunjanima podijelio što je to zapravo za što on moli. A on je molio za njih dvije stvari – ljubav i svetost.

Kao što smo već pročitali, Pavao je za njih molio: '''A vama neka Gospodin podari da rastete i obilujete u međusobnoj ljubavi kao što mi obilujemo ljubavlju prema vama.'''

Pavao zna da je Bog izvor ljubavi. Primijetite kako im Pavao nije jednostavno ''rekao'' da imaju više ljubavi. Pavao ''moli'' Boga za ljubav, jer zna da je ono što on moli nešto što Bog zasigurno može učiniti i nešto za što je Bog rekao kako On to želi. Napokon, upravo je Bog onaj koji je nam je dao primjer ljubavi i koji nam daje snagu da slijedimo taj primjer. „Ljubljeni, ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav. U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu“ (Iv 4:7-9).

Prema tome, mi kršćani ljubimo jer je Bog prvo ljubio nas—u smislu da nam je dao primjer ljubavi, ali i u smislu da nam daje snagu da ljubimo. Stoga, ako trebamo rasti u ljubavi, što nam je činiti? Pa, možemo makar moliti za to. Molitva je način rasta.

Pavao pretpostavlja da oni ljube (to je jasno iz dijela 4:9 i nadalje), no on želi da njihova ljubav raste, da se prelije preko svojih obala, da raskine sve okove! Kršćani bi uvijek trebali rasti. Dobro je moliti za rast svih ljudi koje poznajemo. Ali za sebe—kako bi imali sve više i više ljubavi jedni za druge i za sve ljude.

Također, u 13. stihu čitamo da se Pavao moli za svetost. '''Učvrstio vam srca da budu besprijekorno sveta pred Bogom i Ocem našim o dolasku Gospodina našega Isusa i svih svetih njegovih s Njime.'''

Ponovno, primijetite izvor njihove snage. Pavao moli da Bog učvrsti samu srž njihova bića—njihovu osobnost, volju, ono mjesto na kojem su pohranjeni ciljevi i ambicije--njihova srca. I on im govori zašto želi da Bog učvrsti njiohva srca: kako bi bili besprijekorno sveti. U svojoj molitvi, Pavao izriče negaciju; on moli da se ne nađe grijeh po kojem bi bili osuđeni. No, on moli i na pozitivan način: da budu sveti, da njihovi životi odražavaju čistu i dobru Božju osobnost. Pavao od njih želi da odlože staro i obuku novo. On naglašava kako ovo nije tek jednostavno odsustvo krivnje u očima svijeta, nego odsustvo krivnje „pred Bogom i Ocem našim“ o Isusovom dolasku, kad se sve knjige otvore pred očima našeg Gospodina Isusa i svih svetih njegovih s Njime. Ova tema KRAJA provlači se kroz cijelu Pavlovu poslanicu.

Nije li zanimljivo da im Pavao nije rekao da se moli za njihovo tjelesno zdravlje i dobrobit, za kraj njihovog progona – one stvari za koje bismo mi vjerojatno molili. O, ja ne tvrdim da se Pavao nikad nije molio za ove stvari. No, to nije ono što Pavao dijeli s njima. Čini se kako je Pavao najviše zainteresiran za molitvu za njihov duhovni napredak, ne za tjelesno zdravlje ili materijalni probitak.

Pavao je ne samo molio za Solunjane, nego je i njih motivirao da žive kako bi ugodili Bogu (4:1). Pavao ih je zaklinjao. '''Uostalom, braćo, molimo vas i zaklinjemo u Gospodinu Isusu: primili ste od nas kako treba da živite da biste ugodili Bogu. Vi tako i živite pa sve više napredujete!'''

On ih već podsjetio na nekoliko stvari o kojima im je govorio kad je bio s njima. I sada, što kaže čemu ih je poučio? Kako živjeti. To nije bile tek upute u što trebaju vjerovati, nego kako trebaju živjeti. Kad je Pavao bio s ovim vjernicima, nije ih tek učio riječima, nego im je pokazao kako živjeti. Kad je čuo da čvrsto stoje u Gospodinu, kako i govorio u 8. stihu, to ne znači da oni još uvijek imaju ispravna vjerovanja, nego da još uvijek ispravno žive. Kao što je rekao Matthew Henry: „Govoriti o dobru bez življenja dobrog nikad nas neće dovesti u nebo“.

Pavao ih podsjeća kako trebaju živjeti kako bi bili Bogu ugodni. Kakav god bio izvanjski oblik prijateljski nastrojenih crkvi, u srcu svakog pravog rasta crkve bit će želja da ugodimo Bogu. Ako ćemo biti iskreni, priznat ćemo kako svi živimo da bismo nekomu ugodili. No, ključno je pitanje tko je ta osoba. Od koga tražite pljesak kako biste bili sretni i zadovoljni? Sukladno Bibliji, kršćanin živi kako bi ugodio Bogu. Samo ako želja da ugodimo Bogu postane središtem kršćanskog života, crkvenog života, samo tada će doći do rasta.

Ovdje ponovno govorimo o rastu. On kaže „Vi tako i živite pa sve više napredujete“. Pavao ne želi da oni samo žive, nego i da obiluju. Znak kršćanina koji raste nije savršenstvo, nego želja da još više raste.

Pavao ih ''zaklinje'' da to čine. Pavao kaže „zaklinjem vas“ kako bi izrazio strastveno uvjerenje, kako bi dotaknuo srž i dočarao je. „Uostalom, braćo, molimo vas i zaklinjemo u Gospodinu Isusu: primili ste od nas kako treba da živite da biste ugodili Bogu. Vi tako i živite pa sve više napredujete!“ Pavao ih je sve više i više poticao da rastu u Bogu ugodnom životu. '''To''' je motiv crkve koja raste.

Pavao je molio za njih da budu puni ljubavi i svetosti. On ih je zaklinjao na to. U završnom i najduljem dijelu našeg puta, on daje posebne upute crkvi koja raste (4:2-12).

Prvo ih upućuje o svetosti. Pročitajmo zajedno dio 2-8.

''Ta znate koje smo vam zapovijedi dali u Gospodinu Isusu. Doista, ovo je volja Božja: vaše posvećenje - da se uzdržavate od bludnosti, da svatko od vas zna svoje tijelo posjedovati u svetosti i poštovanju, a ne u pohotnoj strasti kao pogani koji ne poznaju Boga, pa time ne prikraćivati i varati svoga brata. Jer Gospodin je osvetnik za sve to, kao što vam već rekosmo i posvjedočismo. Bog nas, doista, nije pozvao na nečistoću, nego na svetost. Prema tome, tko to odbacuje, ne odbacuje čovjeka nego Boga koji svoga Duha Svetoga udahnjuje u vas.''

Dakle, jedan način na koji bi sve više trebali živjeti je u svetosti. „Budite sveti“ kaže Pavao (stih 3). Stariji prijevod je „posvećujete se“. Božja je volja da se posvećujemo – da budemo sveti, svatko od nas. Bog je najsavršenija svetost. Kao što kaže Ana, tijekom svoje molitve: „Nitko nije svet kao što je Jahve (jer nema nikoga osim tebe), i nema hridi kao što Bog je naš“ (1. Sam 2:2). U našem ponašanju se, stoga, treba odražavati Božji karakter. Ono što posebice pokazuje da smo mi Njegov narod je naš sveti život. Ne smijemo zbunjivati druge tako što ćemo govoriti da smo djeca Svetog Boga, a onda nećemo živjeti sveto.

Ovdje imamo nešto slično Pavlovoj izjavi o svetosti, gdje su moralne implikacije ispred samog značenja riječi. Naša tijela moramo čuvati čistima za Njega. Čineći tako, divna Božja milost, koja život daje, sijat će iz naših života i obasjati tamu koja nas okružuje. Ovdje, dakle, Pavao izričito kaže da izbjegavamo spolnu nemoralnost (stih 3) – bilo kakav oblik spolnog odnosa izvan braka. Zašto? Sve to ima uporište u ugađanju Bogu. Pavao navodi dva razloga. Prvo, kako stoji u 6. stihu, '''zbog straha od kazne''' — Bog će kazniti čovjeka za svaki takav grijeh. Pavao je vjerno slijedio Isusov primjer u učenju ovih mladih vjernika da Bog može doći svakoga trena te, stoga, oni moraju živjeti spremni za Njegov dolazak. A to je značilo da se oni ne smiju predati onim stvarima koje će Isus zasigurno kazniti. Drugo, kako kaže u 7. stihu, zbog njihove svrhe –jer nas Bog nije pozvao na nečistoću, nego na sveti život. Kao što je Pavao rekao vjernicima u Efezu, „u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim“ (1:4). Pavao je molio za Filipljane da bi oni bili mogli „prosuditi što je najbolje da budete čisti i besprijekorni za Dan Kristov“ (1:10). Kološanima je rekao kako je Bog „u ljudskom tijelu Kristovu, po smrti, sa sobom izmiri da vas k sebi privede svete, bez mane i besprigovorne“ (1:22).

Primijetite kako je ovaj život svetosti zapravo život koji je ugodan Bogu Ocu, Sinu i Duhu Svetom. To je ono kako Bog želi da živimo. Ove upute dane su „u Isusu Kristu“ (1 Sol, 4:2). „Doista, ovo je volja Božja“ kaže Pavao u 1 Sol 4:3, a u istoj poslanici 4:8 jasno kaže da „tko to odbacuje, ne odbacuje čovjeka nego Boga koji svoga Duha Svetoga udahnjuje u vas“. Bog nam daje svog Duha Svetosti. On je svet. One koji u Njemu žive, On čini poput sebe—svetima.

Činjenica je kako su Pavlove poruke zapravo poruke Božje. Pavao je jasno htio da oni znaju da to nisu njegove ideje. Ne! U ovome je Pavao slijedio Isusove upute koje je On dao svojim učenicima kad ih poslao da svijet uče onomu čemu ih je ON naučio (Mat 28:18-20).

Ovo je srž dobrog propovijedanja. Kao što je netko rekao, propovijedanje je uistinu istina kroz osobnost. No ta osobnost služi za širenje Božje istine, ne za njeno skrivanje. Za propovjednike je dobro– čak nužno – koristiti se mudrošću koji im je Bog dao, no uvijek na način prosvjetljenja teksta, ne tek pukog prosvjetljienja propovjednikovih riječi i misli. Svatko tko će propovjedati mora ovaj poziv potvrditi učenjem propovjedanja riječi Božje, ne propovjedanjem svojih misli.

I konačno, u dijelu poslanice 9-12, on ih upuće o ljubavi (1 Sol 4:9-12)

''A o bratoljublju vam nije potrebno pisati. Ta i sami ste od Boga naučili ljubiti jedni druge, a to doista i činite prema svoj braći u cijeloj Makedoniji. Samo vas, braćo, potičemo da u tom još više uznapredujete pa da se trsite mirno živjeti, svoje činiti i raditi svojim rukama, kako smo vam zapovijedili, te tako časno živite prema onima vani i nikoga ne trebate.''

Oni su se ljubili bratskom ljubavlju. Ponovno, primjetite značaj poticaja. Bog ih je tomu poučio. Oni su odgovorili. Pavao im je pisao i ohrabrio ih. Nije, stoga, čudno što svoje sljedeće pismo počinje sljedeće riječima: „Zahvaljivati moramo Bogu uvijek za vas, braćo, kao što dolikuje jer izvanredno raste vaša vjera i množi se ljubav svakoga od vas prema drugima“ (2 Sol 1:3).

Iako ih je Bog već ''očito'' poučio, kaže Pavao, ipak, kako bi još više rasli, on ih ''poziva''; on ih zaklinje, kao što je to činio i prije u pogledu spolne svetosti, da rastu sve ''više i više''. Iako je njihova ljubav velika, iako se proširila preko granica njihove lokalne kongregacije, ipak ih Pavao poziva da sve ''više i više'' ljube jedni druge. I u 1 Sol 5-12-15 navodi im pojedinosti kojih se trebaju držati: poštovati svoje nadstojnike (5:12-13), opominjati neuredne (5:14), sokoliti malodušne (5:14), podržavati slabe (5:14), biti velikodušni prema svima (5:14), ne vraćati zlo za zlo (5:15) i promicati dobro jedni prema drugima i prema svima (5:15).

Čini se, međutim, da su u ovoj crkvi postojali neki problemi. Pogrešno razumijevanje Pavlova učenja o Kristovu ponovnom dolasku možda je neke ljude navelo na stav koji je bio označen uznemiravajućom kombinacijom fanatizma i lijenosti, budući da su zanemarili normalan tijek života kako bi čekali Božji neminovan povratak. Stoga im je Pavao rekao da trebaju '''težiti mirnom i tihom životu'''; to jest, ne težiti nemirnom životu, nego životu u miru s Bogom, drugima i sa sami sobom (vidi 1 Sol 5:13). To je izvanredna ideja, zar ne?—težiti mirnom i tihom životu. U jednom od mojih najdražih filmova—Čovjek za sva vremena, Roberta Bolta—Sir Thomasu Moreu prilazi mladi diplomac sveučilišta Cambridge koji ga moli za pomoć pri zaposlenju. More kaže da će ga preporučiti za poziciju učitelja u školi. No mladić, Rich, odbija i traži radno mjesto na sudu. More na to uzvraća, upozoravajući ga na iskušenja koja sa sobom nose moć i privilegije, te mu ponovno nudi mjesto učitelja: „Čovjek treba ići tamo gdje neće doći u iskušenje… Zašto ne želiš biti učitelj? Bit će dobar učitelj, možda odličan“. Rich odgovara: „Pa i ako bih bio, tko bi za to znao?“ More uzvraća: „Ti, tvoji učenici, tvoji prijatelji, Bog. Ne gruba javnost koja..O da, to je tih i miran život“. Gospodin Isus svoje je učenike naučio moliti—ne dovedi nas u napast. Zato Pavao kaže Solunjanima da trebaju težiti mirnom i tihom životu.

Pavao nastavlja s uputama o tome kako mogu napredovati u takvom životu – jednostavno tako što će gledati svoja posla. Na prvi pogled to se može činiti u suprotnosti s bratkom ljubavlju na koju ih Pavao potiče; no naravno, stvarno gledati svoja posla, kao što biste trebali, znači ljubiti sve ljude koji vas okružuju. Velika je razlika između nesebičnosti, što davanje prednosti potrebama drugih ljudi, i sebičnosti što je zapravo potreba da vi uvijek budete prvi koji čuje ili govori ili vrijeđanje ako nešto niste čuli ili ste čuli. Prije nego potražite ili ponudite informaciju o nekomu drugom, ne bi škodilo da se zapitate: „Moram li to znati? Mora li ova osoba to znati?“ Nemojte me pogrešno razumjeti, kao kršćani, mi se moramo brinuti za druge, no to bismo trebali činiti razgovarajući jedni s drugima izravno, potaknuti poniznom ljubavlju i brigom. Ne bismo to trebali činiti kritizirajući jedni druge, samozadovoljno smatrajući kako smo uvijek u pravu.

Drugi dio ove ljubavi je bio rad vlastitim rukama. Primjetite kako im je Pavao također rekao da „opominju neuredne“ (5:14). To je očito bio stvaran i rastući problem u Solunjanskoj crkvi. Zato ih je Pavao morao ponovno upozoriti, u sljedećoj poslanici, da se klone svakoga tko živi neuredno (2 Sol 3:6-12).

Pavao želi, kako vidimo u 1 Sol 5:12, poštovanje drugih, tako da ništa ne duguju drugima, kako ne bi bili sablazan ljudima koji čuju Evanđelje (vidi Rimljanima 13:8). Dugovanje nekome nije samo loše svjedočenje, nego to može i smanjiti slobodu svjedočenja i poremetiti mir u odnosima između ljudi koji pripadaju crkvi i onih koji ne pripadaju (stoga Pavao, u 2 Sol 3:11, povezuje neurednost i dangubljenje).

Vidite li odnos između bratske ljubavi i mirnog života? Jednostavno, činiti djela ljubavi, ne biti opterećenje drugima niti biti sablazan drugima.

'''Ovime je Pavao poučio Solunjane kako živjeti kao učenici koji rastu, kao crkva koja raste u svetosti i ljubavi. '''

'''Zaključak'''

Ovime nas apostol Pavao poučava kako živjeti kako bismo pomogli crkva da raste. Jeste li zapamtili što je Pavao činio kada je želio vidjeti ovu crkvu kako raste? On je učinio ono što biste vi trebali učiniti ako želite vidjeti rast u svojoj crkvi ili bilo kojoj drugoj crkvi. On je ''molio'' da oni budu sveti i puni ljubavi, on ih je ''zaklinjao'' da budu sveti i puni ljubavi, on ih je ''upućivao'' kako da budu sveti i puni ljubavi.

Pavao nije slučajno bio zabrinut za ove kršćane, za njihovu svetost i ljubav. Bog je pozvao cijelu crkvu da bude slika, da bude odraz Njegove osobnosti. U svetosti i ljubavi, ovi kršćani bi odražavali osobnost svoga Oca, koji im je pokazao da je On, možda više od svega drugog, svet i pun ljubavi.

Prema tome, kako bismo bili crkva koja raste, moramo odražavti osobnost Onoga koji nas je pozvao u crkvu. Napokon, ako to ne činimo, ne rastemo. Ipak, mnogi ljudi možda napreduju.

Ako rastemo kao kršćani ili kao crkve, rastemo na Njegovu slavu – ne na našu. Smatram kako je to način da zaista vidimo rast. Poslušajmo Pavlovu završnu molitvu za Solunjane: „A sam Bog mira neka vas posvema posveti i cijelo vaše biće - duh vaš i duša i tijelo - neka se besprijekornim, savršenim sačuva za Dolazak Gospodina našega Isusa Krista. Vjeran je Onaj tko vas poziva: on će to i učiniti“ (1 Sol 5:23-24). Prema tome, naš rast u svetosti je obećanje.

Biblijski rast crkve I. Solunjanima 3:12-4:12

Pcain — Mon, 30 Mar 2015 19:14:02 GMT

Pcain: Nova stranica: {{info|Biblical Church Growth I Thessalonians 3:12-4:12}} Toledo Reformed Theological Conference 27. travnja 2002. Kako možete imati crkvu koja raste? Prema jednom oglasu...

{{info|Biblical Church Growth I Thessalonians 3:12-4:12}} 

Toledo Reformed Theological Conference 27. travnja 2002.

Kako možete imati crkvu koja raste? Prema jednom oglasu u nedavnom izdanju jednog uglednom evangeličkog časopisa, crkve mogu rasti posjećivanjem seminara za učinkovitu obuku crkvenih voditelja u lokalnoj crkvi; naručivanjem nove literature Sunday School, kupovinom elektroničkih komunikacijskih uređaja u prodavaonici u Alabami, čitanjem ispravne kršćanske knjige ili studiranjem na Biblijskim fakultetima, koledžima ili seminarima. Ako se uključite na jedan ugledni seminar, on obećava „osnažiti vas kako biste postali čovjek koji će mijenjati svijet“.

Danas je rast crkve velik posao. Mnogi ljudi, od birokrata u denominacijama koje su u opadanju, preko sociologa religije do ozbiljnih mladih evangeličkih pastora, željeli bi znati kako izgleda crkva koja raste i kako imati jednu takvu crkvu.

Apostol Pavao znao je da su u osnovi crkvu koja raste čine kršćani koji rastu. I milošću Božjom, crkva je rasla. Pogledajmo sada Pavlovu prvu poslanicu Solunjanima, započinjući pri poglavlju 3:12.
<blockquote>
12 A vama neka Gospodin podari da rastete i obilujete u međusobnoj ljubavi kao što mi obilujemo ljubavlju prema vama.13 Tako će vam srca biti snažna, besprijekorna i sveta kad stanete pred našega Boga Oca na dan dolaska našega Gospodina Isusa Krista s njegovim svetima.1 Na koncu, draga braćo i sestre, zaklinjemo vas u imenu Gospodina Isusa da živite životom ugodnim Bogu kao što smo vas poučili. Vi već tako i živite. Napredujte i dalje. 2 Znate zapovijedi koje smo vam dali u ime Gospodina Isusa. 3 Bog želi da budete sveti i čisti, da se uzdržavate od grijeha bluda. 4 Tako će svatko od nas znati nadzirati svoje tijelo[a] u svetosti i časti, 5 a ne živjeti u strasti i pohoti poput pogana koji ne poznaju Boga. 6 Nikada u tomu ni u čemu drugome ne varajte svojega brata kršćanina jer Gospodin se za to osvećuje, kao što sam vas već upozorio. 7 Jer nas Bog nije pozvao da živimo pokvarenim, već čistim životom. 8 Tko odbacuje ove zapovijedi, ne odbacuje čovjeka, nego Boga koji vam daje svojega Svetog Duha. 9 O bratskoj ljubavi koja mora vladati među Božjim narodom ne moram vam ni pisati jer vas je sam Bog poučio da volite jedni druge. 10 Vi zaista iskazujete veliku ljubav braći u cijeloj Makedoniji. Molimo vas ipak, draga braćo, da u tome još više napredujete. 11 Trudite se mirno živjeti, baviti se svojim poslom i raditi vlastitim rukama, kako smo vam zapovjedili. 12 Tako ćete časno živjeti pred nevjernicima i nitko vam neće trebati novčano pomagati.
</blockquote>
Razmotrit ćemo, prvo, Pavlovu molitvu za rast crkve, 3:12-13, motiv za rasz crkve, 4:1 te upute za rast crkve, 4:2-12.

Prije svega, Pavao je u poglavlju 1:2-3, sa Solunjanima podijelio što je to zapravo za što on moli. A on je molio za njih dvije stvari – ljubav i svetost.

Kao što smo već pročitali, Pavao je za njih molio: '''A vama neka Gospodin podari da rastete i obilujete u međusobnoj ljubavi kao što mi obilujemo ljubavlju prema vama.'''

Pavao zna da je Bog izvor ljubavi. Primijetite kako im Pavao nije jednostavno ''rekao'' da imaju više ljubavi. Pavao ''moli'' Boga za ljubav, jer zna da je ono što on moli nešto što Bog zasigurno može učiniti i nešto za što je Bog rekao kako On to želi. Napokon, upravo je Bog onaj koji je nam je dao primjer ljubavi i koji nam daje snagu da slijedimo taj primjer. „Ljubljeni, ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav. U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu“ (Iv 4:7-9).

Prema tome, mi kršćani ljubimo jer je Bog prvo ljubio nas—u smislu da nam je dao primjer ljubavi, ali i u smislu da nam daje snagu da ljubimo. Stoga, ako trebamo rasti u ljubavi, što nam je činiti? Pa, možemo makar moliti za to. Molitva je način rasta.

Pavao pretpostavlja da oni ljube (to je jasno iz dijela 4:9 i nadalje), no on želi da njihova ljubav raste, da se prelije preko svojih obala, da raskine sve okove! Kršćani bi uvijek trebali rasti. Dobro je moliti za rast svih ljudi koje poznajemo. Ali za sebe—kako bi imali sve više i više ljubavi jedni za druge i za sve ljude.

Također, u 13. stihu čitamo da se Pavao moli za svetost. '''Učvrstio vam srca da budu besprijekorno sveta pred Bogom i Ocem našim o dolasku Gospodina našega Isusa i svih svetih njegovih s Njime.'''

Ponovno, primijetite izvor njihove snage. Pavao moli da Bog učvrsti samu srž njihova bića—njihovu osobnost, volju, ono mjesto na kojem su pohranjeni ciljevi i ambicije--njihova srca. I on im govori zašto želi da Bog učvrsti njiohva srca: kako bi bili besprijekorno sveti. U svojoj molitvi, Pavao izriče negaciju; on moli da se ne nađe grijeh po kojem bi bili osuđeni. No, on moli i na pozitivan način: da budu sveti, da njihovi životi odražavaju čistu i dobru Božju osobnost. Pavao od njih želi da odlože staro i obuku novo. On naglašava kako ovo nije tek jednostavno odsustvo krivnje u očima svijeta, nego odsustvo krivnje „pred Bogom i Ocem našim“ o Isusovom dolasku, kad se sve knjige otvore pred očima našeg Gospodina Isusa i svih svetih njegovih s Njime. Ova tema KRAJA provlači se kroz cijelu Pavlovu poslanicu.

Nije li zanimljivo da im Pavao nije rekla da se moli za njihovu tjelesno zdravlje i dobrobit, za kraj njihovog progona – one stvari za koje bismo mi vjerojatno molili. O, ja ne tvrdim da se Pavao nikad nije molio za ove stvari. No, to nije ono što Pavao dijeli s njima. Čini se kako je Pavao najviše zainteresiran za molitvu za njihov duhovni napredak, ne za tjelesno zdravlje ili materijalni probitak.

Pavao je ne samo molio za Solunjane, nego je i njih motivirao da žive kako bi ugodili Bogu (4:1). Pavao ih je zaklinjao. '''Uostalom, braćo, molimo vas i zaklinjemo u Gospodinu Isusu: primili ste od nas kako treba da živite da biste ugodili Bogu. Vi tako i živite pa sve više napredujete!'''

On ih već podsjetio na nekoliko stvari o kojima im je govorio kad je bio s njima. I sada, što kaže čemu ih je poučio? Kako živjeti. To nije bile tek upute u što trebaju vjerovati, nego kako trebaju živjeti. Kad je Pavao bio s ovim vjernicima, nije ih tek učio riječima, nego im je pokazao kako živjeti. Kad je čuo da čvrsto stoje u Gospodinu, kako i govorio u 8. stihu, to ne znači da oni još uvijek imaju ispravna vjerovanja, nego da još uvijek ispravno žive. Kao što je rekao Matthew Henry: „Govoriti o dobru bez življenja dobrog nikad nas neće dovesti u nebo“.

Pavao ih podsjeća kako trebaju živjeti kako bi bili Bogu ugodni. Kakav god bio izvanjski oblik prijateljski nastrojenih crkvi, u srcu svakog pravog rasta crkve bit će želja da ugodimo Bogu. Ako ćemo biti iskreni, priznat ćemo kako svi živimo da bismo nekolmu ugodili. No, ključno je pitanje tko je ta osoba. Od koga tražite pljesak kako biste bili sretni i zadovoljni? Sukladno Bibliji, kršćanin živi kako bi ugodio Bogu. Samo ako želja da ugodimo Bogu postane središtem kršćanskog života, crkvenog života, samo tada će doći do rasta.

Ovdje ponovno govorimo o rastu. ON kaže „Vi tako i živite pa sve više napredujete“. Pavao ne želi da oni samo žive, nego i da obiluju. Znak kršćanina koji raste nije savršenstvo, nego želja da još više raste.

Pavao ih ''zaklinje'' da to čine. Pavao kaže „zaklinjem vas“ kako bi izrazio strastveno uvjerenje, kako bi dotaknuo srž i dočarao je. „Uostalom, braćo, molimo vas i zaklinjemo u Gospodinu Isusu: primili ste od nas kako treba da živite da biste ugodili Bogu. Vi tako i živite pa sve više napredujete!“ Pavao ih je sve više i više poticao da rastu u Bogu ugodnom životu. '''To''' je motiv crkve koja raste.

Pavao je molio za njih da budu puni ljubavi i svetosti. On ih je zaklinjao na to. U završnom i najduljem dijelu našeg puta, on dadaje posebne upute crkvi koja raste (4:2-12).

Prvo ih upućuje o svetosti. Pročitajmo zajedno dio 2-8.

''Ta znate koje smo vam zapovijedi dali u Gospodinu Isusu. Doista, ovo je volja Božja: vaše posvećenje - da se uzdržavate od bludnosti, da svatko od vas zna svoje tijelo posjedovati u svetosti i poštovanju, a ne u pohotnoj strasti kao pogani koji ne poznaju Boga, pa time ne prikraćivati i varati svoga brata. Jer Gospodin je osvetnik za sve to, kao što vam već rekosmo i posvjedočismo. Bog nas, doista, nije pozvao na nečistoću, nego na svetost. Prema tome, tko to odbacuje, ne odbacuje čovjeka nego Boga koji svoga Duha Svetoga udahnjuje u vas.''

Dakle, jedan način na koji bi sve više trebali živjeti je u svetosti. „Budite sveti“ kaže Pavao (stih 3). Stariji prijevod je „posvećujete se“. Božja je volja da se posvećujemo – da budemo sveti, svatko od nas. Bog je najsavršenija svetost. Kao što kaže Ana, tijekom sveoje molitve: „Nitko nije svet kao što je Jahve (jer nema nikoga osim tebe), i nema hridi kao što Bog je naš“ (1. Sam 2:2). U našem ponašanju se, stoga, treba odražavati Božji karakter. Ono što posebice pokazuje da smo mi Njegov narod je naš sveti život. Ne smijemo zbunjvati druge tako što ćemo govoriti da smo djeca Svetog Boga, a onda nećemo živjeti sveto.

Ovdje imamo nešto slično Pavlovoj izjavi o svetosti, gdje su moralne implikacije ispred samog značenja riječi. Naša tijela moramo čuvati čistima za Njega. Čineći tako, divna Božja milost, koja život daje, sijat će iz naših života i obasjati tamu koja nas okružuje. Ovdje, dakle, Pavao izričito kaže da izbjegavamo spolnu nemoralnost (stih 3) – bilo kakav oblik spolnog odnosa izvan braka. Zašto? Sve to ima uporište u ugađanju Bogu. Pavao navodi dva razloga. Prvo, kako stoji u 6. stihu, '''zbog straha od kazne''' — Bog će kazniti čovjeka za svaki takav grijeh. Pavao je vjerno slijedio Isusov primjer u učenju ovih mladih vjernika da Bog može doći svakoga trena te, stoga, oni moraju živjeti spremni za Njegov dolazak. A to je značilo da se oni ne smiju predati onim stvarima koje će Isus zasigurno kazniti. Drugo, kako kaže u 7. stihu, zbog njihove svrhe –jer nas Bog nije pozvao na nečistoću, nego na sveti život. Kao što je Pavao rekao vjernicima u Efezu, „u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim“ (1:4). Pavao je molio za Filipljane da bi oni bili mogli „prosuditi što je najbolje da budete čisti i besprijekorni za Dan Kristov“ (1:10). Kološanima je rekao kako je Bog „u ljudskom tijelu Kristovu, po smrti, sa sobom izmiri da vas k sebi privede svete, bez mane i besprigovorne“ (1:22).

Primijetite kako je ovaj život svetosti zapravo život koji je ugodan Bogu Ocu, Sinu i Duhu Svetom. To je ono kako Bog želi da živimo. Ove upute dane su „u Isusu Kristu“ (1 Sol, 4:2). „Doista, ovo je volja Božja“ kaže Pavao u 1 Sol 4:3, a u istoj poslanici 4:8 jasno kaže da „tko to odbacuje, ne odbacuje čovjeka nego Boga koji svoga Duha Svetoga udahnjuje u vas“. Bog nam daje svog Duha Svetosti. On je svet. One koji u Njemu žive, On čini poput sebe—svetima.

Činjenica je kako su Pavlove poruke zapravo poruke Božje. Pavao je jasno htio da oni znaju da to nisu njegove ideje. Ne! U ovome je Pavao slijedio Isusove upute koje je On dao svojim učenicima kad ih poslao da svijet uče onomu čemu ih je ON naučio (Mat 28:18-20).

Ovo je srž dobrog propovijedanja. Kao što je netko rekao, propovijedanje je uistinu istina kroz osobnost. No ta osobnost služi za širenje Božje istine, ne za njeno skrivanje. Za propovjednike je dobro– čak nužno – koristiti se mudrošću koji im je Bog dao, no uvijek na način prosvjetljenja teksta, ne tek pukog prosvjetljienja propovjednikovih riječi i misli. Svatko tko će propovjedati mora ovaj poziv potvrditi učenjem propovjedanja riječi Božje, ne propovjedanjem svojih misli.

I konačno, u dijelu poslanice 9-12, on ih upuće o ljubavi (1 Sol 4:9-12)

''A o bratoljublju vam nije potrebno pisati. Ta i sami ste od Boga naučili ljubiti jedni druge, a to doista i činite prema svoj braći u cijeloj Makedoniji. Samo vas, braćo, potičemo da u tom još više uznapredujete pa da se trsite mirno živjeti, svoje činiti i raditi svojim rukama, kako smo vam zapovijedili, te tako časno živite prema onima vani i nikoga ne trebate.''

Oni su se ljubili bratskom ljubavlju. Ponovno, primjetite značaj poticaja. Bog ih je tomu poučio. Oni su odgovorili. Pavao im je pisao i ohrabrio ih. Nije, stoga, čudno što svoje sljedeće pismo počinje sljedeće riječima: „Zahvaljivati moramo Bogu uvijek za vas, braćo, kao što dolikuje jer izvanredno raste vaša vjera i množi se ljubav svakoga od vas prema drugima“ (2 Sol 1:3).

Iako ih je Bog već ''očito'' poučio, kaže Pavao, ipak, kako bi još više rasli, on ih ''poziva''; on ih zaklinje, kao što je to činio i prije u pogledu spolne svetosti, da rastu sve ''više i više''. Iako je njihova ljubav velika, iako se proširila preko granica njihove lokalne kongregacije, ipak ih Pavao poziva da sve ''više i više'' ljube jedni druge. I u 1 Sol 5-12-15 navodi im pojedinosti kojih se trebaju držati: poštovati svoje nadstojnike (5:12-13), opominjati neuredne (5:14), sokoliti malodušne (5:14), podržavati slabe (5:14), biti velikodušni prema svima (5:14), ne vraćati zlo za zlo (5:15) i promicati dobro jedni prema drugima i prema svima (5:15).

Čini se, međutim, da su u ovoj crkvi postojali neki problemi. Pogrešno razumijevanje Pavlova učenja o Kristovu ponovnom dolasku možda je neke ljude navelo na stav koji je bio označen uznemiravajućom kombinacijom fanatizma i lijenosti, budući da su zanemarili normalan tijek života kako bi čekali Božji neminaovan povratak. Stoga im je Pavao rekao da trebaju '''težiti mirnom i tihom životu;''' to jest, ne težiti nemirnom životu, nego životu u miru s Bogom, drugima i sa sami sobom (vidi 1 Sol 5:13). To je izvanredna ideja, zar ne?—težiti mirnom i tihom živtu. U jednom od mojih najdražih filmova—Čovjek za sva vremena, Roberta Bolta—Sir Thomasu Moreu prilazi mladi diplomac sveučilišta Cambridge koji ga moli za pomoć pri zaposlenju. More kaže da će ga preporučiti za poziciju učitelja u školi. No mladić, Rich, odbija i traži radno mjesto na sudu. More na to uzvraća, upozoravajući ga na iskušenja koja sa sobom nose moć i privilegije, te mu ponovno nudi mjesto učitelja: „Čovjek treba ići tamo gdje neće doći u iskušenje… Zašto ne želiš biti učitelj? Bit će dobar učitelj, možda odličan“. Rich odgovara: „Pa i ako bih bio, tko bi za to znao?“ More uzvraća: „Ti, tvoji učenici, tvoji prijatelji, Bog. Ne gruba javnost koja..O da, to je tih i miran život“. Gospodin Isus svoje je učenike naučio moliti—ne dovedi nas u napast. Zato Pavao kaže Solunjanima da trebaju težiti mirnom i tihom životu.

Pavao nastavlja s uputama o tome kako mogu napredovati u takvom životu – jednostavno tako što će gledati svoja posla. Na prvi pogled to se može činiti u suprotnosti s bratkom ljubavlju na koju ih Pavao potiče; no naravno, stvarno gledati svoja posla, kao što biste trebali, znači ljubiti sve ljude koji vas okružuju. Velika je razlika između nesebičnosti, što davanje prednosti potrebama drugih ljudi, i sebičnosti što je zapravo potreba da vi uvijek budete prvi koji čuje ili govori ili vrijeđanje ako nešto niste čuli ili ste čuli. Prije nego potražite ili ponudite informaciju o nekomu drugom, ne bi skodilo da se zapitate: „Moram li to znati? Mora li ova osoba to znati?“ Nemojte me pogrešno razumjeti, kao kršćani, mi se moramo brinuti za druge, no to bismo trebali činiti razgovarajući jedni s drugima izravno, potaknuti poniznom ljubavlju i brigom. Ne bismo to trebali činiti kritizirajući jedni druge, samozadovoljno smatrajući kako smo uvijek u pravu.

Drugi dio ove ljubavi je bio rad vlastitim rukama. Primjetite kako im je Pavao također rekao da „opominju neuredne“ (5:14). To je očito bio stvaran i rastući problem u Solunjanskoj crkvi. Zato ih je Pavao morao ponovno upozoriti, u sljedećoj poslanici, da se klone svakoga tko živi neuredno (2 Sol 3:6-12).

Pavao želi, kako vidimo u 1 Sol 5:12, poštovanje drugih, tako da ništa ne duguju drugima, kako ne bi bili sablazan ljudima koji čuju Evanđelje (vidi Rimljanima 13:8). Dugovanje nekome nije samo loše svjedočenje, nego to može i smanjiti slobodu svjedočenja i poremetiti mir u odnosima između ljudi koji pripadaju crkvi i onih koji ne pripadaju (stoga Pavao, u 2 Sol 3:11, povezuje neurednost i dangubljenje).

Vidite li odnos između bratske ljubavi i mirnog života? Jednostavno, činiti djela ljubavi, ne biti opterećenje drugima niti biti sablazan drugima.

'''Ovime je Pavao poučio Solunjane kako živjeti kao učenici koji rastu, kao crkva koja raste u svetosti i ljubavi. '''

'''Zaključak'''

Ovime nas apostol Pavao poučava kako živjeti kkao bismo pomogli crkva da raste. Jeste li zapamtili što je Pavao činio kada je želio vidjeti ovu crkvu kako raste? On je učinio ono što biste vi trebali učiniti ako želite vidjeti rast u svojoj crkvi ili bilo kojoj drugoj crkvi. On je ''molio'' da oni budu sveti i puni ljubavi, on ih je zaklinjao da budu sveti i puni ljubavi, on ih je ''upućivao'' kako da budu sveti i puni ljubavi.

Pavao nije slučajno bio zabrinut za ove kršćane, za njihovu svetost i ljubav. Bog je pozvao cijelu crkvu da bude slika, da bude odraz Njegove osobnosti. U svetosti i ljubavi, ovi kršćani bi odražavali osobnost svoga Oca, koji im je pokazao da je On, možda više od svega drugog, svet i pun ljubavi.

Prema tome, kako bismo bili crkva koja raste, moramo odražavti osobnost Onoga koji nas je pozvao u crkvu. Napokon, ako to ne činimo, ne rastemo. Ipak, mnogi ljudi možda napreduju.

Ako rastemo kao kršćani ili kao crkve, rastemo na Njegovu slavu – ne na našu. Smatram kako je '''to''' način da zaista vidimo rast. Poslušajmo Pavlovu završnu molitvu za Solunjane: „A sam Bog mira neka vas posvema posveti i cijelo vaše biće - duh vaš i duša i tijelo - neka se besprijekornim, savršenim sačuva za Dolazak Gospodina našega Isusa Krista. Vjeran je Onaj tko vas poziva: on će to i učiniti“ (1 Sol 5:23-24). Prema tome, naš rast u svetosti je obećanje.

Molitva: snaga kršćanskog hedonizma

Pcain — Fri, 27 Jun 2014 18:44:44 GMT

Pcain: Nova stranica: {{info|Prayer: The Power of Christian Hedonism}} <blockquote> '''Ivan 16,24''' Do sada ne moliste ništa u ime moje. Molite i primit ćete, da radost vaša bude potpuna. <...

{{info|Prayer: The Power of Christian Hedonism}} 
<blockquote>
'''Ivan 16,24''' Do sada ne moliste ništa u ime moje. Molite i primit ćete, da radost vaša bude potpuna.
</blockquote>
Kršćanske hedoniste ponekad pitaju: „Jeste li voljni patiti kako bi se Bog proslavio?“ Drugim riječima, jeste li voljni odreći se svih radosti ako bi se Bog tako mogao proslaviti? Stvar je u tome da se, kod ovog pitanja, kršćanski hedonisti nađu u dilemi. Ako odgovorimo negativno, odnosno ako odgovorimo kako nismo voljni patiti za slavu Božju, to znači da vlastitu sreću pretpostavljamo Bogu. No, ako odgovorimo da smo voljni patiti za slavu Božju, tada prestajemo biti kršćanski hedonisti, jer prestajemo tražiti radost.

==== Nebiblijske pretpostavke o paklu i Bogu ====

No, ovaj napad na kršćanski hedonizam nije uspješan, jer pitanje samo po sebi podrazumijeva dvije stvari koje nisu istinite: kod jedne se radi o paklu, kod druge o Bogu. Kada nas osoba pita „Jesi li voljan otići u pakao radi slave Božje?“, ona zapravo ne vidi da ja najdublja želja našega srca vidjeti Božju slavu i u našem životu i u našoj smrti. Stoga, ako bismo morali otići u pakao kako bi se Bog proslavio, pakao bi zapravo bio način ispunjenja naše najveće želje. No, pakao onda više pakao. Biblijski, pakao je potpuna, nepromjenjiva nesreća bez ikakvog zadovoljstva. To znači da je ovo pitanje utemeljeno na nebiblijskoj pretpostavci o paklu.

Također je utemeljeno na nebiblijskoj pretpostavci o Bogu. Pretpostavka pitanja je da bi Bog mogao dopustiti da se neka osoba, zato što je ta osoba voljna patiti za slavu Božju, nađe u paklu. No, to je nebiblijska pretpostavka. Božja želja da se proslavi također znači i Njegovu želju da se proslavi kroz one ljudi kojima je Njegova slava vrjednija od bilo čega u životu. Biblijski Bog ne može prezreti osobu koja Njegovu slavu voli više od svoga života. Prema tome, pitanje „Jesi li voljan otići u pakao radi slave Božje?“ uvreda je Božjoj pravednosti. Pitanje nas tjera razmišljati o mogućnosti prema kojoj bi Bog bio nepravedan. Ono uopće ne bi trebalo biti postavljeno jer su i pogled na pakao i na Boga, koji se ovim pitanjem pretpostavljaju, u suprotnosti s Biblijom.

==== Naš interes i Božja slava su jedno ====

:Osim toga, kršćanski hedonizam i nije zapravo meta ovog pitanja. Meta su, ustvari, ljudi koji stavljaju svoje vlastite interese ispred Božjih interesa, koji vlastitu sreću stavljaju ispred Božje slave. S druge strane, kršćanski hedonist, bez ikakve sumnje, to ''ne'' čini. Mi, kršćanski hedonisti, slijedimo vlastite interese i tražimo radost, no mi smo iz Biblije naučili da je Božji interes uvećati Svoju slavu izlijevajući Svoju milost na nas. Stoga naši interesi i radost nisu nikada ''iznad'' Božjih nego upravo u Bogu. Najvrjednija istina koju možete pronaći u Bibliji je da je najveći Božji interes uvećati Svoju slavu čineći grešnike radosnima u Njemu. Kada se, poput djece, ponizimo i ne uzdamo se u vlastite snage nego radosno trčimo u zagrljaj našem Ocu, slava ''Njegove'' milosti uvećava se, a čežnja našeg srca se ispunjava. U Božjoj mudrosti i Božjom milošću, ''naši interesi i Njegova slava jedno su''. Kršćanski hedonisti nisu idolopoklonici ako istodobno teže i vlastitoj radosti i slavi Božjoj.

Jedan od jasnih pokazatelja kako težnja za našom radosti i Božjom slavom treba biti jedna težnja je Isusovo učenje o molitvi koje nalazimo u Evanđelju po Ivanu. Dvije ključne rečenice su Ivan 14,13 i 16,24. Jedna pokazuje kako je molitva težnja za ''Božjom slavom''. Druga pokazuje kako molitva jeste težnja za našom radosti. U Evanđelju po Ivanu, 14,13, Isus kaže: „I što god zaištete u moje ime, ''učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu''“, dok u 16,14 kaže: „Dosad niste iskali ništa u moje ime. Ištite i primit ćete da radost vaša bude potpuna!“ Glavni cilj svakog čovjeka je proslaviti Boga i u Njemu uživati zauvijek. A glavno djelo čovjekovo, kojim ove dvije stvari ujedinjuje, jest molitva. Stoga je kršćanski hedonist koji teži k punini svoje radosti kroz Božju slavu, prije svega, čovjek molitve. Kao što se žedna košuta sagiba kako bi pila s izvora vode, tako je i položaj tijela tipičan za kršćanskog hedonista na koljenima.

Ako ste poput mene, promjena tempa tijekom ljeta potom iznenadna navala obveza na jesen, vjerojatno će naštetiti disciplini vašeg molitvenog života. Vjerojatno sve što trebate jeste netko tko će vas podsjetiti na značaj molitvenog života i polako ćete se vratiti u ugodnost vaše ranojutarnje molitve, podnevne meditacije ili noćne molitve. Tijekom cijele godine, trebamo imati određene točke na kojima ćemo ponovno podesiti svoj smjer. Nadam se da je današnji dan jedna od onih točaka u vašem molitvenom životu.

==== Molitva kao težnja k slavi Božjoj ====

Razmotrimo pažljivije molitvu kao težnju k slavi Božjoj, te molitvu i težnju k punini radosti, tim redoslijedom. U Evanđelju po Ivanu, 14,13 Isus kaže, „I što god zaištete u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu“. Pretpostavimo da ste potpuno paralizirani i da ne možete raditi ništa, osim pričati. I pretpostavimo da je snažan i pouzdan prijatelj obećao živjeti s vama i raditi za vas sve što vam je potrebno. Kako biste proslavili svog prijatelja, ako bi vas posjetio stranac? Mogli biste reći: „Prijatelju, podigni me i stavi jastuk iza mojih leđa, kako bih mogao vidjeti svog gosta. I, molim te, stavi mi naočale.“ I vaš bi posjetitelj mogao iz vaših zahtjeva saznati da ste bespomoćni, a da je vaš prijatelj snažan i ljubazan. Svog prijatelja biste proslavili tako što ga trebate, što tražite pomoć od njega i što računate na njega.

U Ivanovom Evanđelju 15,5, Isus kaže, „Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, ''bez mene ne možete učiniti ništa.''“ Znači, mi stvarno jesmo paralizirani. Bez Krista, nismo sposobni za dobro (Rim 7,18). No Bog želi da donesemo ploda – da ljubavlju privučemo ljude u Njegovo kraljevstvo. Stoga je On obećao za nas (kao naš snažni i dobri prijatelj) učiniti sve što mi samo ne možemo učiniti. A kako Ga proslavljamo? Isus nam odgovara u Ivanovu Evanđelju 15,7: „Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, tražite i bit će vam.“ Zato molimo. Tražimo od Boga da za nas, kroz Isusa, učini ono što mi sami ne možemo – da donesemo ploda. Zatim, čitamo: „Ovim se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici“ (Iv 15,8). No, kako se Bog proslavlja kroz molitvu? Molitva je otvoreno priznanje da bez Isusa mi ne možemo ništa. Molitva je okretanje od samih sebe k Bogu u povjerenju da će nam On pružiti pomoć koju trebamo. Molitvom mi priznajemo svoje siromaštvo i Božje izobilje.

U Ivanovom Evanđelju, 4, 9-10 nalazimo primjer koji nam pokazuje kako se Bog proslavlja kroz molitvu. Isus je zatražio vode od jedne žene:

Kaže mu na to Samarijanka: "Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?" Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. Isus joj odgovori: "Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: `Daj mi piti`, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.

Ako biste vi bili mornar i ako biste patili od pomanjkanja vitamina, i ako bi jako velikodušan čovjek došao s punim džepovima vitamina C, i kad bi vas on zamolio da mu date krišku naranče, vi biste to vjerojatno i učinili. No, ako biste znali da on posjeduje sve što vama treba kako biste ozdravili, zapravo biste vi zatražili nešto od njega.

Isus kaže ženi: „Kad bi znala dar Božji i tko sam ja, ti bi mene molila“. Postoji izravna veza između ne poznavanja Isusa i ne traženja mnogo toga od Njega. Pomanjkanje našeg molitvenog života zapravo je pomanjkanje poznavanja Isusa. „Kad bi znala tko s tobom razgovara, ti bi od mene iskala!“ Kršćanin koji ne moli je poput vozača autobusa koji posve sam pokušava pogurati svoj autobus iz brazde, jer na zna da u njegovom autobusu sjedi Supermen. „Kad bi znala, tražila bi“. Kršćanin koji ne moli je poput čovjeka koji ima punu sobu poklon-bonova koje može potrošiti u najskupljoj trgovini odjećom, ali on uvijek kupuje u trgovini rabljenom robom jer ne zna čitati. „Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: `Daj mi piti`, ti bi u njega zaiskala – TI BI U NJEGA ZAISKALA!“

Što znači da oni koji traže – kršćani koji provode vrijeme u molitvi – to čine jer znaju da je Bog veliki darivatelj i da je Isus beskrajno mudar i milosrdan i snažan. Stoga njihova molitva slavi Isusa i časti Oca. Glavni cilj čovjekov je slaviti Boga. Stoga, kada postanemo ono za što nas je Bog stvorio, mi postajemo ljudi molitve.

==== Molitva kao težnja k našoj sreći ====

No glavni cilj čovjekov je također uživati u Bogu zauvijek. I to nas vraća na citat iz Ivanova Evanđelja 16,24: „Dosad niste iskali ništa u moje ime. Ištite i primit ćete da radost vaša bude potpuna!“ Zar to nije poziv na kršćanski hedonizam? Tražite da vaša sreća bude potpuna! MOLITE! Iz ovih svetih riječi, ali i iz iskustva možemo izvući jednostavno pravilo: ''kršćani koji život provode bez molitve, provode život bez radosti.'' Zašto? Zašto život ispunjen molitvom vodi do punine radosti, dok život bez molitve vodi do života bez radosti? Isus navodi dva razloga.

Jedan je naveden u Ivanovu Evanđelju 16,20–22. Isus upozorava svoje učenike da će se žalostiti zbog Njegove smrti, no da će se ponovno radovati kad On uskrsne: „Zaista, zaista, kažem vam: vi ćete plakati i jaukati, a svijet će se veseliti. Vi ćete se žalostiti, ali žalost će se vaša okrenuti u radost. Žena kad rađa, žalosna je jer je došao njezin čas; ali kad rodi djetešce, ne spominje se više muke od radosti što se čovjek rodio na svijet. Tako dakle i vi: sad ste u žalosti, no ja ću vas opet vidjeti; i srce će vam se radovati i radosti vaše nitko vam oteti neće.“ Što je izvor radosti za učenike? Odgovor: Isusova prisutnost. „Ja ću vas opet vidjeti; i srce će vam se radovati.“ Nijedan kršćanin ne može biti potpuno radostan bez prijateljstva s Isusom Kristom. Sâmo znanje o Isusu neće pomoći, rad za Njega neće pomoći. Moramo imati osobno iskustvo, osobno prijateljstvo s Isusom; u protivnom, kršćanstvo postaje opterećenje u kojem nema radosti. U svojoj prvoj poslanici, Ivan piše: „A naše je zajedništvo s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Kristom. I to vam pišemo da radost naša bude potpuna“ (1 Iv 1,4). Zajedništvo s Isusom koje dijelimo s drugima je ključno za potpunu radost.

Prema tome, prvi razlog zašto molitva vodi do potpune radosti je taj što je molitva središte našeg zajedništva s Isusom. On nije tjelesno prisutan. No, u molitvi mi razgovaramo s Njim kao da je On tjelesno prisutan. I u smiraju tih svetih minuta, slušamo Njegove misli i izlijevamo Mu svoje čežnje. Možda je citat iz Ivanova Evanđelja 15, 7 najbolji sažetak ovog dvostranog zajedništva: „Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, ''tražite'' i bit će vam.“ Kada Isusove riječi ostaju u našem umu, mi čujemo misli živoga Krista, jer On je isti jučer, danas i sutra i zauvijek. I iz dubine srca koje osluškuje izlazi jezik molitve koji je najslađi tamjan pred Božjim prestoljem. Život molitve vodi do punine radosti jer je molitva životno središte našeg zajedništva s Isusom.

Drugi razlog zašto molitva vodi do punine radosti je taj što molitva pruža snagu da radimo ono što volimo raditi, ali ne možemo bez Božje pomoći. Isus kaže: „''Molite'' i ''primit'' ćete da radost vaša bude potpuna.“ Zajedništvo s Isusom ključno je za potpunu radost, no postoji nešto u svezi s tim što nas tjera da dijelimo Njegov život s drugima. Kršćanin ne može biti radostan i biti škrt, jer blagoslovljenije je davati nego primati. Stoga je drugi razlog zašto molitva vodi do punine radosti taj što nam daje snagu da ljubimo. Ako crpka za ljubav ostane bez vode, to je zbog toga što cijev molitve nije dovoljno duboka.

Ukratko: Biblija nas jasno uči da cilj svih naših djelovanja treba biti slava Božja. No, ona nas također uči da u svemu što radimo trebamo tražiti potpunu radost. Neki teolozi pokušali su odvojiti ova dva cilja, postavljajući pitanja kao što su: „Jeste li voljni otići u pakao za slavu Božju?“ No, Biblija nas ne tjera da odaberemo između Božje slave i naše radosti. Ustvari, ona nam zabranjuje birati. Iz ono što smo pročitali u Ivanovu Evanđelju naučili smo da molitva, vjerojatno jasnije nego bilo što drugo, utjelovljuje ujedinjenje ovih dviju težnji. Molitvom tražimo radost kroz zajedništvo s Isusom i kroz snagu da dijelimo Njegov život s drugima. A molitvom tražimo i slavu Božju jer se Njemu obraćamo kao riznici nade. U molitvi priznajemo naše siromaštvo i Božje blagostanje, našu manjkavost, a Njegovo izobilje, našu bijedu i Njegovu milost. Stoga, molitvom uzdižemo i slavimo Boga upravo tako što težimo k svemu tomu u ''Njemu'', ne u nama. „Tražite i primit ćete … da se proslavi Otac u Sinu i da vaša radost bude potpuna.“

==== Plan za molitvu ====

Završit ću značajnom primjedbom. Osim ako se jako ne varam, jedan od glavnih razloga zašto toliko djece Božje nema bogat molitveni život nije zato što oni to ne žele, nego zato što nemaju plan. Ako želite otići na četverotjedni odmor, nećete se tek tako, jednog jutra, probuditi i reći, „Hej, idemo danas!“. Zato jer niste spremni. Ne znate kamo idete. Ništa niste isplanirali. No, mnogi od nas se upravo ovako odnose prema molitvi. Svakoga dana se probudimo i shvatimo kako bi značajan dio dana trebali provesti u molitvi, no ništa nikada nije spremljeno. Ne znamo kamo idemo. Ništa nismo isplanirali. Nemamo vremena. Nemamo mjesta. Ne znamo postupak. A dobro znate, kao što i ja znam, da suprotno od planiranja nije snažno, sponatno iskustvo u molitvi. Suprotno od planiranja je propadanje. Ako ne isplanirate odmor, vjerojatno ćete ostati kod kuće i gledati TV. Prirodan, neplanirani tijek duhovnog života tone na najniži rub vitalnosti. Pred nama je utrka koju moramo istrčati i bitka koju moramo biti. Ako želite obnovu vašeg molitvenog života, morate je ''isplanirati''.

Stoga je moja jednostavna primjedba ovo: potičem vas da ovoga poslijepodneva odvojite 10 minuta kako biste razmislili o svojim prioritetima i na koji način se tu uklapa molitva. Donesite neku novu odluku. Pokušajte neki novi pothvat s Bogom. Postavite vrijeme. Postavite mjesto. Odaberite ulomak Svetog Pisma koji će vas voditi. Ovo sam i ja morao učiniti, jer sam zbog stresa poslovnih dana popustio. Svi trebamo prepravke na pola puta. Neka ovo bude veliki dan vašeg okretanja k molitvi – kako bi se Bog proslavio i kako bi vaša radost bila potpuna.

Kralj kraljeva

Pcain — Tue, 25 Jun 2013 19:14:00 GMT

Pcain: Nova stranica: {{info|The King of Kings}} Lukino Evađelje završava iznimno potresnim rečenicama: „Zatim ih izvede do Betanije, podiže ruke pa ih blagoslovi. I dok ih blagoslivljaše, ras...

{{info|The King of Kings}} 

Lukino Evađelje završava iznimno potresnim rečenicama: „Zatim ih izvede do Betanije, podiže ruke pa ih blagoslovi. I dok ih blagoslivljaše, rasta se od njih i uznesen bi na nebo. Oni mu se ničice poklone pa se s velikom radosti vrate u Jeruzalem te sve vrijeme u Hramu blagoslivljahu Boga“ (Lk, 24:50–53).

Ono što je potresno u ovom tekstu jeste to što su se, kako nam Luka govori, apostoli nakon Isusova uzašašća s ovoga svijeta, vratili u Jeruzalem s „velikom radosti“. Što je to u Isusovu uzašašću što je Njegove učenike ispunilo oduševljenjem? Ovo pitanje je još intrigantnije imamo li na umu osjećaje kojima su Isusovi učenici bili ispunjeni kada im je Isus ranije govorio o svom odlasku. U to vrijeme, ideja da će ih njihov Gospodin napustiti ispunjala ih je žalošću. Izgledalo je kao da ništa nije moglo biti tužnije od njihove predodžbe Isusovog odlaska. Ipak, za kratko vrijeme, ta se tuga pretvorila u neizrecivu radost.

Moramo se zapitati što je to što je prouzročilo takvu izrazitu promjenu osjećaja u srcima Isusovih učenika. Odgovor nalazimo u Novom Zavjetu. Između Isusovog nagovještaja da će On ih uskoro napustiti i Njegova stvarnog odlaska, učenici su shvatili dvije stvari. Prvo, shvatili su razlog Isusova odlaska. Drugo, shvatili su gdje to točno Isus odlazi. Isus je otišao ne kako bi ih ostavio same i neutješne, nego kako bi uzašao na nebo. Novozavjetna ideja uzašašća znači nešto mnogo više nego tek odlazak u nebo ili boravak na nebu. Isus je uzašao na specifično mjesto, radi specifičnog razloga. On je uzašao na nebo kako bi bio okrunjen za Kralja nad kraljevima. Novozavjetna titula koja opisuje Isusa u Njegovoj kraljevskoj ulozi jeste „Kralj kraljeva“ te „Gospodar gospodara“. Ova književna konstrukcija znači više nego tek Isusov položaj na vlasti, nego tek Njegova vlast nad kraljevima nižeg ranga. Ta struktura ukazuje na Isusovo kraljevsko veličanstvo. On je kralj u najširem, najvećem značenju te riječi.

U Bibliji je nezamislivo imati kralja bez kraljevstva. Budući da je Isus uzašao na svoju krunidbu, s tom krunidbom dolazi i Očevo imenovanje područja nad kojim On vlada. To područje je sve stvoreno, sve stvorenje.

Postoje dvije ogromne pogreške modernog vremena u pogledu biblijskog koncepta kraljevstva Božjeg. Prva je ta da je kraljevstvo već savršeno te da ne postoji ništa više što bi se moglo manifestirati kao vladavina Isusa. Takvo gledište se može opisati kao pretjerana eshatologija. Realizacijom kraljevstva u potpunosti, ne bi postojalo više ništa čemu bismo se radovali u pogledu Isusova trijumfa. Druga pogreška je ona u koju veliki broj kršćana vjeruje, da je kraljevstvo Božje nešto što se potpuno nalazi u budućnosti – drugim riječima, kraljevstvo Božje ni na koji način trenutno ne postoji. Ovo gledište je poprimilo takve razmjere da čak ni blaženstva navedena u Matejevu Evanđelju, poglavlja 5–7 nemaju nikakvu primjenu na današnju crkvu, budući da blaženstva pripadaju nekom budućem dobu koje još nije započelo.

Oba gledišta narušavaju novozavjetno učenje da je kraljevstvo Božje već započelo. Kralj je već okrunjen. Njemu je već predana sva vlast i na nebu i na zemlji. To znači da je upravo u ovom trenutku sva vlast nad svim kraljevstvima ovoga svijeta i nad cijelim svemirom u rukama Krista Kralja. Ne postoji niti centimetar zemljišta, nikakva moć na ovom svijetu koja nije pod Njegovom vlašću, u Njegovom vlasništvu upravo u ovom trenutku. U Pavlovoj poslanici Filipljanima, poglavlje 2, u takozvanoj kenotičkoj himni, rečeno je da je Isusu dano ime nad svakim imenom. Ime koje je Njemu dano je nad svakim imenom i nad svakom titulom koju netko može primiti; to je ime rezervirano za Boga. Božje je ime ''Adonai'', što znači „Onaj tko je apsolutni vladar“. Ponovno, ova titula je titula vrhovnog vladara, titula Onoga koji je Kralj cijeloga svijeta.

Novozavjetni prijevod starozavjetnog ''adonai'' je gospodar. Kada Pavao kaže da će se na Isusovo ime prignuti svako koljeno i svaki jezik priznati Njega, to je stoga što će sve svi pokloniti i svojim ustima izjaviti da Isus jest Gospodar – odnosno, da je On vladar. Takvo je bilo i ispovijedanje vjere prve crkve.

Rim je, u svojoj zavedenoj, poganskoj tiraniji pokušao nametnuti zakletvu vjernosti vladarskom kultu religije, gdje su svi ljudi morali izjaviti - ''kaisar kurios'', “Cezar je Gospodar.” Kršćani su odgovorili svakim oblikom civilne poslušnosti, plaćali su svoje poreze, poštovali kralja, bili uzorni građani; no nisu mogli Cezara proglasiti svojim Gospodarom. Njihov odgovor na zakletvu vjernosti, ''kaisar kurios'', bio je jednostavan i mudar: ''Jesus ho kurios'', Isus je Gospodar. Isusova vlast nije tek nada kršćana koja će jednoga dana biti ostvarena; to je istina koja je već započela. Zadatak je Crkve biti svjedokom tog nevidljivog kraljevstva, ili kako je rekao Calvin, zadatak je Crkve učiniti nevidljivo kraljevstvo Kristovo vidljivim. Jer, iako nevidljivo, ono je stvarno.

Knjiga Propovjednikova

Pcain — Fri, 21 Jun 2013 12:55:50 GMT

Pcain: Nova stranica: {{info|Ecclesiastes}} "Propovjednik? Oooh — to je samo propast i tama! Radije bih čitao neku drugu biblijsku knjigu.“ Samo malo. Znam da nije u redu započeti govoreći s...

{{info|Ecclesiastes}} 

"Propovjednik? Oooh — to je samo propast i tama! Radije bih čitao neku drugu biblijsku knjigu.“

Samo malo. Znam da nije u redu započeti govoreći svom čitatelju da je u krivu – no u ovom slučaju, vi jeste u krivu! Propovjednikovu knjigu nije napisao neki ogorčeni, cinični starac koji je bio umoran od života, kakvim ga neki žele predstaviti. On nije bio najveći pesimist svijeta. Naravno, mnogi (možda čak većina) stihovi koje je on napisao jesu zaista pesimistični, no Kohelet (Salomon kao propovjednik) ima jednu pozitivnu svrhu. Njegov pesimisam je okrenut „životu pod suncem“. Doista, ako čitate knjigu skoncentrirani na ono na što on zaista smjera, vidjet ćete da je on jedna opuštena, jednostavna osoba. On je prošao sve – i dobro i loše – te se, u svom pokajanju, pomirio sa životom. Pomorio na način kako Bog to želi, bolje rečeno. I zaista, mnogo je toga što, ukoliko se čita ispravno, može vjerniku, sučenom s poteškoćama, uliti pouzdaje i radost.

„Trebat će vremena da me uvjerite u to!“

U redu. Pogledajmo što kaže ta knjiga. Prije svega vam želim skrenuti pozornost na njen naziv, „Propovjednik“. Tako su je nazvali prevoditelji grčke Septuaginte. Hebrejski naziv, ''Qoheleth'' (Kohelet) znači „onaj koji okuplja ljude“. Solomon je okupio svoj dvor (vjerojatno i druge ljude) kako bi im propovijedao: „A ne samo mudar bijaše propovjednik, nego još i narod učaše mudrosti, i motreći i istražujući složi mnogo priča” (Prop, 12:9–10). Želio je da njegove riječi, jednom kada budu objavljene, budu: “Riječi mudrih ljudi kao žalci i kao klini udareni; riječi onih koji ih složiše dao je jedan pastir“ (Prop, 12:11). Dijalekt kojim je napisana knjiga ukazuje da je ona napisana ne samo za Izraelce, nego i za Feničane također. Knjiga je, između ostalog, evangelizacijska, namijenjena i neobraćenim čitetaljima.

Sljedeće, razmislite o riječima „pod suncem“. Ova fraza se često pojavljuje i opisuje život ispunjen samo svjetovnim ciljevima. To je slika nekoga tko život provodi u ispraznim aktivnostima, jer je to sve za što on/ona živi. Nasuprot tomu, kršćanski život „pod Sinom“ bio je za Solomona nagovješten ceremonijama. Solomon želi ljude vratiti ovakvom načinu života. Želi ih vratiti Bogu: „Čujmo svemu završnu riječ: »Boj se Boga, izvršuj njegove zapovijedi, jer – to je sav čovjek.«“ (Prop, 12:13). Stoga on zaključuje upozorenjem: „Jer sva će skrivena djela, bila dobra ili zla, Bog izvesti na sud“ (Prop, 12:14). To ne znači da su ljudi opravdani svojim djelima, nego da će na sudu djela biti dokazima spasenja ili propasti. Učenje Novog Zavjeta se s ovim slaže (vidi Mat, 25:31–46; Otk, 20:12–15).

No, je li Solomon ''zaista'' bio jednostavan i pomiren sa životom? I što točno on ''nudi'' kršćanima?

U ovoj izvanrednoj knjizi, Solomon postavlja konačno pitanje – isto ono koje, ako malo razmislite, postavljate i vi danas. On se pita:“ Zašto bismo činili bilo što, budući da su rezultati uvijek privremeni, te stoga i beznačajni? Zašto tražiti novac, slavu, moć i vlasništvo nad bilo čime što nas ne zadovoljava? Zašto se mučiti oko bilo čega, kada i mudri i zli završavaju na isti način, pod zemljom?“ Što je njegov odgovor? Bog svojom providnošću upravlja ljudima onako kako se to Njemu sviđa. Solomon od nas želi da budemo mirni u vjeri u Božju volju!

Solomon često rabo riječ „ispraznost“, koja ovdje znači da je život pod suncem „isprazan“ upravo stoga jer nije trajan. Ova tema prožima knjigu. On kaže: „Jedan naraštaj odlazi, drugi dolazi“ (1:4), „od prošlosti ne ostade ni spomena, kao što ni u budućnosti neće biti sjećanja na ono što će poslije doći. ” (1:11), te kao što je čovjek došao na zemlju gol, takav će s nje i otići (5:14). U poglavlju 3, stihovi 1–15, Solomon nabraja stvari koje se neprestano mijenjaju. Ljudi se rađaju, umiru, biljke se sijaju, pa se žanju, nešto se ruši, drugo se gradi; postoji vrijeme žalosti, i vrijeme radosti, vrijeme tugovanja, vrijeme plesanja i tako dalje. Život se njiše čas ovamo, čas onamo. Ništa ne miruje. Zbog toga, ne bismo se trebali vezati za stvari niti ulagati svoje napore kako bi nešto učinili trajnim; to je frustrirajuće i uzaludno.

Solomon kaže da je sjajno bogatstvo bezumno, jer ga se ne može ponijeti sa sobom. Umjesto nadanja u bilo što pod suncem, on vas potiče da vjerujete Stvoritelju. Kako to poboljšava život? Pa, ne samo da će to promijeniti ishod na sudu, nego vam pruža i filozofiju života koja vas oslobađa brige i bijesa. Jer Bog je „dopustio čovjeku uvid u vjekove“ (3:11), i vi možete gledati prema vremenu u kojemu će privremene stvari biti zaboravljene. I jednoga dana, Božju volju – iako se ponekad čini besmislenom - ćete razumijeti: „Iako je dopustio čovjeku uvid u vjekove, čovjek ne može dokučiti djela koja Bog čini od početka do kraja“ (3:11). Možete se opustiti – sve će se otkriti kada On to poželi.

Budući da ono što sada činite ima vječne posljedice, morate biti pažljivi i biti sve to marljiviji. No ne biste trebali očekivati prijevremene nagrade. Niti biste bezumno trebali raditi i pronaći zadovoljenje u bilo čemu što je nepostojano.

Kako je Solomon pojasnio, pokušaj dosega nemogućega je ispraznost, te stoga on savjetuje život u mirnom, odgovornom, umjerenom radu kojim ćete postići ono što se pravedno može postići, te savjetuje uživanje u jednostavnim Božjim darovima. On ne želi da se vi brinete za sutra, niti da danas skončate od rada! Poslušajte ove riječi:
<blockquote>
“Nema čovjeku druge sreće već jesti i piti i biti zadovoljan svojim poslom. I to je, vidim, dar Božje ruke” (2:24; vidi također 3:12–13; 5:18; 8:15; and 9:7–8).
</blockquote>
U ovim se riječima ponavlja jedna tema: uživanje u hrani i piću, te jednostavnim zadovoljstvima u životu. No imajte na umu, čak ni to ne traje: jedete, samo da biste ponovno ogladnjeli (njegovo opetovano spominjanje hrane i pića predstavlja privremenu prirodu stvari). Prestanite biti bijesni zbog stvari koje ne možete promijeniti. Lijepo objedujte i provodite svoje vrijeme lijepo (ne zaboravljajući da će sve što radite jednoga dana biti izvedeno na sud, vidi 12:9).

Prema tome, o čemu je zapravo knjiga Propovjednikova? Nakon ekstravagantnog života, nakon napornog rada kako bi postigao trajnu slavu i bogatstvo, nakon pada u grijeh, Solomon jednostavno kaže: „Omrznuh život, jer mi se učini mučnim sve što se zbiva pod suncem“. Zašto? Zato što je shvatio kako je, na koncu, sve što je radio bila „ispraznost i pusta tlapnja“ (2:17).

Solomon je napisao knjigu kako biste to i vi shvatili. Potiče li vas Solomon da o životu imate mišljenje kakvo bi vjernici trebali imati? Ako nije, ponovno pročitajte knjigu – i ponovno, i ponovno. Vrijedi u to uložiti i vremena i truda!

Najmanji od apostola

Pcain — Fri, 21 Jun 2013 12:45:09 GMT

Pcain:

{{info|Least of the Apostles}} 

Postoji oko dvadeset šest različitih kršćanskih karakternih crta navedenih ili u uputama ili u primjerima u Novom Zavjetu. Tri crte, povjerenje Bogu (suprotno bi bila tjeskoba ili strah), ljubav i poniznost, spominju se više nego sve ostale. Budući da neke od ostalih – kao što su suosjećanje, ljubaznost, nježnost i strpljivost – izviru iz ljubavi i poniznosti, možemo mnogo toga naučiti o karakteru apostola Pavla, fokusirajući se samo na ove tri karakterne crte.

Gledajući, prije svega, u Pavlovo povjerenje u Boga, prisjećamo se njegovih riječi Filipljanima: „Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu - molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem - očitujte svoje molbe Bogu“ (Fil 4:6). Nema sumnje da je Pavao imao dovoljno mogućnosti prakticirati ono što je propovijedao u tegobama kroz koje je prolazio tijekom svoga poslanja. Zaista, Pavao je ove riječi Filipljanima pisao iz tamnice u Rimu. Međutim, divan primjer njegova povjerenja u Boga desio se nekoliko godina prije u samom gradu Filipiju.

Pavao i Sila su, zbog propovijedanja Evanđelja, bili bačeni u tamnicu (Djela16:16–40). Za većinu nas, takav razvoj događaja bi, vjerojatno, prouzročio tjeskobu. No, ne i za Pavla i Silu. Umjesto toga, čitamo kako su „Pavao i Sila oko ponoći molili i pjevali Bogu“ (v. Dj, 25).

Ne znamo ništa o sadržaju njihovih molitava, no tekst nas navodi na zaključak kako su zahvaljivali Bogu, jer ih je On našao dostojnima patnje za Krista. Molili su Ga da iskoristi njihove okolnosti za širenje Evanđelja. Oni su potpuno vjerovali Bogu.

Što je razlog Pavlovog povjerenja u Boga i što je razlog njegove sreće u takvim okolnostima, čak i u tamnici u Filipiju i u Rimu? Nekoliko godina ranije, Pavao je pisao vjernicima u Rimu: „Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani“ (Rim, 8:28). Pavao je imao apsolutno povjerenje u Božju suverenost i dobrotu. On je poznavao Isusove riječi da se Bog brine čak i za ptice nebeske (Mat, 10:29; Luka, 12:6). On je to vjerovao i prihvatio u samoj srži svoga bića. Pavlovo povjerenje u Boga bilo je usidreno u njegovoj vjeri u Božju suverenost i dobrotu.

Pavlova teologija je također i temeljem njegove poniznosti. On nije započeo svoj život zrele dobi kao ponizni učenik Isusov. Naprotiv, kada prvi puta susrećemo Pavla u Djelima apostolskim, nalazimo ga kao ponosnog i netrpeljivog farizeja, koji razara crkvu i muškarce i žene tjera u tamnice. Iako gledamo Pavlov karakter, ne možemo ignorirati njegovu osobnost, koja je očito bila snažna. Njegov fantastični susret s uskrslim Kristom na putu za Damask to nije promijenio. Naprotiv, mi ga odmah vidimo kako hrabro navješta Isusa u sinagogama u Damasku. Godinama kasnije, nalazimo ga kako odlučno rješava moralne probleme u Korintu te zaziva prokletstvo na lažne učitelje Galacije koji su Evanđelje tumačili onako kako je to njima odgovaralo. Jasno je kako Pavao nije izgubio ništa od svoje snažne osobnosti, kakva je bila dok je još bio farizej. Unatoč tomu, međutim, njegov apostolski život je jasno bio obilježen poniznošću, kako prema Bogu tako i prema čovjeku.

Pavlova poniznost se jasno može vidjeti u njegovim spisima. Pišući Korinćanima, 55. godine prije Krista, on za sebe govori: „Da, ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju“ (1 Kor, 15:9). Otprilike pet godina nakon toga, Efežanima govori o sebi kao o najmanjem od svih svetih (Ef, 3:8). Koncem njegova života, on sama sebe smatra prvim od grešnika (1 Tim, 1:15). To je doista velik napredak u njegovoj samosvijesti; od ponosnog, po svom ubjeđenju pravičnog farizeja, do prvog od grešnika. Samo osoba istinske poniznosti može sebe ovako opisati.

No, što je, jednom ponosnog farizeja, preobrazilo u poniznog Kristovog apostola? To je bilo Pavlovo razumijevanje Božje milosti. On je shvatio da je Božja milost veća od onoga što on zaslužuje. Da je to nezasluženi dar. Vidio je sama sebe ne samo kao nezaslužnog, nego kao zaslužnog kazne. U sebi je znao da, bez Krista, zaslužuje samo Božju kaznu. No, umjesto toga, postao je glasnikom poruke koju je nekoć pokušao uništiti. Zbog ovoga je svoju procjenu samoga sebe kao najmanjeg od apostola nastavio riječima „Ali po milosti Božjoj jesam, što jesam“ (1 Kor, 15:10). Zbog toga je rekao: „Meni, najmanjemu od svih svetih, dana je ova milost: poganima biti blagovjesnikom neistraživog bogatstva“ (Ef, 3:8). Smatrao se vrhunskim primjerom Božje milosti, te ga je njegova teologija milosti činila poniznim.

Što je s ljubavlju u Pavlovom životu? Ponovno se prisjećajući njegove snažne osobnosti, nalazimo li ljubavi u njegovu životu? Je li čovjek koji je napisao one predivne riječi u poslanici Korinćanima 13, pokazivao to i u svom životu? Njegova pisma četirima crkvama jasno nam kazuju da jest.

Filipljanima je Pavao napisao: „Bog mi je svjedok da čeznem za svima vama ljubavlju Isusa Krista„ (Fil, 1:8). Dok je Solunjanima napisao: „Ali bili smo među vama nježni kao majka što hrani i njeguje svoju djecu” (1 Sol, 2:7). Doista, u Pavlu nalazimo predivan paradoks – snažnu ličnost u kombinaciji s „blažim“ crtama ljubavi i nježnosti.

Naravno, crkve u Filipiju i Saloni su bile među „boljim“ Pavlovim crkvama. Mogli bismo reći da je bilo dosta jednostavno voljeti ljude koji su njega voljeli. Što je s problematičnim crkvama – u Korintu i Galiciji – koje su Pavla toliko žalostile? Je li i njima iskazivao ljubav? Nema sumnje kako je Pavao bio nepokolebljiv u svojim pismima tim crkvama. Korinćanima je tako napisao: „Pisah vam uistinu uz mnoge suze, iz velike nevolje i tjeskobe srca, ne da se ražalostite, nego da upoznate moju preveliku ljubav prema vama“ (2 Kor, 2:4). Galaćanima, pak piše: „Dječice moja, koju ponovno u trudovima rađam dok se Krist ne oblikuje u vama“ (Gal, 4:19). Upravo su njegova duboka ljubav prema tim ljudima i bol njegova srca tjerale Pavla da s njima postupa nepokolebljivo. To je ono što bismo danas nazvali „stroga ljubav“. Istina je, pak, da je stroga ljubav najdragocjenija.

Što je bilo korijenom Pavlove duboke ljubavi prema crkvama? Ona je izvirala iz njegova razumijevanja Božje ljubavi prema njemu. Pavao je bio silno svjestan Kristove ljubavi prema njemu da je, tako reći, bio primoran živjeti za Krista i ljubiti onako kako je Krist ljubio. Ljubio je Korinćane i Galaćane jer je Krist ljubio njega. Prema tome, vidimo kako karakter izrasta iz teologije. Upravo stoga što je Pavlova teologija bilo snažno ukorijenjena u ljubav Kristovu, njegov karakter je odražavao tu ljubav, te je mogao ljubiti druge onako kako Krist ljubio.

Najmanji od apostola

Pcain — Thu, 20 Jun 2013 18:36:00 GMT

Pcain: Nova stranica: {{info|Least of the Apostles}} Postoji oko dvadeset šest različitih kršćanskih karakternih crta navedenih ili u uputama ili u primjerima u Novom Zavjetu. Tri crte, povjerenj...

{{info|Least of the Apostles}} 

Postoji oko dvadeset šest različitih kršćanskih karakternih crta navedenih ili u uputama ili u primjerima u Novom Zavjetu. Tri crte, povjerenje Bogu (suprotno bi bila tjeskoba ili strah), ljubav i poniznost, spominju se više nego sve ostale. Budući da neke od ostalih – kao što su suosjećanje, ljubaznost, nježnost i strpljivost – izviru iz ljubavi i poniznosti, možemo mnogo toga naučiti o karakteru apostola Pavla, fokusirajući se samo na ove tri karakterne crte.

Gledajući, prije svega, u Pavlovo povjerenje u Boga, prisjećamo se njegovih riječi Filipljanima: „Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu - molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem - očitujte svoje molbe Bogu“ (Fil 4:6). Nema sumnje da je Pavao imao dovoljno mogućnosti prakticirati ono što je propovijedao u tegobama kroz koje je prolazio tijekom svoga poslanja. Zaista, Pavao je ove riječi Filipljanima pisao iz zatvora u Rimu. Međutim, divan primjer njegova povjerenja u Boga desio se nekoliko godina prije u samom gradu Filipiju.

Pavao i Sila su, zbog propovijedanja Evanđelja, bili bačeni u tamnicu (Djela16:16–40). Za većinu nas, takav razvoj događaja bi, vjerojatno, prouzročio tjeskobu. No, ne i za Pavla i Silu. Umjesto toga, čitamo kako su „Pavao i Sila oko ponoći molili i pjevali Bogu“ (v. Dj, 25).

Ne znamo ništa o sadržaju njihovih molitava, no tekst nas navodi na zaključak kako su zahvaljivali Bogu, jer ih je On našao dostojnima patnje za Krista. Molili su Ga da iskoristi njihove okolnosti za širenje Evnđelja. Oni su potpuno vjerovali Bogu.

Što je razlog Pavlovog povjerenja u Boga i što je razlog njegove sreće u takvim okolnostima, čak i u tamnici u Filipiju i u Rimu? Nekoliko godina ranije, Pavao je pisao vjernicima u Rimu: „Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani“ (Rim, 8:28). Pavao je imao apsolutno povjerenje u Božju suverenost i dobrotu. On je poznavao Isusove riječi da se Bog brine čak i za ptice nebeske (Mat, 10:29; Luka, 12:6). On je to vjerovao i prihvatio u samoj srži svoga bića. Pavlovo povjerenje u Boga bilo je usidreno u njegovoj vjeri u Božju suverenost i dobrotu.

Pavlova teologija je također i temeljem njegove poniznosti. On nije započeo svoj život zrele dobi kao ponizni učenik Isusov. Naprotiv, kada prvi puta susrećemo Pavla u Djelima apostolskim, nalazimo ga kao ponosnog i netrpeljivog farizeja, koji razara crkvu i muškarce i žene tjera u tamnice. Iako gledamo Pavlov karakter, ne možemo ignorirati njegovu osobnost, koja je očito bila snažna. Njegov traumatični susret s uskrslim Kristom na putu za Damask to nije promijenio. Naprotiv, mi ga odmah vidimo kako hrabro navješta Isusa u sinagogama u Damasku. Godinama kasnije, nalazimo ga kako odlučno rješava moralne probleme u Korintu te zaziva prokletstvo na lažne učitelje Galacije koji su izokretali Evanđelje. Jasno je kako Pavao nije izgubio ništa od svoje snažne osobnosti, kakva je bila dok je još bio farizej. Unatoč tomu, međutim, njegov apostolski život je jasno bio obilježen poniznošću, kako prema Bogu tako i prema čovjeku.

Pavlova poniznost se jasno može vidjeti u njegovim spisima. Pišući Korinćanima, 55. godine prije Krista, on za sebe govorti: „Da, ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju“ (1 Kor, 15:9). Otprilike pet godina nakon toga, Efežanima govori o sebi kao o najmanjem od svih svetih (Ef, 3:8). Koncem njegova života, on sama sebe smatra prvim od grešnika (1 Tim, 1:15). To je dosta velik napredak u njegovoj samosvijesti; od ponosnog, po svom ubjeđenju pravičnog farizeja, do prvog od grešnika. Samo osoba istinske poniznosti može sebe ovako opisati.

No, što je, jednom ponosnog farizeja, preobrazilo u poniznog Kristovog apostola? To je bilo Pavlovo razumijevanje Božje milosti. On je shvatio da je Božja milost veća od onoga što on zaslužuje. Da je to nezasluženi dar. Vidio je sama sebe ne samo kao nezaslužnog, nego kao zaslužnog kazne. U sebi je znao da, bez Krista, zaslužuje samo Božju kaznu. No, umjesto toga, postao je glasnik poruke koju je nekoć pokušao uništiti. Zbog ovoga je svoju procjenu samoga sebe kao najmanjeg od apostola nastavio riječima „Ali po milosti Božjoj jesam, što jesam“ (1 Kor, 15:10). Zbog toga je rekao: „Meni, najmanjemu od svih svetih, dana je ova milost: poganima biti blagovjesnikom neistraživog bogatstva“ (Ef, 3:8). Smatrao se vrhunskim primjerom Božje milosti, te ga je njegova teologija milosti činila poniznim.

Što je s ljubavlju u Pavlovom životu? Ponovno se prisjećajući njegove snažne osobnosti, nalazimo li ljubavi u njegovu životu? Je li čovjek koji je napisao one predivne riječi u poslanici Korinćanima 13, pokazivao to i u svom životu? Njegova pisma četirima crkvama jasno nam kazuju da jest.

Filipljanima je Pavao napisao: „Bog mi je svjedok da čeznem za svima vama ljubavlju Isusa Krista „(Fil, 1:8). Dok je Solunjanima napisao: „Ali bili smo među vama nježni kao majka što hrani i njeguje svoju djecu” (1 Sol, 2:7). Doista, u Pavlu nalazimo predivan paradoks – snažnu ličnost u kombinaciji s „blažim“ crtama ljubavi i nježnosti.

Naravno, crkve u Filipiju i Saloni su bile među „boljim“ Pavlovim crkvama. Mogli bismo reći da je bilo dosta jednostavno voljeti ljude koji su njega voljeli. Što je s problematičnim crkvama – u Korintu i Galiciji – koje su Pavla toliko žalostile? Je li i njima iskazivao ljubav? Nema sumnje kako je Pavao bio nepokolebljiv u svojim pismima tim crkvama. Korinćanima je tako napisao: „Pisah vam uistinu uz mnoge suze, iz velike nevolje i tjeskobe srca, ne da se ražalostite, nego da upoznate moju preveliku ljubav prema vama“ (2 Kor, 2:4). A Galaćanima: „dječice moja, koju ponovno u trudovima rađam dok se Krist ne oblikuje u vama“ (Gal, 4:19). Upravo su njegova duboka ljubav prema tim ljudima i bol njegova srca tjerale Pavla da s njima postupa nepokolebljivo. To je ono što bismo danas nazvali „stroga ljubav“. Istina je, pak, da je stroga ljubav najdragocjenija.

Što je bilo korijenom Pavlove duboke ljubavi prema crkvama? Ona je izvirala iz njegova razumijevanja Božje ljubavi prema njemu. Pavao je bio silno svjestan Kristove ljubavi prema njemu da je, tako reći, bio primoran živjeti za Krista i ljubiti onako kako je Krist ljubio. Ljubio je Korinćane i Galaćane jer je Krist ljubio njega. Prema tome, vidimo kako karakter izrasta iz teologije. Upravo stoga što je Pavlova teologija bilo snažno ukorijenjena u ljubav Kristovu, njegov karakter je odražavao tu ljubav, te je mogao ljubiti druge onako kako Krist ljubio.

Pet jednostavnih koraka

Pcain — Wed, 19 Jun 2013 18:31:12 GMT

Pcain: Nova stranica: {{info|Five Easy Steps}} Početkom ovog tjedna, razgovarao sam sa jednim bliskim prijateljem koji je nedavno prošao kroz period označen osobnom razočaranošću, obeshrabreno...

{{info|Five Easy Steps}} 

Početkom ovog tjedna, razgovarao sam sa jednim bliskim prijateljem koji je nedavno prošao kroz period označen osobnom razočaranošću, obeshrabrenošću, nefer tretmanu i čak neistinitim tračevima o njegovom liku i kršćanskom služenju. Njegov me odgovor ganuo i dojmio. „Moja najveća utjeha je jednostavno to,“ rekao je, „'Pobožnost sa zadovoljstvom je velika dobit' (1 Tim. 6:6).“

Takva reakcija prema nevoljama (što je kontekst u kojem zadovoljstvo u Kršćana biva iskušen baš kao što se i pokazuje) nikada nije rezultat trenutne odluke želje, niti je proizveden jednostavno imajući dobro i unaprijed organizirano vrijeme i iskalkulirani životni plan koji će nas paziti od prevrtanja od božjeg proviđenja. To znači biti zadovoljni sa željom božjom u svakom aspektu Njegovog proviđenja. Prema tome, radi se o tome tko smo mi, o našem ''postojanju'' koji ne može biti dostignut jednostavno čineći ''više''.

==== Činiti i biti ====

Zadovoljstvo je omalovažavana milost. Kao u sedamnaestom stoljeću, kada je Jeremiah Burroughs napisao svoje najveće dijelo na tu temu, pa ona i danas ostaje „Rijetki dragulj“. Kada bi se to moglo proizvesti programskim sredstvima („Pet koraka mjesečno do zadovoljstva“), to bi postalo banalnim. Umjesto toga, kršćani moraju otkriti zadovoljstvo na starinski način: ono se mora naučiti.

Stoga, zadovoljstvo se ne može „uraditi“. Uči nas Bog; u tome smo školovani. To je dio procesa pretvorbe kroz obnovu naših misli (Rom. 12:1-2). To se od nas zahtjeva, ali, paradoksalno, to ne činimo mi već se nama čini. To nije proizvod serije aktivnosti, već obnovljenog i pretvorenog karaktera. Samo dobra stabla prave dobre plodove.

Poneki principi su teže dokučivi za suvremene kršćane. Jasne direktive za kršćanski život su za nas ključne. No, na žalost, veliki dio teškog programskog učenja u evangelizmu postavljaju takvu nagradu za ono što činimo javno i dostizanje onog razvoja karaktera prodaje se uz popust.Kršćani u SADu posebno moraju prepoznati da žive u najpragmatičnijem društvu na Zemlji (ako netko „može“ to smo „mi“). Bolno je biti ponosan što smo otkrili da je kršćanski život nije ukorijenjen u onome što možemo raditi, neko u onome što se nama može uraditi.

Prije nekoliko godina imao sam neugodan susret sa onim mentalitetom „reci nam što trebaš i mi ćemo to uraditi“. Na polovici kongresa kršćanskih studenata, bio sam pozvan da se upoznam sa grupom članova kongresa koji su osjetili potrebu da mi se suprotstave zbog dva moja mišljenja o Svetom pismu koja su smatrali neadekvatnima. Tema razgovora je bila Poznavati Isusa Krista. „Tijekom dva sata davali ste nam naputke“ bunili su se „''a još uvijek nam niste objasnili niti jednu jedinu stvar koju možemo uraditi''“. Nestrpljivost da se nešto uradi sakrilo je nestrpljivost sa apostolskim principima koji nam govori da samo poznavajući Kirsta možemo uraditi sve. (Fil. 3:10, 4:13).

Kako to primijeniti zadovoljstvu, ključnoj temi ovomjesečnog izdanja ''Tabletalka''?

Zadovoljstvo kod kršćana znači da je moje zadovoljstvo ovisno o mojim prilikama. Kada Pavao govori o svom zadovoljstvu Filipljanima 4:11, on koristi termin koji je bio uobičajen među drevnim grčkim filozofskim školama Stoika i Cinika. U njihovom riječniku, zadovoljstvo je značilo biti dovoljan samim sobom i to u smislu samostalnosti od mijenjanja prilika.

No za Pavla je zadovoljstvo ukorijenjeno, ne u tome da si dovoljan samim sobom, već u tome da smo dovoljni Kristu (Filipljanima 4:13). Pavao je rekao da on može uraditi sve, i u poniznosti i u bogatstvu – po Kristu. Ne preskačite ovu posljednju rečenicu. Upravo je ta veza sa Isusom i otkrivanje činjenice da smo Njemu dovoljni koju ne možemo koristiti sa odlukom koju ćemo uzeti u tom trenu. To je plod sadašnje, intimne, duboko razvijene veze sa Njime.

Koristeći Pavlove riječi, zadovoljstvo je nešto što moramo naučiti. A to je prepreka do glavne biti: kako ćemo naučiti da budemo zadovljni? Moramo se upisati u božanstvenu školu koja će nas učiti biblijskim poukama i promišljenom iskustvu.

Dobar primjer poukama te škole mogu se pronači u Psalmu 131.

==== Primjer iz Biblije ====

U Psalmi 131, Kralj David nam daje živopisan opisa onoga što za njega znači naučiti biti zadovoljan. On prikazuje njegovo iskustvo iz pogleda djeteta koje od hranjenja mlijekom prelazi na čvrstu hranu: „Ne, ja sam se smirio i upokojio dušu svoju; kao dojenče na grudima majke, kao dojenče duša je moja u meni“ (Ps. 131:2).

Zamislite scenu i poslušajte zvukove. Bit će i životopisnije ako se sjetite da u vremenu starog Zavjeta se dojenje nije odvijalo sve dok dijete ne bi došlo do godišta od 3 ili čak 4 godine. Dovoljno je teško za majku boriti se uz dječji plač nezadovoljstva, odbijanje čvrste hrane i borbama sa njihovim željama za vrijeme dojenja. Zamislite boriti se sa četverogodišnjakom! Ovo je bila mjera borbe kroz koju je David prošao prije no je naučio biti zadovoljan.

==== Dva velika pitanja ====

Ali koja je bila važnost borbe? David nam ponovno pomaže tako što nam prilaže dva velika pitanja koja je morao riješiti u svome životu.

“ Gospode! ne nadima se srce moje, niti se uznose oči moje;“ (Ps. 131:1 NIV). On ne smatra da ta ambicija za sebe i od sebe mora biti pogrešna. Ipak, on je sam sebe sklonio sa prijestolja (1 Sam. 16:12-13). No imao je veću ambiciju: vjerovati božjem mudrom davanju, vremenu i mjestu.

Sjetite se trenutka u kojem je mogao osvojiti poziciju i moć i da li je to moglo kompromitirati njegovu obavezu prema Gospodinu? Najprije Šaul dolazi u spilju u kojoj su se krili David i njegovi ljudi (1 Sam. 24:6). Nakon toga, David i Abišaj su se ušuljali Šaulov šator i pronašli ga kako spava (1 Sam. 26:9–11). No u međuvremenu, on bješe zadovoljan što je živjeo po načelima božje riječi i što strpljivo čeka božje vrijeme.

Zadovoljstvo po kršćanstvu je ipak direktan plod činjenice da se nema većih ambicija do pripadati Bogu i njemu biti u potpunosti na raspolaganju, u mjesto koje On odredi, u vrijeme koje on odluči, sa zaštitom koju nam rado pruža.

Uradio je to sa zrelom mudrošću, tada kada je mladi Robert Murray M‘Cheyne napisao, “Uvijek bješe moja ambicija nemati planova koji se tiču mene” “Zaista neuobičajeno!” rekli bisno. Da, ali ono što ljudi primjete kod M‘Cheyne-a je to da nije neuobičajeno ono što je uradio ili rekao – već to što on jeste te način kakav on jeste. To, u svakom slučaju, je rezultat zadovoljstva sa jednom vodećom ambicijom: „da zaista mogu spoznati Krista“ (Fil. 3:10). Nije slučaj da, kada Krista činimo svojom ambicijom, tada otkrivamo da nam je On postao dovoljan te spoznajemo zadovoljestvo u svakom i svim okolnostima.

“Ne zabrinjavam se sa . . . stvarima koje su mi preljepe” (Ps. 131:1 NZ). Zadovoljstvo je plod razmišljanja koje spoznaje svoje granice.

David did not allow himself to be preoccupied with what God was not pleased to give to him, nor did he allow his mind to become fixated on things God had not been pleased to explain to him.

Takv brige mogu zagušiti zadovoljstvo. ako nastojim točno znati što Bog radi u mojim prilikama i On što planira učinita sa mojom budućnosti, ako zahtjevam shvatiti Njegove poduhvate prema meni u prošlosti, nikada neću biti zadovoljan, i to sve dok ne postanem jedak Bogu. Veoma smo spori prepoznati jeku siktanja zmije iz Edena u tim suptilnim duševnim iskušenjima, „pokaži svoje nezadovoljstvo sa božjim načinima, riječima i davanjima.“

U Augustinskoj tradiciji, često se govorilo da je prvi grijeh ''ponos''. No, sve je mnogo kompliciranije; ono sadržava nezadovoljstvo. Kada vidimo stvari u svijetlu, možemo prepoznati kako je nezadovoljna duša beubožna stvar.

Držite ova dva principa na oku i nećete tako jednostavno biti uhvaćeni u ovosvijestkom vrtlogu nezadovoljstva. Vratite se školi koja će vas unapredovati kako biti kršćaninom. Naučite svoju lekciju, shvatite problem ambicije, učinite da Isus bude vaša briga i tako ćete naučiti uživati u prednostima koje donosi pravo zadovoljstvo.

Bol: Božji megafon

Pcain — Tue, 05 Feb 2013 14:19:00 GMT

Pcain:

{{info|Pain: God's Megaphone}} 

Već šezdeset godina uzastopce, generacije se tješe riječima C.S. Lewisa o temi boli i patnje. Pogodnost u velikoj mjeri leži u činjenici da je Lewis tom „problemu“ ulio dovoljno dozu kršćanskog realizma. Ovaj lijek je danas možda potrebniji neko ikada prije. Nije neobično vidjeti televizijske propovjednike kako gledateljstvu govore da „Bog ne želi da budete bolesni“. Teško je ipak zamisliti da je to utjeha osobi koja je vezana za invalidska kolica ili osobi koja već dugo pati od multiple skleroze. Takvi propovjednici su, u najboljem slučaju, zbunjeni. Biblija jasno pravi razliku između sadašanjeg trenutka našeg putovanja na zemlji i budućeg trenutka našeg života na nebu. Dolazi dan kada više neće biti smrti niti plača niti boli. No, iskrena osoba će priznati da taj dan još nije došao. Iako većina nas vjerojatno nije suočena sa „teškom rutinom monotone nevolje“ kako kaže Lewis, mali broj nas nije pogođen progonima raznih vrsta.

Iako se progon može činiti kao neprijatelj, on u stvari može biti prijatelj. Biblijski pisac Jakov svoje čitatelje ohrabruje za susret s progonima i savjetuje im da ih prigrle kao prijatelje, ne kao uljeze. Umjesto da bježimo i da skrivamo, mi se moramo suočiti s njima, svjesni da su oni došli kako bi nas iskušali i poboljšali. Lewis ne tvrdi da je patnja sama po sebi dobra. Naprotiv, on nam usmjerava pogled na otkupljujuće i posvećujuće učinke patnje.

Tijekom trideset i dvije godine pastoralne službe često sam dolazio u kontakt s iskustvima boli i trpljenja. I često se pokazalo kako su i bol i trpljenje izrazi velike milosti. Sjećam se jednog nuklearnog fizičara koji je bio članom naše crkve u Škotskoj. On je u crkvu dolazio sa suprugom i tri kćeri i uvijek je slušao propovijedi s onim izrazom blage i uljudne indiferentnosti. Primio je primjerak knjige Johna Stotta, ''Osnove kršćanstva'', no ostao je zatvoren u svoj znanstveni oklop. Ipak, nakon smrti njegova četvrtog djeteta, sina starog tek 11 mjeseci, oglasio se alarm. Shvatio je kako njegov svjetonazor nije dovoljan kako bi preživio ovu tragediju i gubitak; shvatio je kako kroči dolinom smrti, zavapio je Bogu i odjednom se našao u Božjem zagrljaju. Kroz ovu tešku nevolju, Bog je svladao njegovu buntovnu volju i doveo ga do mira.

Istina je, također, da Bog koristi patnju kako bi svoju djecu odvratio od zavodljivih izvora varljive sreće. Kršćanin može zadrijemati na suncu, no neće zaspati u slučaju požara ili poplave. Svatko od nas mora priznati da je lako rijetko misliti o Bogu kada je sve u redu. Međutim, do promjene dolazi kada, primjerice, nalaz biopsije bude pozitivan. Oštar zamah tjeskobe razbija svaku našu iluziju samodostatnosti. Kako je divno da nas Bog podiže i dovodi do naše ovisnosti o Njemu.

Naše iskustvo boli, ako je posvećeno, učinit će nas svjesnima progona i tegoba kroz koji naši bližnji prolaze. Učinit će nas nježnijima prema njima. Kada naše boli i razačaranja smekšaju naša srca, shvatit ćemo koju privilegiju u sebi nosi suosjećanje i supatnja. Isus, Jaganjac Božji, i naš veliki svećenik, osjeća naše tegobe. Zato nam je i ostavio primjer koji trebamo slijediti. Mi moramo reagirati kada oni između nas, koji su pozvani da nas vode, ne iskažu suosjećanje i razumijevanje potrebitima. Iako sam ja tek dijete u patnjama, ipak mi je jasno da Bog koristi usamljene sate u tišini noći kako bi nas poučio o onome što smo propustili naučiti za dana i svijetlih i zdravih trenutaka našeg života. Potvrđujemo, dakle, misao Wiliama Cowpera da „iza namrštene promisli, Bog krije nasmješeno lice.“

Tek sam zagrebao po površini ove teme. Čitatelja moram ostaviti u razmišljanju o dvjema stvarima. Prvo, razmislite kako se često patnja i bol pokažu kao Božji alati stege te kako u ovoj stezi nalazimo dokaze i potvrde našeg posvojenja (vidi Heb. 12:5). Drugo, razmislite o odgojiteljskom elementu tuge i žalosti kako to navodi psalmist (vidi Ps. 119:67, 71).

Lewis nam pomaže razumijeti da na zvuk megafona boli u našim životima kao i u životima naših prijatelja ateista ne trebamo odgovoriti površnim trijumfalizmom ili pesimizmom. Ako oni čiji su životi obilježeni tihom patnjom, oni koji su jasno svjesni svojih progona i tegoba, potraže pomoć od kršćana, to će biti ne zato što se čini da mi vodimo živote u kojima nema boli ili patnje, nego zato što o svojim patnjama govorimo iskreno i otvoreno. Mi ne pokušavamo odgovoriti na svako postavljeno pitanje, jer znamo da Bog ima svoje tajne (Pon. Zakon. 29:29). Mi vjerujemo da čak i tajnosti Njegovih nauma, imamo sigurnost Njegove ljubavi, te želimo da i drugi upoznaju našeg Boga koji je ušao u naše boli i patnje.

Bol: Božji megafon

Pcain — Fri, 01 Feb 2013 14:27:37 GMT

Pcain: Nova stranica: {{info|Pain: God's Megaphone}} Već šezdeset godina uzastopce, generacije se tješe riječima C.S. Lewisa o temi boli i patnje. Dobivena pogodnost u velikoj mjeri leži u činj...

{{info|Pain: God's Megaphone}} 

Već šezdeset godina uzastopce, generacije se tješe riječima C.S. Lewisa o temi boli i patnje. Dobivena pogodnost u velikoj mjeri leži u činjenici da je Lewis tom „problemu“ ulio dovoljno dozu kršćanskog realizma. Ovaj lijek je danas možda potrebniji neko ikada prije. Nije neobično vidjeti televizijske propovjednike kako gledateljestvu govore kako „Bog ne želi da budete bolesni“. Teško je ipak zamisliti da je to utjeha osobi koja je vezana za invalidska kolica ili osobi koja već dugo pati od multiple skleroze. Takvi propovjednici su, u najboljem slučaju, zbunjeni. Biblija jasno pravi razliku između sadašanjeg trenutka našeg putovanja na zemlji i budućeg trenutka našeg života na nebu. Dolazi dan kada više neće biti smrti niti plača niti boli. No, iskrena osoba će priznati da taj dan još nije došao. Iako većina nas vjerojatno nije suočena sa „teškom rutinom monotone nevolje“ kako kaže Lewis, mali broj nas nije pogođen progonima raznih vrsta.

Iako se progon može činiti kao neprijatelj, on u stvari može biti prijatelj. Biblijski pisac Jakov svoje čitaoce ohrabruje za susret s progonima i savjetuje im da ih prigrle kao prijatelje, ne kao uljeze. Umjesto da bježimo i da skrivamo, mi se moramo suočiti s njima, svjesni da su oni došli kako bi nas iskušali i poboljšali. Lewis ne tvrdi da je patnja sama po sebi dobra. Naprotiv, on nam usmjerava pogled na otkupljujuće i posvećujuće učinke patnje.

Tijekom trideset i dvije godine pastoralne službe često sam dolazio u kontakt s iskustvima boli i trpljenja. I često se pokazalo kako su i bol i trpljenje izrazi velike milosti. Sjećam se jednog nuklearnog fizičara koji je bio članom naše crkve u Škotskoj. On je u crkvu dolazio sa suprugom i tri kćeri i uvijek je slušao propovijedi s onim izrazom blage i uljudne indeferentnosti. Primio je primjerak knjige Johna Stotta, ''Osnove kršćanstva'', no ostao je zatvoren u svoj znanstveni oklop. No, nakon smrti njegova četvrtog djeteta, sina starog tek 11 mjeseci, oglasio se alarm. Shvatio je kako n jegov svjetonazor nije dovoljan kako bi preživio ovu tragediju i gubitak; shvatio je kkao kroči dolinom smrti, zavapio je Bogu i odjednom se našao u Božjem zagrljaju. Kroz ovu tešku nevolju, Bog je savladao njegovu buntovu volju i doveo ga do mira.

Istina je, također, da Bog koristi patnju kako bi svoju djecu odvratio od zavodljivih izvora varljive sreće. Kršćanin može zadrijemati na suncu, no neće zaspati u slučaju požara ili poplave. Svatko od nas mora priznati da je lako rijetko misliti o i na Boga kada je sve u redu. Međutim, do promjene dolazi kada, primjerice, nalaz biopsije bude pozitivan. Oštar zamah tjeskobe razbija svaku našu iluziju samodostatnosti. Kako je divno da nas Bog podiže i dovodi do naše ovisnosti o Njemu.

Naše iskustvo boli, ako je posvećeno, učinit će nas svjesnima progona i tegoba kroz koji naši bližnji prolaze. Učinit će nas nježnijima prema njima. Kada naše boli i razačaranja smekšaju naša srca, shvatit ćemo koju privilegiju u sebi nosi suosjećanje i supatnja. Isus, Jaganjac Božji, i naš veliki svećenik, osjeća naše tegobe. Zato nam je i ostavio primjer koji trebamo slijediti. Mi smo morali reagirati kada oni između nas, koji su pozvani da nas vode, ne iskažu suosjećanje i razumijevanje potrebitima. Iako sam ja tek dijete u patnjama, ipak mi je jasno da Bog koristi usamljene sate u tišini noći kako bi nas poučio o onome što smo propustili naučiti za dana i svijetlih i zdravih trenutaka našeg života. Potvrđujemo, dakle, misao Wiliama Cowpera da „iza namrštene promisli, Bog krije nasmješeno lice.“

Tek sam zagrebao po površini ove teme. Čitatelja moram ostaviti u razmišljanju o dvjema stvarima. Prvo, razmislite kako se često patnja i bol pokažu kao Božji alati stege te kako u ovoj stezi nalazimo dokaze i potvrde našeg posvojenja (vidi Heb. 12:5). Drugo, razmislite o odgojiteljskom elementu tuge i žalosti kako to navodi psalmist (vidi Ps. 119:67, 71).

Lewis nam pomaže razumijeti da na zvuk megafona boli u našim životima kao i u životima naših prijatelja ateista ne trebamo odgovoriti površnim trijumfalizmom ili pesimizmom. Ako oni čiji su životi obilježeni tihom patnjom, oni koji su jasno svjesni svojih progona i tegoba, potraže pomoć od kršćana, to će biti ne zato što se čini da mi vodimo živote u kojima nema boli ili patnje, nego zato što o svojim patnjama govorimo iskreno i otvoreno. Mi ne pokušavamo odgovoriti na svako postavljeno pitanje, jer znamo da Bog ima svoje tajne (Pon. Zakon. 29:29). Mi vjerujemo da čak i tajnosti Njegovih nauma, imamo sigurnost Njegove ljubavi, te želimo da i drugi upoznaju našeg Boga koji je ušao u naše boli i patnje.

Propovijedanje Milosti

Pcain — Thu, 19 Jan 2012 20:42:34 GMT

Pcain:

{{info|Preaching Grace}} 

Bilo je to preljepo, sunčano jutro. Moja supruga i ja sjedili smo na našem trijemu i uživali u rijetkom i potpuno neometanom zajedničkom trenutku, kada je bijeli automobil prišao na naš prilazni put i zaustavio se nekoliko metara od nas. Odmah sam znao o čemu se radi. Pogledao sam svoju suprugu Nancy i šapnuo joj: „Jehovini svjedoci. Ja ću se pobrinuti o tome.“

Muškarac mi je prišao i rekao, „Dobro jutro“. Prije nego je imao priliku reći išta više, preuzeo sam ofanzivu. „Da, a u svijetu je sve lošije i lošije, je li tako?“. „Oh, da“, odgovorio je, „ali...“. Prije no je uspio išta drugo reći, zaskočio sam ga kao Jet Li u filmu ''Fearless''.

„Stvar“, rekoh „nije u tome kako ću se nositi sa problemima u svijetu. Znam da obojica smatramo da imamo rješenje. A ovo je moje pitanje tebi: gdje će te tvoj odgovor voditi?“. Otvorio je usta kako bi odgovorio, samo što je Jet Li bio brži. Ušutkao sam ga još jednom, promijenio sam temu i upitao. „Možeš li reći da si se 'ponovno rodio'?“. „Ne, ali...“, skromno je zamucao. Prekinuo sam ga, „Nema 'ali', prijatelju. Biblija se protivi onome što tvoja skupina uči.“ 'MORAŠ se ponovno roditi'!“

Mogao sam osjetiti čovjeka kako se zgrčava radi mog, sada izrazito bijesnog napada. Pošto sam krenuo u nasrt, sjetio sam se scene u kojoj je Jet Li uništio protivnike nepromišljenim rafalom brzih udaraca.

„Isus, moj prijatelj, BOG!“ povikao sam mu u lice. Nisam čak ni trebao svoju Bibliju za ovo, jer sam drsko redao stih za stihom. „'U početku bijaše riječ i riječ bijaše u Boga, i RIJEČ bijaše BOG'. Ivan 1:1. Shvati da to nije 'bog' kao što pretpostavlja tvoj ''Prijevod Novog Svijeta''“. Pogledao sam u automobil i rekao mladoj djevojci da kaže svom prijatelju kako treba koristi pravi prijevod.

I tada još nisam završio, ne tim nepromišljenim udarcima. Ponovo sam počeo srtati. Ta kongregacija od jednog člana, plus njegov kompanjon koji sjedi u autu, zbunjeno su zurili u mene. Kada se muškarac pokušao ubaciti, nastavio sam: „'On je Bog nad bogovima' Rimljanima 9:5. Ako to nije dovoljan odgovor za tebe, možda bi trebao provjeriti epistole Kološanima 2:9? 'Jer u Kristu doslovce prebiva sva punina božanstva'“. Tada sam ponovio i naglasio te riječi, „PUNINA BOŽANSTVA!“.

Čovjek je izgledao potpuno potresen u tom trenutku. Ali na to je stigao i moj najteži udarac: „Još jedna stvar“, rekao sam, „pa ćeš moći reći sve što želiš kao odgovor. U Otkrovljenju 1:17-18 piše: 'Ja sam prvi i posljednji, ja sam onaj koji živi. Ja umrijeh, i kao što vidite, zauvijek ću živjeti, ja imam ključeve Smrti i Hada.' Tko mislite da je to?“. „Ne odgovaraj“, odgovorio sam na vlastito pitanje, „Oboje znamo da je to Isus. Mrtav, a živ. Prvi i posljednji. Zanimljivo, zar ne? Za koga Stari zavjet kaže da je 'Prvi i Posljednji'?“ Do tog trenutka, primjetio sam da čovjek više nije pokušao da se uključi. Samo je rekao: „Zašto vi meni ne kažete?“.

Dodatno ohrabren tim ustupkom, nepokolebljivo sam pogledao u prozor automobila, gotovo sumnjivim pogledom prema licu mlade djevojke i rekao joj da slijedeći put mora zahtijevati da ide sa nekim tko zaista poznaje svoju Bibliju. Zatim sam se ponovo osvrnuo prema čovjeku i rekao: „U Izaiji 44:6 piše, 'Ovako govori Gospod car Izrailjev i izbavitelj njegov, Gospod nad vojskama: ja sam prvi i ja sam posljednji, i osim mene nema Boga'“. Iznenadio sam čak i sebe; i sve je to trajalo manje od deset minuta.

Zatim sam pogledao u čovjeka i rekao: „Završio sam. Imaš li nešto za dodati?“ Pogledao je prema meni i odgovorio, „Pa, mogu ti reći ovo. Obečajem da nikada neću postati Jehovin svjedok ali, da li znate gdje živi obitelj Monaghan?“

Nekako (nisam baš siguran kako ali nekako), kada sam shvatio da se zaustavio samo da pita pravac, nekako sam mu pokazao gdje je kuća naših susjeda. Nekako sam i uspio prikupiti snagu da odlepršam dok su se oni odvezli s našeg prilaznog puta.

„Dobra“ strana ovoga je dvostruka. Kao prvo, izbrbljao sam brojne stihove iz svetoga pisma, i bio sam donekle uspješan da sebe ohrabrim, znajući da „riječ božija nikada se ne vrača Bogu bez da se ostvari svrha koju je Bog naumio“.

Kao drugo, navelo me na razmišljanje. Upitao sam se: „Da li je to možda način na koji postupam kada propovijedam?“ Prepoznao sam kako je to ustvari jednostavno za mene nositi se sa „izgubljenim dušama“ na arogantan i bahat način koji će naknadno dovesti do toga da ću ih izgubiti, dok ću, u isto vrijeme, misliti kako sam sjajno postupio. Shvatio sam da, ako sveta riječ koju zborim, kao i moje ponašanje nisu obogačene milošću i ljubavlju, ustvari nisam tako veliki govornik ili pošten Krščanin, već jednostavno zvučim poput glasnog zvona ili bučnog bubnja.“ (1 Kor. 13:1).

Ljudi trebaju sve više i više Isusove milosti koja ih poziva njemu. („Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i dat ću vam spokoj“ Mat. 11:28). Oni trebaju vidjeti i čuti Isusa koji je „pun milosti i istine“ (Ivan 1:14). Životi ljudi dovoljno su dotučeni. Njima nije potrebno još više toga iz propovjedaonice. Njima je potreban Isus, a ne Jet Li.

Propovijedanje Milosti

Pcain — Thu, 19 Jan 2012 20:21:14 GMT

Pcain: Nova stranica: {{info|Preaching Grace}} Bilo je to preljepo, sunčano jutro. Moja supruga i ja sjedili smo na našem trijemu i uživali u rijetkom i potpuno neometanom zajedničkom trenutku, k...

{{info|Preaching Grace}} 

Bilo je to preljepo, sunčano jutro. Moja supruga i ja sjedili smo na našem trijemu i uživali u rijetkom i potpuno neometanom zajedničkom trenutku, kada je bijeli automobil prišao na naš prilazni put i zaustavio se nekoliko metara od nas. Odmah sam znao o čemu se radi. Pogledao sam svoju suprugu Nancy i šapnuo joj: „Jehovini svjedoci. Ja ću se pobrinuti o tome.“

Muškarac mi je prišao i rekao, „Dobro jutro“. Prije nego je imao priliku reći išta više, preuzeo sam ofanzivu. „Da, a u svijetu je sve lošije i lošije, je li tako?“. „Oh, da“, odgovorio je, „ali...“. Prije no je uspio išta drugo reći, zaskočio sam ga kao Jet Li u filmu ''Fearless''.

„Stvar“, rekoh „nije u tome kako ću se nositi sa problemima u svijetu. Znam da obojica smatramo da imamo rješenje. A ovo je moje pitanje tebi: gdje će te tvoj odgovor voditi?“. Otvorio je usta kako bi odgovorio, samo što je Jet Li bio brži. Ušutkao sam ga još jednom, promijenio sam temu i upitao. „Možeš li reći da si se 'ponovno rodio'?“. „Ne, ali...“, skromno je zamucao. Prekinuo sam ga, „Nema 'ali', prijatelju. Biblija se protivi onome što tvoja skupina uči.“ 'MORAŠ se ponovno roditi'!“

Mogo sam osjetiti čovjeka kako se zgrčava radi mog, sada izrazito bijesnog napada. Pošto sam krenuo u nasrt, sjetio sam se scene u kojoj je Jet Li uništio protivnike nepromišljenim rafalom brzih udaraca.

„Isus, moj prijatelj, BOG!“ povikao sam mu u lice. Nisam čak ni trebao svoju Bibliju za ovo, jer sam drsko redao stih za stihom. „'U početku bijaše riječ i riječ bijaše u Boga, i RIJEČ bijaše BOG'. Ivan 1:1. Shvati da to nije 'bog' kao što pretpostavlja tvoj ''Prijevod Novog Svijeta''“. Pogledao sam u automobil i rekao mladoj djevojci da kaže svom prijatelju kako treba koristi pravi prijevod.

I tada još nisam završio, ne tim nepromišljenim udarcima. Ponovo sam počeo srtati. Ta kongregacija od jednog člana, plus njegov kompanjon koji sjedi u autu, zbunjeno su zurili u mene. Kada se muškarac pokušao ubaciti, nastavio sam: „'On je Bog nad bogovima' Rimljanima 9:5. Ako to nije dovoljan odgovor za tebe, možda bi trebao provjeriti epistole Kološanima 2:9? 'Jer u Kristu doslovce prebiva sva punina božanstva'“. Tada sam ponovio i naglasio te riječi, „PUNINA BOŽANSTVA!“.

Čovjek je izgledao potpuno potresen u tom trenutku. Ali na to je stigao i moj najteži udarac: „Još jedna stvar“, rekao sam, „pa ćeš moći reći sve što želiš kao odgovor. U Otkrovljenju 1:17-18 piše: 'Ja sam prvi i posljednji, ja sam onaj koji živi. Ja umrijeh, i kao što vidite, zauvijek ću živjeti, ja imam ključeve Smrti i Hada.' Tko mislite da je to?“. „Ne odgovaraj“, odgovorio sam na vlastito pitanje, „Oboje znamo da je to Isus. Mrtav, a živ. Prvi i posljednji. Zanimljivo, zar ne? Za koga Stari zavjet kaže da je 'Prvi i Posljednji'?“ Do tog trenutka, primjetio sam da čovjek više nije pokušao da se uključi. Samo je rekao: „Zašto vi meni ne kažete?“.

Dodatno ohrabren tim ustupkom, nepokolebljivo sam pogledao u prozor automobila, gotovo sumnjivim pogledom prema licu mlade djevojke i rekao joj da slijedeći put mora zahtijevati da ide sa nekim tko zaista poznaje svoju Bibliju. Zatim sam se ponovo osvrnuo prema čovjeku i rekao: „U Izaiji 44:6 piše, 'Ovako govori Gospod car Izrailjev i izbavitelj njegov, Gospod nad vojskama: ja sam prvi i ja sam posljednji, i osim mene nema Boga'“. Iznenadio sam čak i sebe; i sve je to trajalo manje od deset minuta.

Zatim sam pogledao u čovjeka i rekao: „Završio sam. Imaš li nešto za dodati?“ Pogledao je prema meni i odgovorio, „Pa, mogu ti reći ovo. Obečajem da nikada neću postati Jehovin svjedok ali, da li znate gdje živi obitelj Monaghan?“

Nekako (nisam baš siguran kako ali nekako), kada sam shvatio da se zaustavio samo da pita pravac, nekako sam mu pokazao gdje je kuća naših susjeda. Nekako sam i uspio prikupiti snagu da odlepršam dok su se oni odvezli s našeg prilaznog puta.

„Dobra“ strana ovoga je dvostruka. Kao prvo, izbrbljao sam brojne stihove iz svetoga pisma, i bio sam donekle uspješan da sebe ohrabrim, znajući da „riječ božija nikada se ne vrača Bogu bez da se ostvari svrha koju je Bog naumio“.

Kao drugo, navelo me na razmišljanje. Upitao sam se: „Da li je to možda način na koji postupam kada propovijedam?“ Prepoznao sam kako je to ustvari jednostavno za mene nositi se sa „izgubljenim dušama“ na arogantan i bahat način koji će naknadno dovesti do toga da ću ih izgubiti, dok ću, u isto vrijeme, misliti kako sam sjajno postupio. Shvatio sam da, ako sveta riječ koju zborim, kao i moje ponašanje nisu obogačene milošću i ljubavlju, ustvari nisam tako veliki govornik ili pošten Krščanin, već jednostavno zvučim poput glasnog zvona ili bučnog bubnja.“ (1 Kor. 13:1).

Ljudi trebaju sve više i više Isusove milosti koja ih poziva njemu. („Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i dat ću vam spokoj“ Mat. 11:28). Oni trebaju vidjeti i čuti Isusa koji je „pun milosti i istine“ (Ivan 1:14). Životi ljudi dovoljno su dotučeni. Njima nije potrebno još više toga iz propovjedaonice. Njima je potreban Isus, a ne Jet Li.

Milost radosnog darivanja

Pcain — Thu, 12 Jan 2012 17:43:23 GMT

Pcain: Nova stranica: {{info|The Grace of Cheerful Giving}} U posljednjih nekoliko godina, gospodarstvo SAD-a se suočilo sa najvećom krizom još od velike depresije, a Amerikanci još uvijek se nis...

{{info|The Grace of Cheerful Giving}} 

U posljednjih nekoliko godina, gospodarstvo SAD-a se suočilo sa najvećom krizom još od velike depresije, a Amerikanci još uvijek se nisu izvukli iz tog škripca. Taj financijski krah, na koji utjeću i pogrešno osmišljene hipoteke, uvukao se u svaki gospodarski sektor. Vrijednosti nekretnina i investicija naglo su pale. Umanjilo se i povjerenje potrošača i to do najniže točke do sada. Milijuni ljudi ostali su bez posla, ne znajući kako skrojiti kraj s krajem. Pošto je dobrotvorno darivanje jedno od prvih oblasti pogođenih padom ekonomije, crkve su osjetile tu ograničenost i mnogi su bili prisiljeni na kresanje budžeta i davanje otkaza.

U vrijeme trajanja ove krize, kada su idoli naše materijalističke kulture pali na noge poput Dagona prije Gospodareve arke, a osječaj sigurnosti naroda je u opasnosti, Bog je crkvi pružio priliku da dokaže svijetu odanost prema Isusu Kristu čiji je ishod raznovrstan spektar vrijednosti i prioriteta. S obzirom da svoju radost i blago pronalazimo u Kristu, oslobođeni smo od podlijeganja brizi o novcu i podmuklom robovanju materijalnim stvarima. Po Adamu, mi obožavamo i služimo „stvorenju radije nego Stvoritelju“ (Rom. 1:25). Po Kristu, naša srca ponašaju se ispravno. Naša percepcija i odgovor na ovaj veliki globalni ekonosmki krah trebala bi biti drugačija jer smo mi specifična vrsta ljudi, ljudi koji više ne pripadaju ovome svijetu, već Bogu. Isus je navikao da, ako volimo samo one koji vole nas, a oni oskuduju u ljubavi prema njihovim neprijateljima, nismo bolji od pagana. Na isti način, ako smo velikodušni i radujemo se davanju samo kada su vremena dobra i kada su naši bankovni računi puni, kako li smo uopće različiti od ostalog svijeta? Kršćani na zapadu su uživali u produženom periodu izobilja. U ovom razdoblju htjenja, možda je Bog želio da nauči njegovu djecu nekim novim lekcijama o milosti davanja.

U ovom drugom pismu Korinčanima, apostol Pavao opomionje crkvu da nesebično i s veseljem daruje, inspiriran velikodušnošću drevnih Makedonaca i samoga Isusa Krista. U 9. poglavlju on nudi ovu sažetu izjavu: „Bit je u tome: tkogod posije skromno, skromno će i žeti, a tkogod bogato posije, bogato će i žeti. Svatko mora dati onoliko koliko je u svom srcu odlučio, a ne protiv volje ili jer se to mora, jer Bog voli one koji rado daruju. A Bog Vam može ponuditi obilje milosti, na način da imate dovoljno svega u svako vrijeme, kako biste mogli obilovati u svakom dobrom radu.“ (vv. 6-8). Nepovjerenje i strah od gubitka ograničavaju našu slobodu, a ovdje je Pavao usporedio davanje i sjetvu. Sjeme koje je posijano u blatu izgleda izgubljeno, no zemoljoradnik zna da će sezona žetve tek uslijediti. Jer bogato smo sijali, sa vjerom u Božju dobronaklonost, i ne očekujemo samo da žanjemo plodove ovozemaljskog blagaoslova, već sebi čuvamo dobre temelje za našu vječnu budućnost (1 Tim. 6:19).

Na neki način, važnije je kako dajemo nego što dajemo. Moramo biti svjesni misli kako će naše davanje izgledati u očima Boga, jer On voli radosnog davatelja. Davati s radošću znači davati bez očajavanja – davati u miru, spontano i sa zadovoljstvom. Nužno je slaviti Boga sa našim djelima i darivanjem, a nije nikakva žrtva ugoditi Bogu ako je to dobrovoljno. Naš Otac zahtijeva radosnu poslušnost svoje djece.

Pavao je citirao Makedonske Kršćane kao primjer za takvu vrstu duha. Bez obzira na njihovo siromaštvo i nesreću, njihova radost po Isusu imala je kao odgovor izobilje slobode. „Jer u strogom iskušenju nesreće, njihovo obilje radosti po Isusu Kristu i njihovo krajnje siromaštvo se pretvorilo u bogatstvo darivanja sa njihove strane“ (2 Kor. 8:2). Krajnja žalost i siromaštvo se inače ne donosi u vezu sa bogatsvom velikodušnosti. Takve situacije bi dale dojam da opravdavaju činjenicu da sebi ostavimo sve resurse koje su ostavljene zbog samoodrživosti.

Ali njihova radost u Kristu bila je tako obilna da nije mogla biti obuzdana. Radost, kao i zahvalnost, zahtjeva izražaj. Pitanje za Makedonce nije bilo „Koliko malo?“ već „Koliko?“. Ako je milost Božja zaista zahvatila naša srca, onda nećemo računati minimum koji možemo pružati, već maksimum koji možemo dati Isusu i njegovoj crkvi. Oni koji daruju s radošću uvijek bi rado dali i više. Danas je naša navika da trošimo iznad svojih mogućnosti ali su Makedonci davali iznad njihovih mogućnosti: „jer dati skladno njihovim mogućnostima, a kao što mogu posvjedočiti, daju i iznad njihovih mogućnosti, na njihov vlastiti dogovor, zaslužno nas moleći za uslugu da sudjelujemo u potpori svecima“ (vv. 3-4). Molba iz propovijedi i očajničko obračanje đakona bilo je nepotrebno. Božji ljudi molili su za pomoć kako bi pomogli svojoj braći u Jeruzalemu. A to nije nešto što se često čuje.

Kako ćemo ocijeniti njihovu izvanrednu darežljivost? Pavao ju je stavio u svezu sa Božjom milosti (v.1). Darivati tako što ćemo sebe žrtvovati nije prirodno; to je nadnaravno i to zahtijeva prisutnost nagona Duha Svetoga. Darivanje je znak obožavanja i djelo milosti.

I vidjesmo slavu Njegovu, punu milosti i istine

Pcain — Thu, 29 Dec 2011 21:00:51 GMT

Pcain: Nova stranica: {{info|We Beheld His Glory, Full of Grace and Truth}} <blockquote> '''Ivan 1,14-18''' I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu - slavu koj...

{{info|We Beheld His Glory, Full of Grace and Truth}} 
<blockquote>
'''Ivan 1,14-18''' I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine. Ivan svjedoči za njega. Viče: "To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!" Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost. Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, on ga obznani.
</blockquote>
Počnimo s retkom 14 kako bismo uvidjeli što je najvažnije u ovome odlomku. „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine.“ Vratimo se na prvi redak kako bismo vidjeli na koga se Riječ odnosi. „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog“ (Ivan 1,1). Dakle, Riječ označava Boga Sina.

Koristim naziv Sin (Jedinorođenac) jer je taj naziv korišten u retku 14: „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine.“ Dakle, Riječ je Sin Božji.

==== Jedan Bog, tri osobe ====

Muslimanima nije jasna riječ Sin, kao ni mnogima drugima. Neki vjeruju da mi mislimo da je Bog imao seksualni odnos s Marijom te da su dobili dijete. To nije ono što piše u Bibliji. Ivan kaže: „U početku bijaše Riječ.“ To je Sin Božji. On nije imao početak. On je bio ondje u početku. On je bio ondje čitavu vječnost. Redak broj tri kaže: „Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa.“ To znači da Sin nije stvoren. On nije dio stvaranja. Dakle, ovo je ono što znamo o Sinu Božjemu: 1) On je Bog 2) Otac je također Bog 3) Sin nije Otac, on je bio uz Oca 4) On je vječan i nije stvoren.

Mnogo se toga može reći o doktrini o Trojstvu – učenju da Bog postoji kao jedan Bog u tri osobe: Ocu, Sinu i Duhu Svetome. No zasad zapamtite samo ovo i zadržite to u srcu. Sin i Otac jedan su Bog, ali dvije osobe. Imaju jednu božansku prirodu. Oni su jedan Bog s dva središta svijesti.

==== Bog je postao čovjekom – no nije prestao biti Bogom ====

Redak 14 kaže da je, što je jedan od najvažnijih događaja u povijesti, Riječ (Sin) postala čovjekom, no nije prestala biti Bogom. Ovime ćemo se pozabaviti tijekom sljedeća dva tjedna: Kako znamo da je riječ baš o tome i što to znači za nas?

„I Riječ tijelom postade.“ To jest, božanska Riječ, božanski Sin Božji postao je čovjekom, no nije prestao biti Bogom. Kako to znamo? Što to znači za nas? Provest ćemo vrijeme koje imamo danas odgovarajući na to.

==== Riječ se „nastani među nama“ ====

Prvi razlog zbog kojega kažemo da božanska Riječ nije prestala biti božanskom Riječju kada je postala čovjekom je navod u retku 14 koji kaže da se Riječ „nastanila među nama“. Subjekt predikata ''nastaniti'' je ''Riječ''. A Riječ je Bog. Najprirodnije je, dakle, shvatiti to kao da se Bog, odnosno Riječ, nastanila među nama. Zato je anđeo rekao u Matejevu evanđelju (1,23): „Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel - što znači: S nama Bog!“ Riječ (Sin) nije prestala biti Bogom kada je postala čovjekom.

==== Slava koju ima kao Jedinorođenac od Oca ====

Drugi razlog zbog kojega vjerujemo u to je nastavak retka 14: „...i vidjesmo slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca...“ Čiju slavu? Slavu Riječi – Riječi koja je Bog. A kakva je to slava? To je „slava koju ima kao Jedinorođenac od Oca“.

Kada Ivan kaže da je slava utjelovljene Riječi „slava koju ima ''kao'' Jedinorođenac od Oca“, znači li riječ ''kao'' da je to samo imitacija slave? Da to nije prava slava Sina, nego samo slava koja je slična slavi Sina? Ja ne mislim tako. Ako primjerice kažem: „Želim nekome dati knjigu i želio bih je dati tebi kao prvom izboru“, vi nećete odgovoriti: „Ja nisam uistinu tvoj prvi izbor, ja sam kao tvoj prvi izbor.“ Ne. Riječ kao ne znači to kada kažem: „Dajem ti je kao svom prvom izboru.“ Ona znači: „Dajem ti je jer si ti stvarno moj prvi izbor.“ Kada Ivan kaže: „I vidjesmo slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca“, on misli: „I vidjesmo slavu njegovu - slavu kakvu uistinu ima: slavu Sina Božjega.“

Znamo da je to tako jer u prvome dijelu retka 14 Ivan kaže na jednostavan i izravan način: „Vidjesmo slavu njegovu.“ Čiju slavu? Slavu vječne Riječi, tj. Sina. „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu.“ Čudo utjelovljenja nije na ovaj način nimalo umanjeno. Riječ je tijelom postala, kao i on, ne prestajući biti Bogom. On odražava Božju slavu.

==== Što to znači za nas? ====

Retci 15-18 pružaju još razloga za vjerovanje da je Riječ postala tijelom, a da ujedno nije prestala biti Bogom. Objasnit ćemo ih sljedeći tjedan, ako Bog bude tako htio. No zasad se zapitajmo što za nas znači tvrdnja da je Riječ postala tijelom i da je Sin Božji postao čovjekom, a da nije prestao biti Bogom. Zašto to pitam? Prvo, zato što tekst nudi odgovor. No postoji još jedan razlog.

==== Njegovanje kulture odnosa ====

Sjećate li se kada sam prije nekoliko mjeseci propovijedao moleći Boga da usliši moje molbe kako bismo razvili ono što zovem ''kulturom odnosa'' naše crkve? Objasnio sam što mislim citirajući Poslanicu Filipljanima (2,3-4): „Nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego - u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe. Ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih!“ Drugim riječima, rastimo kao crkva na način da prerastemo svoje potrebe, služimo drugima i brinemo se za ono što drugi žele.

Sjećate li se koja je glavna poruka tog pokornog načina razmišljanja? Sljedeći su je retci objasnili: „Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Isusu Kristu: On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe "oplijeni" uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik“ (Fil 2,5-7). Drugim riječima, temelj ponizne i pokorne ljubavi i obnovljene kulture odnosa u Betlehemu bio je: ''Riječ tijelom postade i nastani se među nama – i umre za nas.''

==== Utjelovljenje i primjena ====

Razlog zbog kojega ističem ovo je da ne kažemo: „Pa dobro, prošlog je ljeta naglasak bio na odnosima, a sada se bavimo teologijom.“ Ne. Jedina teologija koja je važna jest ona koja se nalazi u drugome poglavlju Poslanice Filipljanima, a koja je jednaka teologiji u Ivanovu evanđelju. Ona nam pomaže da spoznamo Krista, slavu u Kristu i da nas Krist preobrati radi ljubavi (13,34; 15,12), što znači da preobražava našu crkvu. Ispunjava nas ljubavlju, željom da pomognemo, čini nas poslušnima i pokornima, manje ponosnima i sebičnima, ali i brižnijima.

Dakle, kada kažem: „Ostanimo uz redak 14 sve dok se ne zapitamo što tvrdnja da je Riječ postala tijelom znači za nas“, možete čuti otkucaje srca u pozadini toga pitanja. Uvijek me zanima što ta sjajna teologija znači za naš osobni i društveni život.

==== U Isusu vidimo slavu Božju ====

Dakle, što za nas znači tvrdnja da je Riječ postala tijelom? Redak 14 kaže: „I vidjesmo slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine.“ Znači da u Isusu Kristu možemo vidjeti slavu Božju. Također, znači da slava Božja otkrivena u Isusu nije grješna poput nas. To jest, slava Božja u Kristu je njegova milostiva predodžba upućena nama, ali bez ugrožavanja njegove vlastite istine i vjere sebi. A ta je milostiva predodžba vrlo, vrlo sjajna. Zato koristi riječ ''pun'', koja se odnosi na ''slavu''. Slava Sina Božjeg puna je milostivosti prema nama grješnicima, ali bez ugrožavanja Božje istine.

==== Pun milosti... ====

Ovo je uistinu dobra vijest. Bog se mogao utjeloviti kao sudac i krvnik. I sve bi nas proglasio krivima i osudio na vječnu kaznu. No nije se utjelovio kao takav. Riječ, tj. Sin, koji je Bog, postao je čovjekom kako bi otkrio božansku slavu koja je „puna milosti i istine“. Riječ se Božja utjelovila kako bi bila milostiva prema nama. Riječ je postala tijelom kako bi ta milost upućena nama došla u skladu s Božjom istinoljubivošću. To neće biti slaba i neprincipijelna milost.

To će biti pravedna milost, ona koja veliča Boga. Vodit će do Isusove smrti na križu. U stvari, to je razlog zbog kojega je postao čovjekom. Morao je biti čovjek kako bi umro. Morao je biti čovjek kako bi umro kao Bogočovjek umjesto nas (Heb 2,14-15). Riječ je postala tijelom kako bi smrt Isusa Krista bila moguća. Na križu je punina milosti sjala najjače. Ondje je bila izvedena i kupljena.

==== ... i istine ====

Razlog zbog kojega se ostvarila kroz smrt je zato što je Sin Božji pun milosti i ''istine''. Bog je milostiv prema nama, a vjeran prema sebi. Stoga, kada njegov Sin dođe, on je pun milosti i istine. Kada je Krist umro, Bog je bio vjeran sebi, jer je grijeh bio kažnjen. Isto tako, kada je Krist umro, Bog je bio milostiv prema nama jer je Krist, a ne mi, pretrpio kaznu.

„Riječ tijelom postade“ za nas znači da je Božja slava otkrivena u povijesti kao nikad do tada, u punini milosti i punini istine koja najjače sja u Isusovoj smrti za grješnike.

==== Spoznavanje duhovne ljepote ====

Budite oprezni i nemojte reći: „Pa dobro, nisam bio ondje te sam propustio vidjeti tu slavu. Vi vjernici možete govoriti koliko god želite o slavi Sina Božjega, ali on nije ovdje i ne može ga se vidjeti.“ Budite oprezni. Nemojte misliti da je njegova slava u retku 14 samo vanjski sjaj i ljepota. Isusov sjaj i ljepota nisu bili tjelesni. „Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio.“ (Iz 53,2)

Nemojte misliti da je slava u retku 14 samo demonstracija čudesa. Bilo je ljudi koji su vidjeli čuda, znali da su se ona dogodila i nisu vidjeli u tome ništa lijepo ili slavno. Željeli su ga ubiti (Iv 11,45-48).

Ne; otkrivena „slava“ Sina Božjega, slava Riječi, slava Isusa Krista u njegovu prvom dolasku je ponajviše duhovna slava, duhovna ljepota. To nije nešto što se vidi očima, nego srcem (Ef 1,18). Gledamo način na koji govori, djeluje, voli i umire i kroz milost vidimo samopotvrđujuću božansku slavu, odnosno ljepotu.

==== Jedinstvena mješavina milosti i istine ====

Pavao je to ovako sročio u Drugoj poslanici Korinćanima: „U onima kojima bog ovoga svijeta oslijepi pameti nevjerničke da ne zasvijetli svjetlost evanđelja ''slave Krista koji je slika Božja''“ (2 Kor 4,4). „Slava Krista koji je slika Božja“ je ono što Ivan naziva „slavom koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine.“

Sjetimo se, Pavao se obraća ljudima koji nikad nisu vidjeli zemaljskoga Isusa, a Ivan piše svoje evanđelje za ljude koji nikad nisu vidjeli zemaljskoga Isusa – za ljude poput nas. Slava koju spominje Ivan (Iv 1,14) i slava koju spominje Pavao (2 Kor 4,4) je slava koju ''vidite'' duhom kada ''čujete'' priču o Isusu.

Ne morate ga vidjeti u tjelesnom obliku. Isus je rekao u Ivanovu evanđelju: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“ Možete ga susresti u Ivanovu evanđelju i drugdje u Bibliji. A kada ga susretnete, kroz priče o njegovim riječima i djelima njegova slava sja. Samopotvrđujuća ljepota te jedinstvene mješavine milosti i istine.

==== Ponovno rođeni kroz evanđelje ====

Nije slučajno da retci 12-13 opisuju ponovno rođenje, a redak 14 opisuje viđenje slave Sina Božjega. Retci 12-14:
<blockquote>A onima koji ga primiše podade moć ''da postanu djeca Božja'': onima koji ''vjeruju'' u njegovo ime, koji su ''rođeni'' ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego - ''od Boga''. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i ''vidjesmo'' slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine.</blockquote>
Sjetite se retka 4: „U njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo.“ Kada je nekome podaren novi duhovni ''život'', dogodi mu se novo ''svjetlo''. To svjetlo nije materijalno svjetlo. To je duhovna svjetlost slave Sina Božjega iz retka 14. Na taj način mi vidimo.

A kako se taj novi duhovni život događa nama? Redak 13 kaže da se dogodi kada se rodimo, ali ne od čovjeka, već od Boga. Događa se ponovnim rođenjem. Na taj način povjerujemo, primimo Krista i postanemo djeca Božja (Iv 1,12).

Kroz evanđelje, slušajući priče o Isusovim djelima i riječima, Bog u nama stvara duhovni život. Kroz evanđelje ponovno smo rođeni u Bogu (1 Pt 1,23-25). A taj novi duhovni život spoznaje svjetlo Kristove slave (Iv 1,4). On je vidi istog trenutka. Zato je Ivan zove „svjetlost života“ (Iv 8,12). Kada vam je dan duhovni život, tada možete spoznati duhovnu slavu.

==== Vidjeti slavu ====

Ili, rečeno drugim riječima, prema retku 12, taj novi život i spoznaja vjeruju u svjetlost i primaju svjetlost kao istinu i slavu Isusa Krista, Sina Božjega. I kroz taj ''život, svjetlost, vjeru'' i ''primanje'' redak 12 kaže da stječemo pravo da nas se zove djecom Božjom. To jest, mi smo djeca Božja jer su taj život, svjetlost, vjera i primanje naše pravo koje nam daje da budemo djeca Božja.

Stoga pred vama dižem utjelovljenog Sina Božjega: ''Riječ tijelom postade i nastani se među nama ne prestajući bivati Bogom''. Vidite slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine. Spoznajte ga kroz slavu koja on jest i živite. Amen.

Pričati sa ljudima bolje je nego o ljudima

Pcain — Mon, 26 Dec 2011 16:10:57 GMT

Pcain:

{{info|Talking to People Rather Than About Them}} 

''Ono što sam izostavio u propovijedi od 6 Kolovoza ''

U mojoj prvoj propovijedi nakon što sam pet mjeseci bio odsutan, nešto sam izostavio. Pregledao sam bilješke ali izgleda da nisam bio usredotočen na glavnu raspravu. Stoga sam to preskočio. Ali namjera je zaista bila da to izrečem. I ovdje slijedi.

Sjetite se Luke 18:9, gdje Luka uvodi parabolu o Farizejama i sakupljačima poreza na ovaj način: ''„Izrekao je tu istu parabolu i nekima koji su za sebe vjerovali da su pravedni i prema drugima su se ophodili sa prezirom“.'' Na prvi pogled to može izgledati kao sitnica, ali vidite da nam to daje do znanja da je Isus tu parabolu izrekao ONIMA koji su za sebe smatrali da su pravedni. Ne govori nam da je tu parabolu izrekao O njima. Isus je Farizeje gledao u oči i izrekao im je parabolu koja govori da oni sebe smatraju pravednima. Nije pričao o ''njima,'' već sa njima.

Bez obzira što nam to može izgledati kao sitnica ustvari sadrži lekciju koja je veoma važna za zdravlje naše crkve. Budimo takvima. Nemojmo govoriti ''drugima'' o tuđim greškama. Govorimo ''njima'' o njihovim greškama. Jednostavno je – a i prejednostavno na jeziku naših griješnih duša – govoriti o ljudima. Ali je teško – i često je gorko na jeziku – njima govoriti. Kada govoriš o njima, ne mogu te ispraviti ili prevrnuti činjenice i okriviti tebe. Ali ako sa njima govoriš o problemu, to može postati veoma bolno. Stoga izgleda da je sigurnije pričati o ljudima nego sa ljudima.

Ali Isus nas ne poziva da donosimo jednostavne odluke. Poziva nas da donosimo odluke iz ljubavi. Na kratkim relacijama, ljubav je često bolnija od zaštite samih sebe i izbjegavanje konflikata. Ali na dužim relacijama, naša savjest nas osuđuje zbog odabira jednostavnog puta, a mi činimo veoma malo dobroga prema drugima. Stoga, budimo više nalik Isusu, i u ovom slučaju, ne govorimo o ljudima, već sa njima, uz riječi ohrabrenja, zbog dokaza milosti koje vidimo u njihovim životima, ali isto tako uz riječi obazrivosti ili napomene ili ispravke ili čak prijekora. Pavao nas je pozivao da koristimo cijeli spektar riječi za cijeli spektar potreba: „Opominji lijene, ohrabri neutješne, pomozi slabima, budi strpljiv prema svima njima“ (1 Tesaloncima 5:14).

Nisam mislio da ne možete kritizirati predjsednika Busha ako ga prije toga niste pozvali telefonom. I nisam mislio da ne možete komentirati moju propovijed, bilo na pozitivan ili negativan način, ako niste došli k meni. Javne osobe sebe stavljaju pod lupom javnosti i shvaćaju da će svatko imati mišljenje o onome što kažu. To je uredu. Ono što sam mislio je da kada poznajete brata ili sestru koji imaju neku vrstu griješnog ponašanja ili stava, izbacite plamen iz vaših očiju i tek onda odite k njima i pokušajte im pomoći uz ponizan biblijski savjet.

Možete im ispričati jednu parabolu. To je Isus uradio po Luki 18:9-14. To je uradio i Natan za Davida, nakon što je sagriješio sa Bat-Šebom prema Urijahu (2 Samuel 12:1-4). Ali ne morate biti toliko kreativni. Ako vam je zaista stalo do osobe sa kojom se želite suočiti, to više vrijedi od kreativnosti.

Moja težnja vezana uz našu crkvu je da budemo oslobođeni od tračanja. Budimo izravni i hrabri i skromni. Ponekad je Isus bio tako bedast. Ljubav ponekad takva i zvuči. Mogao je bez ikakvih problema biti optužen za neosjetljivost ili zbog nedostatka ljubavi. Ali mi znamo da je on bio osoba koja je najviše voljela u povijesti čovječanstva. Zato ga trebamo slijediti u tome. Umro je za nas kako bi sve prepreke i mrlje u našim očima mogle biti oproštene. To bi nam trebalo dati i hrabrost i pokazati da nam je stalo do odnosa sa drugima. Pogotovo kada shvatimo da je Isus već oprostio za greške naše braće i sestara.

Kakav divan primjer za odnos sa drugoma. Oprošten, opravdan, duševni život zajednice ljudi koji vole rasti u milosti. Hvala što volite vjerovati i slijedite Isusa tako što pričate sa drugima, a ne o drugima.

Lijepo je vratiti se,

Pastor John

Pričati sa ljudima bolje je nego o ljudima

Pcain — Thu, 22 Dec 2011 19:13:47 GMT

Pcain: Nova stranica: {{info|Talking to People Rather Than About Them}} ''Ono što sam izostavio u propovijedi od 6 Kolovoza '' U mojoj prvoj propovijedi nakon što sam pet mjeseci bio odsutan, ne...

{{info|Talking to People Rather Than About Them}} 

''Ono što sam izostavio u propovijedi od 6 Kolovoza ''

U mojoj prvoj propovijedi nakon što sam pet mjeseci bio odsutan, nešto sam izostavio. Pregledao sam bilješke ali izgleda da nisam bio usredotočen na glavnu raspravu. Stoga sam to preskočio. Ali namjera je zaista bila da to izrečem. I ovdje slijedi.

Sjetite se Luke 18:9, gdje Luka uvodi parabolu o Farizejama i sakupljačima poreza na ovaj način: ''„Izrekao je tu istu parabolu i nekima koji su za sebe vjerovali da su pravedni i prema drugima su se ophodili sa prezirom“.'' Na prvi pogled to može izgledati kao sitnica, ali vidite da nam to daje do znanja da je Isus tu parabolu izrekao ONIMA koji su za sebe smatrali da su pravedni. Ne govori nam da je tu parabolu izrekao O njima. Isus je Farizeje gledao u oči i izrekao im je parabolu koja govori da oni sebe smatraju pravednima. Nije pričao o ''njima,'' već sa njima.

Bez obzira što nam to može izgledati kao sitnica ustvari sadrži lekciju koja je veoma važna za zdravlje naše crkve. Budimo takvima. Nemojmo govoriti ''drugima'' o tuđim greškama. Govorimo ''njima'' o njihovim greškama. Jednostavno je – a i prejednostavno na jeziku naših griješnih duša – govoriti o ljudima. Ali je teško – i često je gorko na jeziku – njima govoriti. Kada govoriš o njima, ne mogu te ispraviti ili prevrnuti činjenice i okriviti tebe. Ali ako sa njima govoriš o problemu, to može postati veoma bolno. Stoga izgleda da je sigurnije pričati o ljudima nego sa ljudima.

Ali Isus nas ne poziva da donosimo jednostavne odluke. Poziva nas da donosimo odluke iz ljubavi. Na kratkim relacijama, ljubav je često bolnija od zaštite samih sebe i izbjegavanje konflikata. Ali na dužim relacijama, naša savjest nas osuđuje zbog odabira jednostavnog puta, a mi činimo veoma malo dobroga prema drugima. Stoga, budimo više nalik Isusu, i u ovom slučaju, ne govorimo o ljudima, već sa njima, uz riječi ohrabrenja, zbog dokaza milosti koje vidimo u njihovim životima, ali isto tako uz riječi obazrivosti ili napomene ili ispravke ili čak prijekora. Pavao nas je pozivao da koristimo cijeli spektar riječi za cijeli spektar potreba: „Opominji lijene, ohrabri neutješne, pomozi slabima, budi strpljiv prema svima njima“ (1 Tesaloncima 5:14).

Nisam mislio da ne možete kritizirati predjsednika Busha ako ga prije toga niste pozvali telefonom. I nisam mislio da ne možete komentirati moju propovijed, bilo na pozitivan ili negativan način, ako niste došli k meni. Javne osobe sebe stavljaju pod lupom javnosti i shvaćaju da će svatko imati mišljenje o onome što kažu. To je uredu. Ono što sam mislio je da kada poznajete brata ili sestru koji ima neku vrstu griješnog ponašanja ili stava, izbacite plamen iz vaših očiju i tek onda odite k njima i pokušajte im pomoći uz ponizan biblijski savjet.

Možete im ispričati jednu parabolu. To je Isus uradio po Luki 18:9-14. To je uradio i Natan za Davida, nakon što je sagriješio sa Bat-Šebom prema Urijahu (2 Samuel 12:1-4). Ali ne morate biti toliko kreativni. Ako vam je zaista stalo do osobe sa kojom se želite suočiti, to više vrijedi od kreativnosti.

Moja težnja vezana uz našu crkvu je da budemo oslobođeni od tračanja. Budimo izravni i hrabri i skromni. Ponekad je Isus bio tako bedast. Ljubav ponekad takva i zvuči. Mogao je bez ikakvih problema biti optužen za neosjetljivost ili zbog nedostatka ljubavi. Ali mi znamo da je on bio osoba koja je najviše voljela u povijesti čovječanstva. Zato ga trebamo slijediti u tome. Umro je za nas kako bi sve prepreke i mrlje u našim očima mogle biti oproštene. To bi nam trebalo dati i hrabrost i pokazati da nam je stalo do odnosa sa drugima. Pogotovo kada shvatimo da je Isus već oprostio za greške naše braće i sestara.

Kakav divan primjer za odnos sa drugoma. Oprošten, opravdan, duševni život zajednice ljudi koji vole rasti u milosti. Hvala što volite vjerovati i slijedite Isusa tako što pričate sa drugima, a ne o drugima.

Lijepo je vratiti se,

Pastor John

Dužnost i čast

Pcain — Wed, 14 Dec 2011 15:00:16 GMT

Pcain:

{{info|Duty and Honor}} 

Prije nekoliko godina prisustvovao sam jednoj diskusiji zajedno sa nekim poslovnim ljudima iz Jacksona u Missisipiju. U toku razgovora jedan je čovjek spomenuo gospodina koji nije prisustvovao tom sastanku, a rekao je, „On je častan čovjek“. Kada sam čuo taj komentar, uši su mi zašepurile jer sam na trenutak pomislio da se razgovor vodi na nekom stranom jeziku. Shvatio sam da sam bio na krajnjem jugu zemlje gdje stare vrijednosti još nisu u potpunosti iskorijenjene, a i nisam mogao doći k sebi da je netko tog dana i u to vrijeme iskoristio riječ ''čast'' kao riječ za opisivanje čovjeka. Riječ ''čast'' je postala pomalo arhaična. Možemo se sjetiti poznatog govora kojeg je održao General Douglas McArthur na West Pointu pod naslovom „Obaveza, čast, država“, a koji je održan prije više od pola stoljeća. Danas, riječ čast je gotovo pa nestala iz engleskog riječnika. Virtualno govoreči, jedini put kada primjetim tu riječ u pismenom obliku je na naljepnici stražnjem dijelu auta koja izjavljuje da je dijete vlasnika automobila na listi uspješnih učenika, ali je ta lista možda posljednji primjer degenerativne ostavštine jednog zaboravljenog koncepta.

Govorim o časti jer, upitom na riječ ''čast'', riječnici odgovaraju da je to najčešće spominjani sinonim za riječ ''integritet''. Moja zabrinutost u ovom članku jeste pitanje: „Što znači integritet?“. Ako koristimo dosadnu definiciju koju nam nude leksikografi, kao što je možemo pronači i u Websterovom riječniku, pronači ćemo više instanci. Prvi primjer: integritet se definira sa „beskompromisna odanost moralnim i etičkim principima“. U drugom primjeru, integritet znači „čvrstoća karaktera“, u trećem „iskrenost“, u četvrtom se vodi u svezu sa činjenicom da je on „čitav ili potpun“ dok u posljednjem, petom primjeru, integritet znači „neovisan od tuđeg karaktera“.

Ovdje su te definicije opisale osobe koje su nadasve rijetke, baš kao i korištenje riječi čast. U prvom primjeru, integritet opisuje nekoga koga bismo mogli nazvati „osobom od principa“. A osoba koja je od principa je ustvari ona, kako stoji u riječniku, koja je beskompromisna. Osoba nije beskompromisna u svim važnijim odlukama ili diskusijama već je beskompromisna uz poštivanje moralnih i etičkih principa. Radi se o osobi čiji su principi ispred osobnih interesa. Umjetnost postizanja kompromisa je vrlina u politički ispravnim kulturama, u kojima se sama politička ispravnost mijenja radi pridjeva „politički“. ''Politička'' je osoba ona koja u svemu postiže kompromise, čak i kad se radi o principima.

Jasno je i to da se integritet odnosi na čvrstoću karaktera i iskrenost. Kada potražimo u Novom zavjetu, npr., u epistolama svetog Jakova, Jakov daje listu vrlina koje bi trebale biti prisutne u životima kršćana. U petom poglavlju toga pisma, u stihu broj 12, piše: ''„Ali, iznad svega, braćo moja, nemojte se kleti ni nebesima, ni zemljom, niti bilo kakvom drugom zakletvom. Radije, recite jednostavno 'da', ako mislite 'da', ili jednostavno 'ne', ako mislite 'ne' tako da vas Bog ne bi osudio“''. Ovdje Jakov uzdiže vjerodostojnost ljudske riječi, jednostavne izjave riječi da ili ne, kao vrlinu koja je „iznad svega“. Ono na što je Jakov mislio je ustvari činjenica da integritet zahtijeva jednu vrstu iskrenosti koja označava da je naša riječ i naša obaveza, odnosno da kada nešto kažemo, to moramo i učiniti. Ne bismo smjeli zahtijevati svete zavjete i obečanja kako bi nam se vjerovalo. Ljudima od integriteta može se vjerovati na osnovu onoga što kažu.

U našoj kulturi, bez prestanka uočavamo razliku između političara i državnika. Jedan moj poznanik je razliku obrazložio na slijedeći način: ''Političar je osoba koja gleda na slijedeće izbore, dok je državnik osoba koja gleda na slijedeće generacije.''

Postoji, naime, jedna vrsta ciničnosti prisutna u takvoj vrsti distinkcije, odnosno ideja da su političari takvi da će staviti u pitanje vrline ili kompromitirati principe kako bi bili izabrani ili bi ostali na svojim pozicijama. Takav nedostatak vrline se može pronači, ne samo kod političara, već se može svakodnevno vidjeti i u crkvama koje ponekad izgledaju prepune svećenika koji su zaista spremni kompromitirati istinu evanđelja zarad dobrobiti njihove trenutne popularnosti. To je jednak nedostatak integriteta koji je doveo do uništenja države Izrael u Starom zavjetu, gdje su lažni proroci promicali ono što su znali da ljudi žele čuti, umjesto onoga što im je Bog naredio da kažu. To je suština nedostatka integriteta.

Kad se osvrnemo na Novi zavjet, možemo vidjeti najviši primjer nedostatka integriteta u primjeru osude protiv Isusa sprovedene od strane rimskog upravitelja Poncija Pilata. Nakon što je istražio i ispitao Isusa, Pilat je pred gomilom izjavio: „Ne vidim u njemu krivca“. Ali nakon ovih izjava, Pilat nije oklijevao predati Bezgriješnog u ruke bijesne gomile. To je bio jasan primjer političkog kompromisa gdje su principi i etičnost bačeni u vatru kako bi se smirio gnjev pučanstva.

Vratimo se ponovo Starom zavjietu i iskustvu proroka Izaije u njegovim vizijama koje su zapisane u 6. poglavlju ove knjige. Sjećamo se da je Izaija vidio Gospodina visoko i uzdignutog poput serafima koji pjevaju Trisagion: „Sveti, sveti, sveti“. Vidjevši tu pojavu kao odgovor Izaija povika „Jadan sam ja“, najavljujući kletvu protiv sebe. Rekao je da je razlog za takvom kletvom „Jer sam izgubljen“ ili „slomljen“. Što je Izaija iskusio u trenutku, bilo je ljudska propast. U doba prije te vizije, Izaija je zasigurno bio smatran za najpravednijeg čovjeka u državi. Bio je siguran i samosvjestan u svoj integritet. Sve je bilo okrunjeno njegovim vrlinama. Sebe je smatrao kao samosvjesnu i poštenu osobu ali kada je vidio cjelokupni model i standard za poštenje i vrlinu Božjega karaktera, osjetio je osobno uništenje. Raspao se na ivici saznanja da je njegov osječaj integriteta bio ništa više nego izgovor.

Calvin je tvrdio da je to zajednička karakteristika ljudi, koji, sve dok im je pogled pričvršćen za razinu zemaljskog i vidnog doživljaja, znaju sebe same hvaliti i gotovo da sami sebe laskavo vide kao neku vrstu polubogova. Ali kada jednom uzdignu svoj pogled prema nebesima, čak i samo na trenutak, uvide kakva je Bog vrsta bića, započnu se tresti i drhtati, i na taj način se potpuno odriču zavjeta za bilo kakvom iluzijom prema svojem integritetu.

Na kršćaninu je da odrazi Božji karakter. Na kršćaninu je da bude bezuvjetan uz poštivanje etičkih principa. Kršćanin je pozvan da bude častan čovjek u čiju se riječ može vjerovati.

Dužnost i čast

Pcain — Tue, 13 Dec 2011 21:15:01 GMT

Pcain: Nova stranica: {{info|Duty and Honor}} Prije nekoliko godina prisustvovao sam jednoj diskusiji zajedno sa nekim poslovnim ljudima iz Jacksona u Missisipiju. U toku razgovora jedan je čovjek s...

{{info|Duty and Honor}} 

Prije nekoliko godina prisustvovao sam jednoj diskusiji zajedno sa nekim poslovnim ljudima iz Jacksona u Missisipiju. U toku razgovora jedan je čovjek spomenuo gospodina koji nije prisustvovao tom sastanku, a rekao je, „On je častan čovjek“. Kada sam čuo taj komentar, uši su mi zašepurile jer sam na trenutak pomislio da se razgovor vodi na nekom stranom jeziku. Shvatio sam da sam bio na krajnjem jugu zemlje gdje stare vrijednosti još nisu u potpunosti iskorijenjene, a i nisam mogao doći k sebi da je netko tog dana i u to vrijeme iskoristio riječ ''čast'' kao riječ za opisivanje čovjeka. Riječ ''čast'' je postala pomalo arhaična. Možemo se sjetiti poznatog govora kojeg je održao General Douglas McArthur na West Pointu pod naslovom „Obaveza, čast, država“, a koji je održan prije više od pola stoljeća. Danas, riječ čast je gotovo pa nestala iz engleskog riječnika. Virtualno govoreči, jedini put kada primjetim tu riječ u pismenom obliku je na naljepnici na stražnjem dijelu auta koji izjavljuje da vlasnik automobila čije je dijete na listi uspješnih učenika, ali je ta lista možda posljednji primjer degenerativne ostavštine jednog zaboravljenog koncepta.

Govorim o časti jer, upitom na riječ ''čast'', riječnici odgovaraju da je to najčešće spominjani sinonim za riječ ''integritet''. Moja zabrinutost u ovom članku jeste pitanje: „Što znači integritet?“. Ako koristimo dosadnu definiciju koju nam nude leksikografi, kao što je možemo pronači i u Websterovom riječniku, pronači ćemo više instanci. Prvi primjer: integritet se definira sa „beskompromisna odanost moralnim i etičkim principima“. U drugom primjeru, integritet znači „čvrstoća karaktera“, u trećem „iskrenost“, u četvrtom se vodi u svezu sa činjenicom da je on „čitav ili potpun“ dok u posljednjem, petom primjeru, integritet znači „neovisan od tuđeg karaktera“.

Ovdje su te definicije opisale osobe koje su nadasve rijetke, baš kao i korištenje riječi čast. U prvom primjeru, integritet opisuje nekoga koga bismo mogli nazvati „osobom od principa“. A osoba koja je od principa je ustvari ona, kako stoji u riječniku, koja je beskompromisna. Osoba nije beskompromisna u svim važnijim odlukama ili diskusijama već je beskompromisna uz poštivanje moralnih i etičkih principa. Radi se o osobi čiji su principi ispred osobnih interesa. Umjetnost postizanja kompromisa je vrlina u politički ispravnim kulturama, u kojima se sama politička ispravnost mijenja radi pridjeva „politički“. ''Politička'' je osoba ona koja u svemu postiže kompromise, čak i kad se radi o principima.

Jasno je i to da se integritet odnosi na čvrstoću karaktera i iskrenost. Kada potražimo u Novom zavjetu, npr., u epistolama svetog Jakova, Jakov daje listu vrlina koje bi trebale biti prisutne u životima kršćana. U petom poglavlju toga pisma, u stihu broj 12, piše: ''„Ali, iznad svega, braćo moja, nemojte se kleti ni nebesima, ni zemljom, niti bilo kakvom drugom zakletvom. Radije, recite jednostavno 'da', ako mislite 'da', ili jednostavno 'ne', ako mislite 'ne' tako da vas Bog ne bi osudio“''. Ovdje Jakov uzdiže vjerodostojnost ljudske riječi, jednostavne izjave riječi da ili ne, kao vrlinu koja je „iznad svega“. Ono na što je Jakov mislio je ustvari činjenica da integritet zahtijeva jednu vrstu iskrenosti koja označava da je naša riječ i naša obaveza, odnosno da kada nešto kažemo, to moramo i učiniti. Ne bismo smjeli zahtijevati svete zavjete i obečanja kako bi nam se vjerovalo. Ljudima od integriteta može se vjerovati na osnovu onoga što kažu.

U našoj kulturi, bez prestanka uošavamo razliku između političara i državnika. Jedan moj poznanik je razliku obrazložio na slijedeći način: ''Političar je osoba koja gleda na slijedeće izbore, dok je državnik osoba koja gleda na slijedeće generacije.''

Postoji, naime, jedna vrsta ciničnosti prisutna u takvoj vrsti distinkcije, odnosno ideja da su političari takvi da će staviti u pitanje vrline ili kompromitirati principe kako bi bili izabrani ili bi ostali na svojim pozicijama. Takav nedostatak vrline se može pronači, ne samo kod političara, već se može svakodnevno vidjeti i u crkvama koje ponekad izgledaju prepune svećenika koji su zaista spremni kompromitirati istinu evanđelja zarad dobrobiti njihove trenutne popularnosti. To je jednak nedostatak integriteta koji je doveo do uništenja države Izrael u Starom zavjetu, gdje su lažni proroci promicali ono što su znali da ljudi žele čuti, umjesto onoga što im je Bog naredio da kažu. To je suština nedostatka integriteta.

Kad se osvrnemo na Novi zavjet, možemo vidjeti najviši primjer nedostatka integriteta u primjeru osude protiv Isusa sprovedene od strane rimskog upravitelja Poncija Pilata. Nakon što je istražio i ispitao Isusa, Pilat je pred gomilom izjavio: „Ne vidim u njemu krivca“. Ali nakon ovih izjava, Pilat nije oklijevao predati Bezgriješnog u ruke bijesne gomile. To je bio jasan primjer političkog kompromisa gdje su principi i etičnost bačeni u vatru kako bi se smirio gnjev pučanstva.

Vratimo se ponovo Starom zavjietu i iskustvu proroka Izaije u njegovim vizijama koje su zapisane u 6. poglavlju ove knjige. Sjećamo se da je Izaija vidio Gospodina visoko i uzdignutog poput serafima koji pjevaju Trisagion: „Sveti, sveti, sveti“. Vidjevši tu pojavu kao odgovor Izaija povika „Jadan sam ja“, najavljujući kletvu protiv sebe. Rekao je da je razlog za takvom kletvom „Jer sam izgubljen“ ili „slomljen“. Što je Izaija iskusio u trenutku, bilo je ljudska propast. U doba prije te vizije, Izaija je zasigurno bio smatran za najpravednijeg čovjeka u državi. Bio je siguran i samosvjestan u svoj integritet. Sve je bilo okrunjeno njegovim vrlinama. Sebe je smatrao kao samosvjesnu i poštenu osobu ali kada je vidio cjelokupni model i standard za poštenje i vrlinu Božjega karaktera, osjetio je osobno uništenje. Raspao se na ivici saznanja da je njegov osječaj integriteta bio ništa više nego izgovor.

Calvin je tvrdio da je to zajednička karakteristika ljudi, koji, sve dok im je pogled pričvršćen za razinu zemaljskog i vidnog doživljaja, znaju sebe same hvaliti i gotovo da sami sebe laskavo vide kao neku vrstu polubogova. Ali kada jednom uzdignu svoj pogled prema nebesima, čak i samo na trenutak, uvide kakva je Bog vrsta bića, započnu se tresti i drhtati, i na taj način se potpuno odriču zavjeta za bilo kakvom iluzijom prema svojem integritetu.

Na kršćaninu je da odrazi Božji karakter. Na kršćaninu je da bude bezuvjetan uz poštivanje etičkih principa. Kršćanin je pozvan da bude častan čovjek u čiju se riječ može vjerovati.

U ćemu je razlika?

Pcain — Mon, 05 Dec 2011 20:04:59 GMT

Pcain: Nova stranica: {{info|What Difference Does It Make?}} Rijetke su doktrine, ako ih uopće ima, koje prouzrokuju tolike debate i toliko gnjeva među Kršćanima kao što je doktrina izabranja. R...

{{info|What Difference Does It Make?}} 

Rijetke su doktrine, ako ih uopće ima, koje prouzrokuju tolike debate i toliko gnjeva među Kršćanima kao što je doktrina izabranja. Radi se o takvoj vrsti doktrine koja stvara toliki razdor među ljudima da bi je se moglo smatrati beskrajnim moratorijem za rasprave.

Izabranje je isto tako doktrina pred kojom će rijetko tko ostati ravnodušan. Strasti su zapaljene sa obje strane. Oni koji joj se odupiru vide je kao umanjivanje značenja ljudske slobode te baca veo tame na dobrotu Božju. Oni koji ga prihvačaju, obožavaju sigurnost i udobnost koju donosi i pobjedu Božje milosti koju otkriva.

Dakle, ako ona stvara takav razdor, zašto nas to uopće smeta? Kao osobu koja je toliko strastvena prema toj doktrini, često me pitaju, „U ćemu je razlika?“ Siguran sam da su i Martina Luthera stalno pitali isto. Možda je upravo to razlog zbog kojeg je izjavio da je doktrina izbora ustvari „srce crkve“. Zanimljivo je što se Lutherovo tijelo još nije bilo ni ohladilo u grobu kada su njegovi slijedbenici radikalno izmijenili i omekšali njegova viđenja za nadolazeće generacije Lutheranaca, i na taj način zabili su nož u leđa svojoj vlastitoj crkvi.

Izabranje je kao prvo važno jer se bavi predmetom Božje istine. Ako je augustinsko viđenje izabranja jednako viđenju Biblije, a ako je Biblija istina, to znači da je doktrina izabranja jednaka Božjoj istini i svi oni koji su dio te istine imaju obavezu da je prihvate i objavljuju. Sa druge strane, ako je augustinsko viđenje izabranja nebiblijski i neistinito, tada to iskrivljuje Božju istinu i trebalo bi biti poricano i zapostavljeno.

Kao drugo, doktrina izabranja je vezana uz sigurnost našega spasenja, a time i uz našu svetost. Kada je Petar postavio temelj vrline koji označava naš put prema svetosti, a veoma je sličan Pavlovom duhovnonom voću, dodao je:

„Zato, braćo po Kristu, što marljivije nastojte učvrstiti svoj poziv i izabranje: tako čineći nikada nećete posrnuti; tako će vam se bogato osigurati ulazak u vječno kraljevstvo Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista. Zato ću vas uvijek na to podsjećati premda to znate i utvrđeni ste u primljenoj istini“ (2 Petar 1:10–12).

Ovo je veoma čvrst i sabran aspostolski poziv na nastojanje. Kada Kršćanin shvati izabranje, on ga prihvaća te dobiva saznanje da je i on među odabranima, on postaje snažno potkrepljen u Božjoj istini – tako potrkrepljen u toj istini da će biti oslobođen od sklonosti za posrtanjem. Sigurnost i duševno sazrijevanje u pobožnosti idu ruku pod ruku.

Petar kasnije potvrđuje taj poziv kada izjavljuje da Bog nema želju da itko isčezne (2 Petar 3:9). „Itko“ nas ponovo vrača na riječ „mi“ kao i njegov prethodnik, i to „mi“ nas ponovo vrača na one koji se spominju u epistolama sv. Petra, odnosno na odabrane. Ovaj stih, koji do sada ruši i poriče izabranje kako su njegovi protivnici tvrdili, ustvari ga potvrđuju.

Kao treće, doktrina izabranja potvrđuje potpuni Božji suverenitet i stavlja u zaborav svaki bezbožni ili humanistički pogled koji tvrdi da je suverenitet Božji ograničen u slobodi čovjeka. Takav bogohulni pogled prevrče Bibliju naopačke i postavlja čovjeka kao vladara umjesto Boga. Biblijski pogled govori da je ljudska sloboda istinska sve dok postoji ali nju uvijek graniči Božji suverenitet.

Četvrto, doktrina izabranja uništava svaki temelj za ljudskim ponosom ili zaslugom. U ovoj doktrini milostivost milosti potpuno je očigledna kada biće shvati da nema nikakav razlog za hvalisanjem, jer njegovo spasenje je dar milosti same, bez ikakvog dodatka ljudske zasluge ili konačnog djela.

Na kraju, zbog gore navedenih razloga i drugih koje ovdje nisam spomenuo, veličina i kvaliteta Boga tako su uzvišeni da je stvorenje potaknuto od Svetoga Duha istinskim obožavanjem. Sada slavimo Boga kao Boga te mu izjavljujemo našu najveću zahvalnost.

Sumrak idola

Pcain — Tue, 29 Nov 2011 16:46:03 GMT

Pcain: Nova stranica: {{info|Twilight of the Idols}} Filozof Friedrich Nietzsche poznat je po svojoj izjavi: „Bog je mrtav.“ No ta kratka rečenica ne otkriva cijelu priču. Prema Nietzscheu, raz...

{{info|Twilight of the Idols}} 

Filozof Friedrich Nietzsche poznat je po svojoj izjavi: „Bog je mrtav.“ No ta kratka rečenica ne otkriva cijelu priču. Prema Nietzscheu, razlog smrti Boga je sažaljenje. Nietzsche je rekao: „Bog je mrtav; od svoje je samilosti prema ljudima umro bog.“ No prije smrti židovskog i kršćanskog Boga, Nietzsche kaže da su postojala brojna božanstva, poput onih koja su prebivala na Olimpu. To jest, u jednom je trenutku postojalo mnoštvo božanstava. Svi ostali bogovi nestali su kada je jednog dana Jahve, židovski Bog, stao pred njih i rekao: „Nemajte drugih bogova uz mene.“ Kada su to čuli, zaključuje Nietzsche satirički, svi ostali bogovi i božice umrli su. Od smijeha.

Danas, u vrijeme vladavine pluralizma, ideja jednog Boga nailazi na jednako mnogo satire i neprijateljstva, baš kao i u Nietzscheovom tumačenju. No danas to gnušanje nad monoteizmom više nije smiješno. Glavna je vrlina pluralizma tolerancija, što znači da se sva religijska i politička stajališta trebaju tolerirati. Jedina je stvar koja se ne može tolerirati isključivost. Postoji urođena nesnošljivost prema svim oblicima isključivosti. Pluralistima odbojno zvuči tvrdnja da postoji jedan Bog. Tvrdnja da se jedan Bog nije prikazivao u raznim oblicima kroz povijest također im je odbojna. Tvrditi da postoji samo jedan Bog s isključivo jednim Sinom njima je uvreda. Ne može postojati samo jedan Posrednik između čovjeka i Boga. Prema pluralistima, posrednika mora biti mnogo. Pluralistima je očigledno da ako postoji jedan put do Boga, tada mora postojati mnoštvo puteva do Boga i ne mogu prihvatiti da postoji samo jedan. Isključiva prava koja kršćanstvo polaže na Boga, Krista i spasenje ne mogu biti u mirnom suživotu s pluralistima.

Izvan propitivanja postajanja Boga i njegova Sina i samo jednog puta do spasenja postoji i odbacivanje bilo kakvog polaganja prava na isključiv izvor božanskog otkrivenja. U vrijeme reformacije utvrđene su takozvane solas (lat. ''solus'', 3 – sam) reformacije. Ustanovljeno je da je da je moguće spasenje samo po vjeri (''sola fide''), koje je samo po Kristu (''solus Christus''), samo po milosti (''sola gratia'') i da sva slava pripada Bogu (''soli Deo gloria''). No modernom je pluralistu možda najviše odbojna ideja ''sola Scriptura''. Ona tvrdi da postoji samo jedan pisani izvor božanskog otkrivenja koji je iznad temeljnih dokumenata, vjerovanja i crkvene tradicije. Sveto pismo samo po sebi ima moć obvezivati savjest jer je ono pisano otkrivenje svemoćnoga Boga. Posljedice sola Scriptura na pluralizam brojne su. Jedna od njih je i ta da ona negira postojanje otkrivenja u ostalim vjerskim knjigama. Zagovornik ''sola Scriptura'' ne vjeruje da je Riječ Božja prisutna i u Bibliji i u Mormonovoj knjizi, i u Bibliji i u Kuranu, i u Bibliji i u Upanišadama, i u Bibliji i u Bhagavad Giti. Ne; kršćanska vjera počiva na jedinstvenoj tvrdnji da je samo Biblija pisana Božja Riječ.

Moto SAD-a je ''E pluribus unum'' (lat. Iz mnogih, jedno.) Međutim, od vremena jačanja ideologije pluralizma ono „jedno“ iščupano je iz temelja te krilatice. Pokretačka je sila pluralizma zapravo filozofski prethodnik relativizma. Sva je istina relativna; dakle, niti jedna misao ili izvor ne može imati primat nad ostalima. U naš je pravni sustav ugrađena misao da su sve religije jednake pred zakonom. Tanka je granica između vjerovanja da je sve jednako pred zakonom i da je sve jednako valjano. Načelo da sve religije trebaju biti jednake pred zakonom i imati jednaka prava ne povlači za sobom zaključak da su stoga sve religije valjane. Čak i letimični, usporedni pregled svjetskih religija otkriva potpune suprotnosti između njih. I osim ako niste spremni prihvatiti da su sve suprotnosti jednake, ne možete prigrliti tu pogrešnu pretpostavku.

Nažalost, pokraj filozofije relativizma i pluralizma, za logiku nema mjesta. Ispraćena je kroz vrata i izbačena na ulicu. Za logiku ne postoji mjesto u bilo kojem sustavu pluralizma i relativizma. Uistinu, pogreška ih je nazvati sustavima, jer je pomisao na dosljedan i usklađen pogled na istinu neprihvatljiv pluralistima. Činjenica da ljudi odbacuju isključivo polaganje prava na istinu ne opovrgava tu istu istinu. Dužnost je kršćana da se čvrsto drže jedinstvenosti Boga i Krista i ne traže kompromis s pristalicama pluralizma.

Boreći se protiv nedostatka vjere i zavisti

Pcain — Mon, 21 Nov 2011 18:33:49 GMT

Pcain:

{{info|Battling the Unbelief of Envy}} 
<blockquote>'''Psalam 37:1-7''' 1. Nemoj se žestiti na opake, zavidjet nemoj pakosnicima: 2. kao trava brzo se osuše, k`o mlada zelen brzo uvenu. 3. U Jahvu se uzdaj i čini dobro, da smiješ stanovati u zemlji i živjeti u miru. 4. Sva radost tvoja neka bude Jahve: on će ispuniti želje tvoga srca! 5. Prepusti Jahvi putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi. 6. Pravda će tvoja zasjati k`o svjetlost i tvoje pravo k`o sunce podnevno. 7. Smiri se pred Jahvom i njemu se nadaj, ne žesti se na onog koji ima sreće, na čovjeka koji spletke kuje. </blockquote>
''(Sljedeći tekst je transkripcija audio zapisa.)''

==== Definicija zavisti ====

Jedna od prepreka da smo brižni prema drugim ljudima jest ta da smo im zavidni. Večeras ćemo razgovarati o borbi protiv nedostatka vjere i zavisti. Prvo ćemo je definirati.

Kada sam danas popodne analizirao zavist – i kada sam provjerio svoje misli u Websterovom rječniku – dvije stvari su se istaknule.

1) Zavist sadrži element želje. Netko je doživio prednost ili korist u životu, a vi želite da se to dogodi i vama. To vas ne čini nužno zavidnima, dapače, takve želje su u redu kada ste potaknuti oponašati svete ljude.

2) Drugi element – onaj koji čini zavist lošom – jest da je želja povezana s gnjevom što se nešto dobro dogodilo nekom drugom a ne vama. To je čini zavišću.

Stoga, ukratko, zavist je ispomiješanost želje za nečim i gnjeva zbog toga što se ispunila nekom drugom a ne vama. Stvari ne idu tako dobro vama, ali idu dobro drugima; to vas ponekad jednostavno izjeda. Zašto drugoj osobi ide tako dobro, kad meni ne ide?

==== Prilike u kojima zavist cvate ====

Sljedeća stvar koju sam učinio danas popodne bila je da to pokušam utjeloviti. Pokušao sam pronaći neke primjere zavisti iz vlastitog života, iz mašte, te iz života drugih ljudi.

Što su neki primjeri zavisti? Pogledajte da li se možete pronaći u sljedećim scenarijima:

Pomislio sam na gospodina Dukakisa i na gospodina Busha, te da bi ovo mogla biti prilika za zavist. Ako čovjek posveti godinu dana svog života, puno novca i puno truda da bi postao sljedećim predsjednikom, ali izgubi utrku – čak i kada misli da je bolji kandidat, ima bolju politiku i bolje pobornike – mislim da bi lako mogao ležati budan noću i kipjeti iznutra jer stvari nisu ispale onako kako se je nadao. Mogao bi osjećati da je uložio mnogo vremena i snage a nije stigao nikuda.

Ili, što ako se vaš prijatelj/prijateljica ženi/udaje, a vi ne? Možda poznajete tog prijatelja/prijateljicu dugo vremena, a sada se ta osoba ženi/udaje a vi ne. Moglo bi se dogoditi da se počnete osjećati malo ozlojađenim što se to desilo njemu ili njoj, a vama se još nije.

Ili recimo da imate dijete koje je stalno boležljivo, dok se sve druge obitelji oko vas čine uvijek zdravima. Mogli biste pomisliti «Moje dijete je stalno bolesno. Moje dijete je tjedan dana bolesno, pa tjedan dana nije i ima ove posebne probleme; ali druge obitelji, koje nisu bolje od moje, su uvijek zdrave».

Ili, što ako ste u drugoj postavi vašeg školskog sportskog tima? Sve što radite je grijete klupu, dok onaj koji je u prvoj postavi, iako je takav umišljenko, igra cijelo vrijeme.

Ili recimo da imate prijatelja koji igra lutriju. Pravi je podlac, a osvojio je milion dolara. Mogli biste pomisliti da vi zaslužujete taj novac više nego on.

Ili da ste svećenik i vidite kako druge crkve cvatu a vaša se bori između stagniranja i minimalnog rasta. Mogli biste pomisliti da tako ne bi trebalo biti.

Ili pak mislite da drugi izgledaju mnogo bolje ili da se puno modernije oblače nego vi. Bog vam je dao kako izgledate, ali kako je lako ići kroz život, gledati druge koji puno bolje izgledaju, i ne biti zavidan?

==== Zabrana i upozorenje protiv zavisti ====

Postoji toliko mnogo prilika za zavist. Zavist je opća prijetnja našoj radosti i našoj brižnosti za druge ljude. Stoga, ono što želim jest sagledati jest tekst gdje je zavist zabranjena u Svetom Pismu, sagledati neke posljedice koje nastaju prilikom prepuštanja zavisti, te zatim razgovarati kako se protiv nje boriti. Zbog vremena koje imamo na raspolaganju, pretpostavljam da ćemo imati vremena samo za prve dvije stavke.

Načelno ću pretpostaviti da se slažete sa mnom da Biblija kaže: «Ne zavidi». Možemo li početi sa time? Ovdje imam četiri teksta. Psalam 37:1, poslanica 23:17, Galaćani 5:26, Petar 2:1. Sve one govore: «Ne zavidi». Znači, zavidjeti nije biblijski. Prepustiti se zavisti je protiv Božje volje.

Sada bismo mogli pričati o upozorenjima. Pogledajmo jedan odlomak. Galaćani 5:21 je odlomak o djelima tijela i plodovima duha, a jedno od djela tijela jest zavist.

Galaćani 5:19 – «Djela tijela su jednostavna - preljubništvo, nečistoća, besramnost, razuzdanost, idolopoklonstvo, čaranje, neprijateljstvo, svađe, ljubomora» - za koju vjerujem da je podvrsta zavisti.

Pomislio sam: «Da li da održim propovijed o ljubomori?» O tome sam razmišljao prošlog Kolovoza. I kako sam razmišljao i razmišljao, zaključio sam da je ljubomora vrsta zavisti. Što pod time mislim jest da je ljubomora vrsta zavisti koja je usmjerena prema drugoj osobi kada ona dobiva pažnju koju biste željeli za sebe. Ljubomorni ste na drugu osobu kada ona dobiva pažnju od nekoga za koga smatrate da bi svoju pažnju trebao usmjeriti na vas.

To može biti vrlo zdrava stvar. Bog je ljubomoran na ljubav koja bi trebala biti usmjerena na njega. Tako i muž ili žena imaju pravo biti ljubomorni između lošeg odnosa koji se razvija između njihovog supružnika i druge osobe. Ali postoji i nezdrava ljubomora. Razlog zbog kojeg se na nju ne usmjeravam je taj što smatram da sve što kažem o zavisti primjenjivo je i na ljubomoru, pošto je ljubomora podvrsta zavisti.

''«Zavisti,»'' - evo je na početku 21. stiha - «ubojstva, pijanstva, razuzdane gozbe i ovim slična, za koja vam unaprijed kažem, kao što sam i prije rekao, da oni, koji tako što čine, neće postići kraljevstva Božjega.»

Dakle, tu je upozorenje. Ovo je ozbiljna stvar. Sve o čemu propovijedam u ovojesenskim propovijedima su ozbiljne stvari. Drugim riječima, ako se prepustite ovom nezamislivom stanju zavisti, ona može preuzeti vaš život, uzrokovati brodolom vaše vjere i uništiti vas.

==== Borite se protiv zavisti kao što je to činio kralj David ====

Dobro. Vidjeli smo što je zavist; vidjeli smo da ju Biblija osuđuje; i vidjeli smo da postoje negativne posljedice ako joj se prepustite u nedogled. Sada popričajmo o tome kako se protiv nje boriti. To je velika tema, a psalam 37 je mjesto na kojem ćemo početi.

To je odličan psalam o borbi protiv zavisti zato što započinje glavnim smislom «Ne zavidi». U prvih 11 stihova nabrojao sam šest čvrstih razloga zašto ne treba zavidjeti. Ono što pokušavam učiniti večeras jest dati vam primjere kako svojom odanošću možete boriti borbu vjere.

Kada se ujutro probudite i primijetite osjećaj zavisti prema nekome na vašem poslu, članu vaše obitelji ili bilo kome, i kažete: «Ovo ne bi trebalo biti tu. Što da radim u vezi toga?», ovo je što ćete učiniti. Izvadite Bibliju, kleknite moleći i počnite čitati. Tražite biblijska obećanja koja će rasprsnuti zavist. Ali da biste to učinili, prvo morate shvatiti da je zavist oblik nedostatka vjere.

Dakle, pogledajmo psalam 37:
<blockquote>«Nemoj se žestiti na opake, zavidjet nemoj pakosnicima.» </blockquote>
Tu je. Osnovna izjava: nemoj zavidjeti pakosnicima i nemoj se žestiti na opake.
<blockquote>«Kao trava brzo se osuše, k`o mlada zelen brzo uvenu.» </blockquote>
I zatim nam, po mom mišljenju, 3. stih govori što bismo trebali učiniti. To je suprotno od zavisti:
<blockquote>«U Jahvu se uzdaj i čini dobro.» </blockquote>
Zatim, sljedeća rečenica mogla bi biti zapovijed ili obećanje. Ja mislim da je oboje. Revizirana standardna verzija kaže,
<blockquote>«da smiješ stanovati u zemlji i živjeti u miru.» </blockquote>
Moglo bi biti «živjeti u miru», ali, doslovce znači «hraniti se vjernošću». U svakom slučaju, mislim da se odnosi na Bogovu vjernost, tako je ideja o sigurnosti ispravna i dobra.
<blockquote>«Sva radost tvoja neka bude Jahve, on će ispuniti želje tvoga srca.» </blockquote><blockquote>
«Prepusti Jahvi putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi.»
</blockquote>
Zamijetite ove pozitivne misli koje biste trebali staviti na mjesto zavisti u svojim osjećajima. «Uzdaj se», «radost», «prepusti». Stoga, razlog zbog kojeg sam večeras izabrao psalam 37 je taj što nas on uči da je zavist nedostatak vjere, ili ima korijene u nedostatku vjere. Suprotno zavisti vidimo vjeru, ili pouzdanje, ili radost u Bogu, ili prepuštanje svojih tereta Gospodinu.

Nadam se da je jasno da kada počinjemo zavidjeti – kada počinjemo gledati na nekoga i zamjeramo mu što on ima nešto što mi nemamo – počinjemo gubiti svoj mir i zadovoljstvo u Bogu radi toga, izlaz je vjera. U redu? To je smisao do sad.

==== Šest razloga iz psalma 37 zašto je bolje vjerovati ====

Još jedan razlog zašto je psalam 37 odličan jest taj da nam psalam daje toliko mnogo razloga zašto ne bi smo trebali ne vjerovati. On nam govori zašto bismo trebali biti u potpunoj smirenosti i uvjerenju da je Bog za nas. Govori nam da On djeluje na način da, čak i ako izgleda da se stvari odvijaju bolje za druge, stvari će ići izvrsno za nas. Pogledajmo sada to. Zapisao sam šest razloga koje vidim u ovom poglavlju da govore o izbjegavanju stiska zavisti.

'''1)''' Stih 2: «kao trava brzo se osuše, k`o mlada zelen brzo uvenu.» dakle, ako počnete zavidjeti pakosniku, kao što je podlac koji je upravo osvojio milion dolara, Bog nam govori: «Čekaj malo. Ne želiš biti na njegovom mjestu. On će se sparušiti kao trava, a oni koji čine Božju volju živjeti će vječno» (1 Ivan 2:15). Dakle, to je prvi argument.

To se ponavlja u stihovima: «Opaki će biti odbačeni, a oni koji čekaju Gospodina naslijediti će zemlju». I u stihu: «Još kratko vrijeme i opakih neće više biti». Stoga, prvi razlog zašto ne smijete popustiti zavisti kada je osjećate prema nevjerniku ili nekome tko je griješan je misao: «Čekaj malo. Bog je svojom rječju rekao da će ova osoba uvesti kao cvijet – vrlo brzo. Nje neće biti i čija će tada biti njena imovina?»

'''2) '''Stih 3: «da smiješ stanovati u zemlji i živjeti u miru», ili «i uživati u vjernosti». Drugim riječima, to je nagrada koja nas očekuje ako vjerujemo u Boga. Vjeruj u Gospodina i čini dobro i pasti ćeš na pašnjacima njegovim. Sve želje tvoga srca biti će ispunjene, što nas dovodi do sljedećeg.

'''3)''' Stih 4: «Sva radost tvoja neka bude Jahve», «on će ispuniti želje tvoga srca». Ovo je čudesno obećanje, zbog toga što se zavist obično javlja kada nemamo želje našeg srca ispunjene. Vidjeti ćete nekoga tko ima nešto što biste vi željeli, te ćete vidjeti da ta želja nedostaje iz ovog života. Zato je najbolji način da se protiv toga borite da se obratite ovom obećanju i kažete: «Bože, sada si sklopio savez sa mnom ovim stihom. Ti kažeš, da ako Ti budeš sva moja radost, ispuniti ćeš sve želje moga srca. Stoga sada postaješ sva moja radost».

Ovo je sada ključni korak: vjerovati Bogu dovoljno da možete u miru raspoznati tko je On za vas. To može također imati duboki učinak na vrste želja koje ćete imati da biste bili zadovoljni. Ali sve želje koje imate će kad tad biti uslišane. To je bit onih čudesnih obećanja iz poslanice Rimljanima 8:32 («Ako nije poštedio svog vlastitog sina, nego ga se odrekao za sve nas, zar vam neće slobodno dati sve stvari?») ili u poslanici Korinćanima 3:21-23 («Zato neka se nitko ne hvasta ljudima jer sve je vaše. Bio Pavao, ili Apolon, ili Kefa, bio svijet, ili život, ili smrt, ili sadašnje, ili buduće: sve je vaše, vi Kristovi, a Krist Božji.»). Biblija daje zapanjujuća obećanja ljudima čija je radost u Bogu a ne u stvarima.

'''4)''' Stihovi 5 i 6: «Prepusti Jahvi putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi». Sjećam se prije nekoliko godina kada su Steve i Susan Roy živjeli preko puta nas, tamo u Elliotovoj aveniji. Steve je upravo bio dao ostavku u Inter Varsity-u. Bio je nezaposlen. Nije znao da li će dobiti posao u Betlehemu, te je vikendima slikao. A za Stevea, teologa skroz na skroz, slikanje nije bilo ono što je želio raditi.

Jednog dana dok smo prelazili ulicu rekao je: «Stvarno trebamo ohrabrenje». Sjećam se kako sam stajao na nogostupu. Rekao sam: «Evo ti obećanje danas: Izaija 64:4: «Od davnina nije se ipak čulo niti se doznalo, nije oko ipak vidjelo, da je koji bog osim Tebe tako činio za one, koji ga čekaju.» Puno puta sljedećih godina spominjali su kako se sjećaju susreta toga popodneva. «Bog vodi one koji ga čekaju.» To je riječ. A tu riječ, «vodi», vidimo u 5. stihu: «U njega se uzdaj i on će sve voditi.(i osloboditi – engl.)» I ova riječ «osloboditi» je također dragocjena, zato što se često iza zavisti krije osjećaj da stvari ne idu onako dobro kako bi trebale. Suočavamo se s nepravdom, dok za nekog drugog tko možda to ni ne zaslužuje, stvari idu puno bolje. Ono što želimo jest oslobođenje, a to je upravo ovdje obećano. Oslobođenje će doći.

'''5)''' Stihovi 9 i 11: «Jer će biti satrti zlikovci, a koji se u Jahvu uzdaju, baštinit će zemlju.» i «Zemlju će posjedovati krotki, obilje mira oni će uživat.» Sada ako kažete: «Čekaj malo. Ja nisam Židov, ne očekujem da ću naslijediti Palestinu», budite oprezni. Sva obećanja Starog zavjeta obećana Židovima biti će ispunjena vama na način na koji su ispunjena Židovima ili na još bolji način.

Gdje u Novom zavjetu možemo naći bolje obećanje sa skoro istim riječima iz stiha 11? U Blaženstvima, uglavnom, «Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!» Dobro, znači neću naslijediti Palestinu, samo zemlju. U stvari, u poslanici Rimljanima 4:13 govori se kako su oni koji su vjernici poput Abrahama nasljednici svijeta. 1. poslanica Korinćanima 6 govori kako ćete suditi anđelima. Apostolima je rekao da će sjediti na prijestoljima i suditi dvanaest plemena Izraela. Mi, koji nismo apostoli, suditi ćemo anđelima. Biblija je tako puna čudesnih obećanja da može ukloniti osjećaj ozlojađenosti koji vrije ispod zavisti.

'''6)''' Stih 11: «Zemlju će posjedovati krotki, obilje shaloma oni će uživat.» Ova riječ je prevedena «mir», što vjerojatno ne zvuči previše jasno u današnje vrijeme. Na hebrejskom ona označava potpuno blagostanje koje čeka one koji vjeruju.

Dakle, ovdje je mali primjer kako da borite borbu vjere ujutro, ako zavist počne rasti u vašem srcu. Uzmite tekst poput ovog, gdje kaže «ne zavidi», te zatim recite: «Bože, ako želim pobijediti ovu zavist, biti će mi potrebni snažni argumenti da se pouzdam u Tebe. Bi li mi mogao dati neke?» I zatim samo čitajte korak po korak. Nakon što pročitate jedan stih, zastanite i počnite moliti: «Gospodine, otvori moje oči da mogu vidjeti čudesnost ovog obećanja. Putem svoga Duha daj mi sposobnost da u njemu uživam, odmaram u njemu, vjerujem u njega, da ga slijedim, živim i djelujem u njemu, molim Te.» Zatim nastavite sa sljedećim stihom i radite ponovo na njemu sve dok ne pronađete Boga koji vam dolazi u susret i jednostavno podiže ovaj ružni veo zavisti s vas.

==== Dodatna municija protiv nedostatka vjere ====

Uzmimo još nekoliko tekstova kojima se možete poslužiti u svojoj borbi protiv zavisti.

Poslovice 23:17: «Ne budi u duši ljubomoran grešnicima, već po cijeli dan strahuj od Gospoda.» I tu dolazi veliko obećanje: «Jer, zasigurno, ima jedna budućnost i tvoje ufanje neće biti upropaštno.» Znači ovdje je osoba koja promatra grešnika i vidi kako cvate. Zatim ta osoba počne osjećati kako njegova nada neće stvarno cvasti. Pokušava živjeti za Krista, ali stvari ne idu onako dobro za njega kako idu za grešnika. Biblija je jako svjesna ovog problema. Psalam 37 govori o njemu, kao i Psalam 73.

Ponekad priče pomažu bolje nego tekst, naročito biblijske priče. One imaju način da dopru tamo gdje ostala literatura ne može. Dakle, ovdje je priča koju sam mnogo puta i sam koristio da se oduprem iskušenjima zavisti. To je priča o mladiću s pet kruhova i dvije ribe, kako je zabilježeno u evanđelju po Ivanu 6.

U evanđelju po Ivanu 6 Isus se sažalio nad mnoštvom i govori svojim učenicima: «Nahranite ih.» A oni mu odgovore: «Pošalji ih sve kući. Treba nam kruha za 200 dinara da ih sve nahranimo a kasno je.» On im odgovori: «Što vi imate?» Oni mu rekoše: «Ovaj dječak ima pet ječmenih kruhova i dvije ribe. Ali što je to za ovoliko mnoštvo?» Sada biste mogli zastati i zamisliti dijete kako gleda prema gore govoreći «Ali to je sve što imam. Nemojte da se osjećam loše zbog toga.» A ipak, to je upravo gdje se svi mi nalazimo. Mi smo mala djeca s pet ječmenih kruhova i dvije ribe na dar, izgledom, novcem – ili bilo čim drugim zbog čega se osjećamo manje vrijednima. Gledate oko sebe sve one snažne, lijepe, bogate ljude kojima sve ide od ruke, a sve što vi imate su pet kruhova i dvije ribe da bi se obavio posao za koji je potreban kruh u vrijednosti 200 dinara. A Isus kaže: «Daj mi ih.» On ih uzme i – ovo ste učili na vjeronauku, zar ne? To je divna priča – i On se pomoli, nahrani 5000 muškaraca, žena i djece. Kada razmislim o tome pomislim: «Možda ipak ima nade za mojih pet kruhova i dvije ribe.»

A koliko je košara ostalo? Dvanaest. Zašto? Jedna za svakog apostola koji nije vjerovao da će biti dovoljno. Upravo zato da se dokaže da kada date ono čega mislite da nemate dovoljno, vratiti će vam se više nego što ste mogli i zamisliti da bi imali. To je priča koja će svaki puta zadati bolan udarac zavisti.

Ako počnete razmišljati da su vaši darovi premali, da niste dorasli potrebama situacije, Isus je dorastao potrebama situacije. On može uzeti najmanji dio vas i umnožiti ga. Ja imam natpis iznad vrata u mom domu koju mi je poklonila Virginia Maderis u Marylandu prije otprilike 15 godina. Na njoj piše: «Svijet će tek vidjeti što može postići čovjek koji je potpuno posvećen Gospodinu. Uz Božju pomoć ja ću biti taj čovjek» - D. L. Moody.

==== «Voljeti znači prestati uspoređivati» ====

Jedna posljednja ilustracija: obratimo se na evanđelje po Ivanu 21. Znate ovu priču, ali sumnjam da ste o njoj ikada razmišljali u vezi sa zavišću. Nisam ni ja, sve dok je nisam pročitao u knjizi prije izvjesnog vremena. Ja je nisam napisao, ali je volim, pa ću je podijeliti s vama. Situacija je da se Petar vratio Isusu nakon poricanja, potvrđujući tri puta kako ljubi Gospodina. U stihu 18 kaže: «Zaista, zaista kažem ti: Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš.» To Isus govori Petru. «A to mu reče nagovješćujući kakvom će smrću proslaviti Boga.» Drugim riječima, biti će mučenik. Rekavši to doda: «Idi za mnom!»

Petar se okrene i opazi da ga slijedi onaj učenik kojega je Isus ljubio i koji se za večere bijaše privio Isusu uz prsa i upitao ga: «Gospodine, tko će te to izdati?» Vidjevši ga, Petar kaže Isusu: «Gospodine, a što s ovim?» Što se to ovdje događa? Zašto on to govori? On kaže, upravo si mi rekao da ću biti ubijen. Što sa Ivanom? Da li će i on biti ubijen? Možete vidjeti, tik ispod površine, zavist u Petrovom srcu. «Ako on neće biti ubijen, to nije pošteno!» Dobro, kako Isus ovo rješava?

Odgovori mu Isus: «Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga? Ti idi za mnom!» Što on tu govori? Mislim da govori kako je stvarno opasno uspoređivati okolnosti. Stvarno je opasno uspoređivati darove. Sjećam se na Sveučilištu u Wheatonu, u studentskom domu, Martin Noel, moj tadašnji studentski savjetnik, imao je komadić papira na svojim vratima, na kom je pisalo: «Voljeti znači prestati uspoređivati». To su dobre vijesti. Tako je. Isus ovdje govori: «Slušaj, nemoj se upuštati u uspoređivanje s ovim drugim učenikom. Što imam za njega, imam za njega. Ovdje je što imam za tebe: sebe. Je li to dovoljno?»

I to je rješenje za zavist. Upravo kao što je bilo rješenje za požudu, o čemu smo pričali danas ujutro. Rješenje je Isus. «Slijedi me. Ako si iza mene, ako imaš mene, zašto se trebaš brinuti radi nekog drugog?» To je odgovor: samo nam treba više Isusa. Na drugom mjestu Isus je rekao: «Ali se ne radujte tomu, što vam se dusi pokoravaju; nego se radujte, što su vaša imena zapisana na nebesima.» Tako je divna povlastica biti sljedbenik Isusa Krista da je to što se događa sa drugim sljedbenicima potpuno nevažno. I tako zavist nestaje.

This Great Salvation/Foreword

Pcain — Mon, 21 Nov 2011 18:19:06 GMT

Pcain: This Great Salvation/Foreword premješteno na Ovo divno spasenje/Predgovor

#PREUSMJERI [[Ovo divno spasenje/Predgovor]]

Ovo divno spasenje/Predgovor

Pcain — Mon, 21 Nov 2011 18:19:06 GMT

Pcain: This Great Salvation/Foreword premješteno na Ovo divno spasenje/Predgovor

{{info|This Great Salvation/Foreword}} 

Ne treba se posebno napominjati da za promicanje strastvene odanosti Isusu Kristu, pastoralni vođe trebaju poticati proučavanje nauke. Ako postoji jedna misao koja je upravljala i vodila stvaranje ove knjige, to je bila misao da je nauka bitna. Kako možemo obožavati i služiti Bogu ako smo neuki o Njemu, ili, još gore, o našem vlastitom postanku? Nauka ne samo da je inspirirala iskrenu ljubav prema Bogu, već je služila i kao moralni kompas Crkve kroz njenu povijest. Vjerovanje što je istinito o Bogu dovodi do primjenjivanja onoga što je prihvatljivo pred Bogom.

Moramo razmotriti pitanje koje je postavio autor Poslanice Hebrejima: “Kako li ćemo mi umaći ako zanemarimo toliko spasenje?” (2:3). Naš milostivi Bog dao nam je divno spasenje – potpuno, slobodno i gotovo. Stvarno nema isprike da zanemarimo sve što je Bog učinio za nas. “Doista, po spoznaji njega, koji nas pozva slavom svojom i krepošću, božanska nas je snaga njegova obdarila svime za život i pobožnost” (2 Petar 1:3).

Doći do spoznaje ovoga je jedna stvar. To iskusiti je sasvim nešto drugo. Naša nada je da će lako razumljiva forma učiniti proučavanje nauke više ispunjavajućim i manje obeshrabrujućim. Mi (autori) smo i sami malo više od početnika u ovoj avanturi. Zato je preporučeno čitanje zaključka svakog poglavlja možda najvrijedniji dio knjige. Ali iako je naše iskustvo ograničeno, bilo je dovoljno da zauvijek promijeni način na koji razmišljamo i živimo. Također, imali smo dodanu prednost propovijedanja i podučavanja ovog materijala i promatranja kako on iz korijena utječe na one koji su bili povlašteni da služe u pastoralnoj službi.

Ovo divno spasenje je mijenjalo živote duboko, dramatično i dosljedno od trenutka kada je evanđelje bilo prvi puta objavljeno. Da dođe do još takvih promjena prilikom proučavanja ove knjige, bili bismo posebno zahvalni.

Zahvaljujemo Gregu Somervilleu na njegovoj uredničkoj vještini i neumornom naporu tijekom stvaranja ove knjige. Nadalje, želimo izraziti zahvalnost koordinatoru izrade, Beth Kelley i grafičkom dizajneru Carlu Mahleru, na doprinosu njihovih posebnih talenata. Radeći u timu s njima bilo je posebno zadovoljstvo. Na kraju, željeli bismo posvetiti ovu knjigu našim suprugama i najboljim prijateljima, Carolyn Mahaney i Clari Boisvert, koje su nam pomogle preobraziti nauku u život. Njima iskazujemo posebno divljenje.

— C.J. Mahaney i Robin Boisvert

Ovo divno spasenje/Predgovor

Pcain — Mon, 21 Nov 2011 18:18:37 GMT

Pcain: Nova stranica: {{info|This Great Salvation/Foreword}} Ne treba se posebno napominjati da za promicanje strastvene odanosti Isusu Kristu, pastoralni vođe trebaju poticati proučavanje nauke. A...

Ovo divno spasenje

Pcain — Mon, 21 Nov 2011 18:17:22 GMT

Pcain: Članak "Ovo divno spasenje" je zaštićen ([edit=sysop] (neograničeno) [move=sysop] (neograničeno))

{{info|This Great Salvation}}

Ovo divno spasenje

Pcain — Mon, 21 Nov 2011 18:17:09 GMT

Pcain: Nova stranica: {{info|This Great Salvation}}

{{info|This Great Salvation}}

How Can I Change?/How to Use This Book

Pcain — Thu, 17 Nov 2011 17:22:54 GMT

Pcain: How Can I Change?/How to Use This Book premješteno na Kako se mogu promijeniti?/Kako koristiti ovu knjigu

#PREUSMJERI [[Kako se mogu promijeniti?/Kako koristiti ovu knjigu]]

Kako se mogu promijeniti?/Kako koristiti ovu knjigu

Pcain — Thu, 17 Nov 2011 17:22:54 GMT

Pcain: How Can I Change?/How to Use This Book premješteno na Kako se mogu promijeniti?/Kako koristiti ovu knjigu

{{info|How Can I Change?/How to Use This Book}} 

''“Kako se mogu promijeniti?”'', poput svake druge knjige iz serije “Traženje pobožnosti”, izrađena je kako za grupnu, tako i za individualnu upotrebu. Serija je logični izdanak četiri duboko ukorijenjenih uvjerenja:

*Biblija je nepogrešiv standard naše vjere, nauke i prakse. Oni koji se opiru njenom autoritetu skrenuti će s puta radi svojih osjećaja i kulturnih pravaca.
*Znanje bez primjene je beživotno. Da bismo bili preobraženi, moramo primjenjivati i vježbati istinu Božje Riječi u svakodnevnom životu.
*Primjena ovih načela je nemoguća ako smo odvojeni od Duha Svetog. Dok mi moramo sudjelovati u promjenama, On je izvor naše snage.
*Crkva je po Božjoj namjeri okruženje za promjene. Bog nikada nije namjeravao da živimo izolirani ili nezavisni od drugih Kršćana. Kroz predano sudjelovanje u mjesnoj crkvi nalazimo upute, ohrabrenje, ispravljanje, te prilike da se uzdižemo prema zrelosti u Kristu.

Kako ćete prolaziti kroz ove stranice, vjerujemo da će svako od ovih temeljnih uvjerenja biti učvršćavano u vašem srcu.

S mogućom iznimkom pitanja iz poglavlja “Grupne rasprave”, forma ove knjige je jednako prikladna kako za individualce, tako i za manje grupe. Veliki izbor različitih elemenata unijet je kako bi se svako poglavlje učinilo što interesantnijim i što korisnijim. Za one od vas koji se ne mogu zasititi određene teme, na kraju svakog poglavlja ispisali smo jednu ili više dodatnih knjiga koje će vam pomoći da rastete u Gospodinu.

Iako vas ohrabrujemo da eksperimentirate s upotrebom ove knjige, grupna rasprava će biti uspješnija ako članovi prođu kroz materijal unaprijed. I zapamtite da ne prolazite kroz ovu knjigu sami. Duh Sveti je vaš voditelj. S Njegovom pomoći, ova kjiga može promijeniti vaš život.

Kako se mogu promijeniti?/Kako koristiti ovu knjigu

Pcain — Thu, 17 Nov 2011 17:22:25 GMT

Pcain: Nova stranica: {{info|How Can I Change?/How to Use This Book}} ''“Kako se mogu promijeniti?”'', poput svake druge knjige iz serije “Traženje pobožnosti”, izrađena je kako za grupnu,...

Kako se mogu promijeniti?

Pcain — Thu, 17 Nov 2011 17:20:14 GMT

Pcain: Nova stranica: {{info|How Can I Change?}}

{{info|How Can I Change?}}

Boreći se protiv nedostatka vjere i zavisti

Pcain — Thu, 17 Nov 2011 17:14:52 GMT

Pcain: Nova stranica: {{info|Battling the Unbelief of Envy}} <blockquote> '''Psalam 37:1-11''' 1. Nemoj se žestiti na opake, zavidjet nemoj pakosnicima: 2. kao trava brzo se osuše, k`o ml...

{{info|Battling the Unbelief of Envy}} 
<blockquote>
'''Psalam 37:1-11''' 1. Nemoj se žestiti na opake, zavidjet nemoj pakosnicima: 2. kao trava brzo se osuše, k`o mlada zelen brzo uvenu. 3. U Jahvu se uzdaj i čini dobro, da smiješ stanovati u zemlji i živjeti u miru. 4. Sva radost tvoja neka bude Jahve: on će ispuniti želje tvoga srca! 5. Prepusti Jahvi putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi. 6. Pravda će tvoja zasjati k`o svjetlost i tvoje pravo k`o sunce podnevno. 7. Smiri se pred Jahvom i njemu se nadaj, ne žesti se na onog koji ima sreće, na čovjeka koji spletke kuje. 8. Stišaj svoj gnjev i ostavi se srdžbe, ne žesti se da zlo ne učiniš. 9. Jer će biti satrti zlikovci, a koji se u Jahvu uzdaju, baštinit će zemlju. 10. Još malo i nestat će bezbožnika: mjesto ćeš njegovo tražiti, a njega više nema. 11. Zemlju će posjedovati krotki, obilje mira oni će uživat.
</blockquote>
''(Sljedeći tekst je transkripcija audio zapisa.)''

==== Definicija zavisti ====

Jedna od prepreka da smo brižni prema drugim ljudima jest ta da smo im zavidni. Večeras ćemo razgovarati o borbi protiv nedostatka vjere i zavisti. Prvo ćemo je definirati.

Kada sam danas popodne analizirao zavist – i kada sam provjerio svoje misli u Websterovom rječniku – dvije stvari su se istaknule.

1) Zavist sadrži element želje. Netko je doživio prednost ili korist u životu, a vi želite da se to dogodi i vama. To vas ne čini nužno zavidnima, dapače, takve želje su u redu kada ste potaknuti oponašati svete ljude.

2) Drugi element – onaj koji čini zavist lošom – jest da je želja povezana s gnjevom što se nešto dobro dogodilo nekom drugom a ne vama. To je čini zavišću.

Stoga, ukratko, zavist je ispomiješanost želje za nečim i gnjeva zbog toga što se ispunila nekom drugom a ne vama. Stvari ne idu tako dobro vama, ali idu dobro drugima; to vas ponekad jednostavno izjeda. Zašto drugoj osobi ide tako dobro, kad meni ne ide?

==== Prilike u kojima zavist cvate ====

Sljedeća stvar koju sam učinio danas popodne bila je da to pokušam utjeloviti. Pokušao sam pronaći neke primjere zavisti iz vlastitog života, iz mašte, te iz života drugih ljudi.

Što su neki primjeri zavisti? Pogledajte da li se možete pronaći u sljedećim scenarijima:

Pomislio sam na gospodina Dukakisa i na gospodina Busha, te da bi ovo mogla biti prilika za zavist. Ako čovjek posveti godinu dana svog života, puno novca i puno truda da bi postao sljedećim predsjednikom, ali izgubi utrku – čak i kada misli da je bolji kandidat, ima bolju politiku i bolje pobornike – mislim da bi lako mogao ležati budan noću i kipjeti iznutra jer stvari nisu ispale onako kako se je nadao. Mogao bi osjećati da je uložio mnogo vremena i snage a nije stigao nikuda.

Ili, što ako se vaš prijatelj/prijateljica ženi/udaje, a vi ne? Možda poznajete tog prijatelja/prijateljicu dugo vremena, a sada se ta osoba ženi/udaje a vi ne. Moglo bi se dogoditi da se počnete osjećati malo ozlojađenim što se to desilo njemu ili njoj, a vama se još nije.

Ili recimo da imate dijete koje je stalno boležljivo, dok se sve druge obitelji oko vas čine uvijek zdravima. Mogli biste pomisliti «Moje dijete je stalno bolesno. Moje dijete je tjedan dana bolesno, pa tjedan dana nije i ima ove posebne probleme; ali druge obitelji, koje nisu bolje od moje, su uvijek zdrave».

Ili, što ako ste u drugoj postavi vašeg školskog sportskog tima? Sve što radite je grijete klupu, dok onaj koji je u prvoj postavi, iako je takav umišljenko, igra cijelo vrijeme.

Ili recimo da imate prijatelja koji igra lutriju. Pravi je podlac, a osvojio je milion dolara. Mogli biste pomisliti da vi zaslužujete taj novac više nego on.

Ili da ste svećenik i vidite kako druge crkve cvatu a vaša se bori između stagniranja i minimalnog rasta. Mogli biste pomisliti da tako ne bi trebalo biti.

Ili pak mislite da drugi izgledaju mnogo bolje ili da se puno modernije oblače nego vi. Bog vam je dao kako izgledate, ali kako je lako ići kroz život, gledati druge koji puno bolje izgledaju, i ne biti zavidan?

==== Zabrana i upozorenje protiv zavisti ====

Postoji toliko mnogo prilika za zavist. Zavist je opća prijetnja našoj radosti i našoj brižnosti za druge ljude. Stoga, ono što želim jest sagledati jest tekst gdje je zavist zabranjena u Svetom Pismu, sagledati neke posljedice koje nastaju prilikom prepuštanja zavisti, te zatim razgovarati kako se protiv nje boriti. Zbog vremena koje imamo na raspolaganju, pretpostavljam da ćemo imati vremena samo za prve dvije stavke.

Načelno ću pretpostaviti da se slažete sa mnom da Biblija kaže: «Ne zavidi». Možemo li početi sa time? Ovdje imam četiri teksta. Psalam 37:1, poslanica 23:17, Galaćani 5:26, Petar 2:1. Sve one govore: «Ne zavidi». Znači, zavidjeti nije biblijski. Prepustiti se zavisti je protiv Božje volje.

Sada bismo mogli pričati o upozorenjima. Pogledajmo jedan odlomak. Galaćani 5:21 je odlomak o djelima tijela i plodovima duha, a jedno od djela tijela jest zavist.

Galaćani 5:19 – «Djela tijela su jednostavna - preljubništvo, nečistoća, besramnost, razuzdanost, idolopoklonstvo, čaranje, neprijateljstvo, svađe, ljubomora» - za koju vjerujem da je podvrsta zavisti.

Pomislio sam: «Da li da održim propovijed o ljubomori?» O tome sam razmišljao prošlog Kolovoza. I kako sam razmišljao i razmišljao, zaključio sam da je ljubomora vrsta zavisti. Što pod time mislim jest da je ljubomora vrsta zavisti koja je usmjerena prema drugoj osobi kada ona dobiva pažnju koju biste željeli za sebe. Ljubomorni ste na drugu osobu kada ona dobiva pažnju od nekoga za koga smatrate da bi svoju pažnju trebao usmjeriti na vas.

To može biti vrlo zdrava stvar. Bog je ljubomoran na ljubav koja bi trebala biti usmjerena na njega. Tako i muž ili žena imaju pravo biti ljubomorni između lošeg odnosa koji se razvija između njihovog supružnika i druge osobe. Ali postoji i nezdrava ljubomora. Razlog zbog kojeg se na nju ne usmjeravam je taj što smatram da sve što kažem o zavisti primjenjivo je i na ljubomoru, pošto je ljubomora podvrsta zavisti.

''«Zavisti,»'' - evo je na početku 21. stiha - «ubojstva, pijanstva, razuzdane gozbe i ovim slična, za koja vam unaprijed kažem, kao što sam i prije rekao, da oni, koji tako što čine, neće postići kraljevstva Božjega.»

Dakle, tu je upozorenje. Ovo je ozbiljna stvar. Sve o čemu propovijedam u ovojesenskim propovijedima su ozbiljne stvari. Drugim riječima, ako se prepustite ovom nezamislivom stanju zavisti, ona može preuzeti vaš život, uzrokovati brodolom vaše vjere i uništiti vas.

==== Borite se protiv zavisti kao što je to činio kralj David ====

Dobro. Vidjeli smo što je zavist; vidjeli smo da ju Biblija osuđuje; i vidjeli smo da postoje negativne posljedice ako joj se prepustite u nedogled. Sada popričajmo o tome kako se protiv nje boriti. To je velika tema, a psalam 37 je mjesto na kojem ćemo početi.

To je odličan psalam o borbi protiv zavisti zato što započinje glavnim smislom «Ne zavidi». U prvih 11 stihova nabrojao sam šest čvrstih razloga zašto ne treba zavidjeti. Ono što pokušavam učiniti večeras jest dati vam primjere kako svojom odanošću možete boriti borbu vjere.

Kada se ujutro probudite i primijetite osjećaj zavisti prema nekome na vašem poslu, članu vaše obitelji ili bilo kome, i kažete: «Ovo ne bi trebalo biti tu. Što da radim u vezi toga?», ovo je što ćete učiniti. Izvadite Bibliju, kleknite moleći i počnite čitati. Tražite biblijska obećanja koja će rasprsnuti zavist. Ali da biste to učinili, prvo morate shvatiti da je zavist oblik nedostatka vjere.

Dakle, pogledajmo psalam 37:
<blockquote>
«Nemoj se žestiti na opake, zavidjet nemoj pakosnicima.»
</blockquote>
Tu je. Osnovna izjava: nemoj zavidjeti pakosnicima i nemoj se žestiti na opake.
<blockquote>
«Kao trava brzo se osuše, k`o mlada zelen brzo uvenu.»
</blockquote>
I zatim nam, po mom mišljenju, 3. stih govori što bismo trebali učiniti. To je suprotno od zavisti:
<blockquote>
«U Jahvu se uzdaj i čini dobro.»
</blockquote>
Zatim, sljedeća rečenica mogla bi biti zapovijed ili obećanje. Ja mislim da je oboje. Revizirana standardna verzija kaže,
<blockquote>
«da smiješ stanovati u zemlji i živjeti u miru.»
</blockquote>
Moglo bi biti «živjeti u miru», ali, doslovce znači «hraniti se vjernošću». U svakom slučaju, mislim da se odnosi na Bogovu vjernost, tako je ideja o sigurnosti ispravna i dobra.
<blockquote>
«Sva radost tvoja neka bude Jahve, on će ispuniti želje tvoga srca.»
</blockquote><blockquote>
«Prepusti Jahvi putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi.»
</blockquote>
Zamijetite ove pozitivne misli koje biste trebali staviti na mjesto zavisti u svojim osjećajima. «Uzdaj se», «radost», «prepusti». Stoga, razlog zbog kojeg sam večeras izabrao psalam 37 je taj što nas on uči da je zavist nedostatak vjere, ili ima korijene u nedostatku vjere. Suprotno zavisti vidimo vjeru, ili pouzdanje, ili radost u Bogu, ili prepuštanje svojih tereta Gospodinu.

Nadam se da je jasno da kada počinjemo zavidjeti – kada počinjemo gledati na nekoga i zamjeramo mu što on ima nešto što mi nemamo – počinjemo gubiti svoj mir i zadovoljstvo u Bogu radi toga, izlaz je vjera. U redu? To je smisao do sad.

==== Šest razloga iz psalma 37 zašto je bolje vjerovati ====

Još jedan razlog zašto je psalam 37 odličan jest taj da nam psalam daje toliko mnogo razloga zašto ne bi smo trebali ne vjerovati. On nam govori zašto bismo trebali biti u potpunoj smirenosti i uvjerenju da je Bog za nas. Govori nam da On djeluje na način da, čak i ako izgleda da se stvari odvijaju bolje za druge, stvari će ići izvrsno za nas. Pogledajmo sada to. Zapisao sam šest razloga koje vidim u ovom poglavlju da govore o izbjegavanju stiska zavisti.

'''1)''' Stih 2: «kao trava brzo se osuše, k`o mlada zelen brzo uvenu.» dakle, ako počnete zavidjeti pakosniku, kao što je podlac koji je upravo osvojio milion dolara, Bog nam govori: «Čekaj malo. Ne želiš biti na njegovom mjestu. On će se sparušiti kao trava, a oni koji čine Božju volju živjeti će vječno» (1 Ivan 2:15). Dakle, to je prvi argument.

To se ponavlja u stihovima: «Opaki će biti odbačeni, a oni koji čekaju Gospodina naslijediti će zemlju». I u stihu: «Još kratko vrijeme i opakih neće više biti». Stoga, prvi razlog zašto ne smijete popustiti zavisti kada je osjećate prema nevjerniku ili nekome tko je griješan je misao: «Čekaj malo. Bog je svojom rječju rekao da će ova osoba uvesti kao cvijet – vrlo brzo. Nje neće biti i čija će tada biti njena imovina?»

'''2) '''Stih 3: «da smiješ stanovati u zemlji i živjeti u miru», ili «i uživati u vjernosti». Drugim riječima, to je nagrada koja nas očekuje ako vjerujemo u Boga. Vjeruj u Gospodina i čini dobro i pasti ćeš na pašnjacima njegovim. Sve želje tvoga srca biti će ispunjene, što nas dovodi do sljedećeg.

'''3)''' Stih 4: «Sva radost tvoja neka bude Jahve», «on će ispuniti želje tvoga srca». Ovo je čudesno obećanje, zbog toga što se zavist obično javlja kada nemamo želje našeg srca ispunjene. Vidjeti ćete nekoga tko ima nešto što biste vi željeli, te ćete vidjeti da ta želja nedostaje iz ovog života. Zato je najbolji način da se protiv toga borite da se obratite ovom obećanju i kažete: «Bože, sada si sklopio savez sa mnom ovim stihom. Ti kažeš, da ako Ti budeš sva moja radost, ispuniti ćeš sve želje moga srca. Stoga sada postaješ sva moja radost».

Ovo je sada ključni korak: vjerovati Bogu dovoljno da možete u miru raspoznati tko je On za vas. To može također imati duboki učinak na vrste želja koje ćete imati da biste bili zadovoljni. Ali sve želje koje imate će kad tad biti uslišane. To je bit onih čudesnih obećanja iz poslanice Rimljanima 8:32 («Ako nije poštedio svog vlastitog sina, nego ga se odrekao za sve nas, zar vam neće slobodno dati sve stvari?») ili u poslanici Korinćanima 3:21-23 («Zato neka se nitko ne hvasta ljudima jer sve je vaše. Bio Pavao, ili Apolon, ili Kefa, bio svijet, ili život, ili smrt, ili sadašnje, ili buduće: sve je vaše, vi Kristovi, a Krist Božji.»). Biblija daje zapanjujuća obećanja ljudima čija je radost u Bogu a ne u stvarima.

'''4)''' Stihovi 5 i 6: «Prepusti Jahvi putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi». Sjećam se prije nekoliko godina kada su Steve i Susan Roy živjeli preko puta nas, tamo u Elliotovoj aveniji. Steve je upravo bio dao ostavku u Inter Varsity-u. Bio je nezaposlen. Nije znao da li će dobiti posao u Betlehemu, te je vikendima slikao. A za Stevea, teologa skroz na skroz, slikanje nije bilo ono što je želio raditi.

Jednog dana dok smo prelazili ulicu rekao je: «Stvarno trebamo ohrabrenje». Sjećam se kako sam stajao na nogostupu. Rekao sam: «Evo ti obećanje danas: Izaija 64:4: «Od davnina nije se ipak čulo niti se doznalo, nije oko ipak vidjelo, da je koji bog osim Tebe tako činio za one, koji ga čekaju.» Puno puta sljedećih godina spominjali su kako se sjećaju susreta toga popodneva. «Bog vodi one koji ga čekaju.» To je riječ. A tu riječ, «vodi», vidimo u 5. stihu: «U njega se uzdaj i on će sve voditi.(i osloboditi – engl.)» I ova riječ «osloboditi» je također dragocjena, zato što se često iza zavisti krije osjećaj da stvari ne idu onako dobro kako bi trebale. Suočavamo se s nepravdom, dok za nekog drugog tko možda to ni ne zaslužuje, stvari idu puno bolje. Ono što želimo jest oslobođenje, a to je upravo ovdje obećano. Oslobođenje će doći.

'''5)''' Stihovi 9 i 11: «Jer će biti satrti zlikovci, a koji se u Jahvu uzdaju, baštinit će zemlju.» i «Zemlju će posjedovati krotki, obilje mira oni će uživat.» Sada ako kažete: «Čekaj malo. Ja nisam Židov, ne očekujem da ću naslijediti Palestinu», budite oprezni. Sva obećanja Starog zavjeta obećana Židovima biti će ispunjena vama na način na koji su ispunjena Židovima ili na još bolji način.

Gdje u Novom zavjetu možemo naći bolje obećanje sa skoro istim riječima iz stiha 11? U Blaženstvima, uglavnom, «Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!» Dobro, znači neću naslijediti Palestinu, samo zemlju. U stvari, u poslanici Rimljanima 4:13 govori se kako su oni koji su vjernici poput Abrahama nasljednici svijeta. 1. poslanica Korinćanima 6 govori kako ćete suditi anđelima. Apostolima je rekao da će sjediti na prijestoljima i suditi dvanaest plemena Izraela. Mi, koji nismo apostoli, suditi ćemo anđelima. Biblija je tako puna čudesnih obećanja da može ukloniti osjećaj ozlojađenosti koji vrije ispod zavisti.

'''6)''' Stih 11: «Zemlju će posjedovati krotki, obilje shaloma oni će uživat.» Ova riječ je prevedena «mir», što vjerojatno ne zvuči previše jasno u današnje vrijeme. Na hebrejskom ona označava potpuno blagostanje koje čeka one koji vjeruju.

Dakle, ovdje je mali primjer kako da borite borbu vjere ujutro, ako zavist počne rasti u vašem srcu. Uzmite tekst poput ovog, gdje kaže «ne zavidi», te zatim recite: «Bože, ako želim pobijediti ovu zavist, biti će mi potrebni snažni argumenti da se pouzdam u Tebe. Bi li mi mogao dati neke?» I zatim samo čitajte korak po korak. Nakon što pročitate jedan stih, zastanite i počnite moliti: «Gospodine, otvori moje oči da mogu vidjeti čudesnost ovog obećanja. Putem svoga Duha daj mi sposobnost da u njemu uživam, odmaram u njemu, vjerujem u njega, da ga slijedim, živim i djelujem u njemu, molim Te.» Zatim nastavite sa sljedećim stihom i radite ponovo na njemu sve dok ne pronađete Boga koji vam dolazi u susret i jednostavno podiže ovaj ružni veo zavisti s vas.

==== Dodatna municija protiv nedostatka vjere ====

Uzmimo još nekoliko tekstova kojima se možete poslužiti u svojoj borbi protiv zavisti.

Poslovice 23:17: «Ne budi u duši ljubomoran grešnicima, već po cijeli dan strahuj od Gospoda.» I tu dolazi veliko obećanje: «Jer, zasigurno, ima jedna budućnost i tvoje ufanje neće biti upropaštno.» Znači ovdje je osoba koja promatra grešnika i vidi kako cvate. Zatim ta osoba počne osjećati kako njegova nada neće stvarno cvasti. Pokušava živjeti za Krista, ali stvari ne idu onako dobro za njega kako idu za grešnika. Biblija je jako svjesna ovog problema. Psalam 37 govori o njemu, kao i Psalam 73.

Ponekad priče pomažu bolje nego tekst, naročito biblijske priče. One imaju način da dopru tamo gdje ostala literatura ne može. Dakle, ovdje je priča koju sam mnogo puta i sam koristio da se oduprem iskušenjima zavisti. To je priča o mladiću s pet kruhova i dvije ribe, kako je zabilježeno u evanđelju po Ivanu 6.

U evanđelju po Ivanu 6 Isus se sažalio nad mnoštvom i govori svojim učenicima: «Nahranite ih.» A oni mu odgovore: «Pošalji ih sve kući. Treba nam kruha za 200 dinara da ih sve nahranimo a kasno je.» On im odgovori: «Što vi imate?» Oni mu rekoše: «Ovaj dječak ima pet ječmenih kruhova i dvije ribe. Ali što je to za ovoliko mnoštvo?» Sada biste mogli zastati i zamisliti dijete kako gleda prema gore govoreći «Ali to je sve što imam. Nemojte da se osjećam loše zbog toga.» A ipak, to je upravo gdje se svi mi nalazimo. Mi smo mala djeca s pet ječmenih kruhova i dvije ribe na dar, izgledom, novcem – ili bilo čim drugim zbog čega se osjećamo manje vrijednima. Gledate oko sebe sve one snažne, lijepe, bogate ljude kojima sve ide od ruke, a sve što vi imate su pet kruhova i dvije ribe da bi se obavio posao za koji je potreban kruh u vrijednosti 200 dinara. A Isus kaže: «Daj mi ih.» On ih uzme i – ovo ste učili na vjeronauku, zar ne? To je divna priča – i On se pomoli, nahrani 5000 muškaraca, žena i djece. Kada razmislim o tome pomislim: «Možda ipak ima nade za mojih pet kruhova i dvije ribe.»

A koliko je košara ostalo? Dvanaest. Zašto? Jedna za svakog apostola koji nije vjerovao da će biti dovoljno. Upravo zato da se dokaže da kada date ono čega mislite da nemate dovoljno, vratiti će vam se više nego što ste mogli i zamisliti da bi imali. To je priča koja će svaki puta zadati bolan udarac zavisti.

Ako počnete razmišljati da su vaši darovi premali, da niste dorasli potrebama situacije, Isus je dorastao potrebama situacije. On može uzeti najmanji dio vas i umnožiti ga. Ja imam natpis iznad vrata u mom domu koju mi je poklonila Virginia Maderis u Marylandu prije otprilike 15 godina. Na njoj piše: «Svijet će tek vidjeti što može postići čovjek koji je potpuno posvećen Gospodinu. Uz Božju pomoć ja ću biti taj čovjek» - D. L. Moody.

==== «Voljeti znači prestati uspoređivati» ====

Jedna posljednja ilustracija: obratimo se na evanđelje po Ivanu 21. Znate ovu priču, ali sumnjam da ste o njoj ikada razmišljali u vezi sa zavišću. Nisam ni ja, sve dok je nisam pročitao u knjizi prije izvjesnog vremena. Ja je nisam napisao, ali je volim, pa ću je podijeliti s vama. Situacija je da se Petar vratio Isusu nakon poricanja, potvrđujući tri puta kako ljubi Gospodina. U stihu 18 kaže: «Zaista, zaista kažem ti: Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš.» To Isus govori Petru. «A to mu reče nagovješćujući kakvom će smrću proslaviti Boga.» Drugim riječima, biti će mučenik. Rekavši to doda: «Idi za mnom!»

Petar se okrene i opazi da ga slijedi onaj učenik kojega je Isus ljubio i koji se za večere bijaše privio Isusu uz prsa i upitao ga: «Gospodine, tko će te to izdati?» Vidjevši ga, Petar kaže Isusu: «Gospodine, a što s ovim?» Što se to ovdje događa? Zašto on to govori? On kaže, upravo si mi rekao da ću biti ubijen. Što sa Ivanom? Da li će i on biti ubijen? Možete vidjeti, tik ispod površine, zavist u Petrovom srcu. «Ako on neće biti ubijen, to nije pošteno!» Dobro, kako Isus ovo rješava?

Odgovori mu Isus: «Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga? Ti idi za mnom!» Što on tu govori? Mislim da govori kako je stvarno opasno uspoređivati okolnosti. Stvarno je opasno uspoređivati darove. Sjećam se na Sveučilištu u Wheatonu, u studentskom domu, Martin Noel, moj tadašnji studentski savjetnik, imao je komadić papira na svojim vratima, na kom je pisalo: «Voljeti znači prestati uspoređivati». To su dobre vijesti. Tako je. Isus ovdje govori: «Slušaj, nemoj se upuštati u uspoređivanje s ovim drugim učenikom. Što imam za njega, imam za njega. Ovdje je što imam za tebe: sebe. Je li to dovoljno?»

I to je rješenje za zavist. Upravo kao što je bilo rješenje za požudu, o čemu smo pričali danas ujutro. Rješenje je Isus. «Slijedi me. Ako si iza mene, ako imaš mene, zašto se trebaš brinuti radi nekog drugog?» To je odgovor: samo nam treba više Isusa. Na drugom mjestu Isus je rekao: «Ali se ne radujte tomu, što vam se dusi pokoravaju; nego se radujte, što su vaša imena zapisana na nebesima.» Tako je divna povlastica biti sljedbenik Isusa Krista da je to što se događa sa drugim sljedbenicima potpuno nevažno. I tako zavist nestaje.

Što? Ja sam Bogu neprijatelj?

Pcain — Wed, 16 Nov 2011 20:18:03 GMT

Pcain: Nova stranica: {{info|What? Me Hostile to God?}} ''Razmišljanja o Poslanici Kološanima (1, 21-22)'' <blockquote> '''Kol 1, 21-22''' I vas, koji ste nekad bili otuđeni i koji ste pos...

{{info|What? Me Hostile to God?}} 

''Razmišljanja o Poslanici Kološanima (1, 21-22)''
<blockquote>
'''Kol 1, 21-22''' I vas, koji ste nekad bili otuđeni i koji ste postali neprijatelji svojim mišljenjem i zlim djelima, sada Bog izmiri u Kristovu smrtnom tijelu, smrću, da vas izvede preda se svete, neporočne i besprijekorne.
</blockquote>
Najbolja je vijest na svijetu ta da je naše otuđenje od Boga završeno i da smo izmireni sa Sucem svemira. Bog više nije protiv nas, već uz nas. Svemoguća Ljubav koja je uz nas s lakoćom prožima i krade našu dušu. Možemo živjeti potpuno slobodni i biti neustrašivi jer najjače Biće je uz nas.

Budući da je Krist umro za nas, apostol Pavao kaže da ćemo biti izvedeni pred Boga kao “sveti, neporočni i besprijekorni”. To su šokantne riječi u usporedbi s istinskim nama. Zvuče predobro da bi bile istinite. Vrlo je teško povjerovati u to na času naše smrti. No moramo shvatiti da ta neporočnost nije zato što vodimo savršene živote nakon preobraćenja, već zato što je Bog “Njega koji je bio bez ikakva grijeha učinio mjesto nas grijehom, da mi u njemu postanemo pravednošću Božjom.“ (2 Kor 5,21). Sam Krist “nam postade mudrost od Boga, pravednost, posvećenje i otkupljenje“ (1 Kor 1,30). Naša jedina nada pred Bogom je Krist u nama.

No čitava Pavlova poruka spasenja nije dobra vijest onima koji odbacuju premisu u Poslanici Kološanima 1,21. On kaže: “I vas, koji ste nekad bili otuđeni i koji ste postali neprijatelji svojim mišljenjem...“ Koliko ljudi kaže: “Neprijatelj sam Bogu mišljenjem“? Ljudi obično ne analiziraju sami sebe na taj način. Rijetko kažu: “Mrzim Boga.“

Dakle, što Pavao misli kada kaže da su ljudi bili Bogu “neprijatelji svojim mišljenjem“ prije nego što su izmireni s njim zahvaljujući Kristovoj krvi? Pretpostavljam da misli da neprijateljstvo prema istinskom Bogu uistinu postoji, ali si ljudi ne dopuštaju misliti o takvom Bogu. Zamišljaju Boga onakvim kakvim bi željeli da bude, a to rijetko uključuje mogućnost da budu u ozbiljnim problemima s njim.

Primijetio sam to mnogo jasnije u članku u ''Star Tribuneu'' (izdanje od 16. lipnja 1997., stranica A11). Stephanie Salter pisala je o Elisabeth Kübler-Ross, koja je u 71. godini odlučila reći svijetu da je dobri Bog koji vlada svijetom i odgovara na molitve “hrpa gluposti“ i da “ne vjerujemo ni riječ toj predodžbi“. Salter se s time složila i izjavila da “ako Bog djeluje na način na koji je Kübler-Ross jednom vjerovala da djeluje, bio bi zao, sitničav i opsesivno-kompulzivan prostak“. Ona zamišlja da bi takav Bog rekao nešto poput ovoga:
<blockquote>Danas ću učiniti da šestero dojenčadi u Iowi oboli od leukemije, ubit ću tajfunom 10.000 ljudi u Bangladešu i povećati učestalost raka prostate u Australiji za 11 posto. U međuvremenu, budući da su me lijepo zamolili, učinit ću da nestane tumor kod jedne žene u Londonu, preusmjeriti potres jačine 8,3 stupnja po Richteru da ne pogodi Azorske otoke i dopustiti natjecateljici iz Švedske da osvoji ''Miss Universe''.</blockquote>
Takvom Bogu Salter odgovara: “Dobar? Vječan? Zvuči kao cjepidlaka iz pakla.“ ''Osjećate li neprijateljstvo u tim riječima?'' “Hej,“ kažete, “ne želiš valjda reći da je njezin opis Boga točan i da je njezino neprijateljstvo ono pravo neprijateljstvo prema Bogu koje Pavao opisuje?“ Gotovo da jest. Nije sve točno. Sarkastičan opis molitve (“budući da su me lijepo zamolili“) je pogrešan. Ali činjenica da Bog upravlja bolešću i pošastima očita je i prisutna u Bibliji. "Tko je dao čovjeku usta?" - reče mu Jahve. "Tko ga čini nijemim i gluhim; tko li mu vid daje ili ga osljepljuje? Zar to nisam ja, Jahve! (Izl 4,11). “Hoće li kob pogoditi grad ako je Jahve ne pošalje?“ (Am 3,6).

Zaključak je ovaj: iako gđa Salter odaje dojam da Bog djeluje hirovito, nepromišljeno i bez pravednosti i ljubavi, gole činjenice su točne i ona ih mrzi. To je ono što ja mislim da ljudi osjećaju o istinskom Bogu, ako stavimo na stranu pokorno, skromno i prosvjetljujuće djelovanje Duha Svetoga. Svi smo mi bili neprijateljski nastrojeni prema Bogu, kaže apostol Pavao. Duboko u sebi, mrzili smo njegovu apsolutnu moć i autoritet. Spasenje bilo koga od nas imamo zahvaliti predivnoj istini da je Kristova smrt zadobila milost po kojoj je Bog pokorio naša srca i učinio da volimo Onoga kojega smo nekoć mrzili. Mnogi još uvijek uče kako ne biti neprijatelj Bogu. Dobra je stvar ta što je on divno strpljiv.

Norma Normata: Pravilo kojim se vlada

Pcain — Thu, 10 Nov 2011 20:04:50 GMT

Pcain: Nova stranica: {{info|Norma Normata: A Rule That Is Ruled}} Latinska riječ ''credo'' znači jednostavno "Vjerujem". To predstavlja prvu riječ Apostolskog vjerovanja. Kroz povijest crkve za n...

{{info|Norma Normata: A Rule That Is Ruled}} 

Latinska riječ ''credo'' znači jednostavno "Vjerujem". To predstavlja prvu riječ Apostolskog vjerovanja. Kroz povijest crkve za nju je bilo potrebno usvajanje i prihvaćanje izjava vjere da bi se pojasnila kršćanska vjera i da bi se mogao razlikovati pravi sadržaj od pogrešnih i lažnih predstavljanja vjere. Takva vjerovanja se razlikuju od Svetog pisma po tome da Sveto pismo jest ''norma normans'' ("pravilo koje vlada"), dok su vjerovanja ''norma normata'' ("pravilo kojim se vlada").

Povijesno gledano, kršćanska vjera uključuje sve, od kratkih potvrda do sveobuhvatnih izjava. Najranije kršćansko Vjerovanje se nalazi u Novom zavjetu, te izjavljuje: "Isus je Gospodin." Novi zavjet čini pomalo zagonetnu izjavu o toj izjavi, naime, da nitko ne može napraviti izjavu, osim Duha Svetog. Što bismo trebali shvatiti iz ovoga? S jedne strane, Novi zavjet nam govori da ljudi mogu poštovati Bogu svojim usnama, dok su njihova srca daleko od Njega. Naime, ljudi mogu recitirati vjerovanja i davati definitivne potvrde vjere, bez da uistinu vjeruju u te potvrde. Dakle, zašto bi onda Novi zavjet govorio da nitko ne može učiniti tu ispovijest osim Duha Svetog? Možda je to zbog cijene povezane s izjavama vjere u kontekstu drevnog Rima.

Zakletva odanosti koja je bila zahtijevana od rimskih građana da dokažu svoju privrženost cijelom carstvu i posebno caru, bila je javno reći: "''Kaisar Kurios''", to jest, "Cezar je Gospodin." U crkvi prvog stoljeća, kršćani su se pretjerano trudili biti poslušni civilnim sucima, uključujući i opresivne mjere Cezara, a ipak, kada se radilo o javnom potvrđivanju da je Cezar Gospodin, kršćani to nisu mogli učiniti čiste savjesti. Kao zamjena za izraz "Cezar jest Gospodin", rani kršćani su govorili: "Isus je Gospodin". Činiti to značilo je izazivati gnjev rimske vlasti, te je u mnogim slučajevima, koštalo kršćane njihovih života. Stoga, ljudi nisu bili skloni činiti takve javne izjave, osim ako su bili dirnuti Duhom Svetim da to učine. Jednostavno vjerovanje: "Isus je Gospodin", ili opsežnije izjave, kao što je Apostolsko vjerovanje, daju pregled osnovnih, bitnih učenja.Vjerovanja su sažeta u sadržaju Novog zavjeta.

Vjerovanja su također koristila taj sažetak sadržaja da bi izdvojili heretike iz četvrtog stoljeća. U potvrdi Nicejskog Vjerovanja, crkva je kategorički potvrdila svoje vjerovanje u Kristovo božanstvo i u nauku o Trojstvu. Te tvrdnje su bile prepoznate kao nužne istine kršćanske vjere. One su bile neophodne, jer bez uključivanja tih istina, bilo koja tvrdnja o kršćanstvu bi se smatrala lažnom tvrdnjom.

U vrijeme reformacije, bilo je prošireno uvjerenje, kao što je to protestantska zajednica smatrala potrebnim, u svjetlu i toplini proturječnosti toga vremena, dati definitivne izjave u što vjeruju i kako se njihova vjera razlikuje od teologije Rimokatoličke crkve. Sam Rim je dodao izjave vjere na Tridentskom saboru sredinom šesnaestog stoljeća kao odgovor na protestantski pokret. Ali svaka protestantska grupa, kao što su luterani, švicarski reformatori i škotski reformatori, smatrala je potrebnim pojasniti istine koje su bile potvrđivane. To je bilo potrebno, ne samo zbog neslaganja unutar reformatorskih stranaka, već i da se razjasne protestantske pozicije protiv čestih netočnih iznošenja rimokatoličkih protivnika. Westminsterska ispovijed vjere iz 17. stoljeća jedna je od najpreciznijih i sveobuhvatnijih izjava vjere koja je izrasla iz reformacije. To je model preciznosti i biblijskih pravovjerja. Međutim, zbog svoje duljine i sveobuhvatne dimenzije shvaćanja, teško je naći dva zagovornika Westminsterske ispovijedi koji se slažu po svim određenim točkama. Zbog toga, crkve koje koriste Westminstersku ispovijed ili druge takve ispovijedi, obično ograničavaju zahtjeve odanosti prema priznavanju "sustava doktrine sadržane unutar." Ova kasnije protestantska vjerovanja nisu imala za cilj samo potvrditi ono što oni smatraju suštinskim za kršćanstvo, već posebno pojasniti pojedinosti o određenoj vjerskoj zajednici koja bi koristila takve sveobuhvatne ispovijesti vjere.

U današnje vrijeme, postoji izrazita netrpeljivost između ispovijesti bilo koje vrste ili stupnja. S druge strane, relativizam koji se proširio u modernoj kulturi izbjegava bilo kakvo priznavanje apsolutne istine. Ne samo to, već se također može vidjeti snažna negativna reakcija protiv racionalne i propozicionalne prirode istine. Izjave vjere su pokušaji pokazivanja koherentnog i jedinstvenog razumijevanja cijelog opsega Pisma. U tom smislu, one su kratki izvještaji o tome što se u prošlosti nazivalo "sustavna teologija." Ideja sustavne teologije polazi od pretpostavke da sve što Bog kaže jest dosljedno, a ne kontradiktorno. Dakle, iako ta uvjerenja nisu stvorena iz čisto racionalne spekulacije, ipak, ona su pisana na takav način da su razumljiva i shvatljiva umu. Bez takvih izjava, teološka anarhija vlada u Crkvi i u svijetu.

Kozmička izdaja (svibanj 2008)

Pcain — Tue, 13 Sep 2011 17:14:12 GMT

Pcain:

{{info|Cosmic Treason (May 2008)}} 

„Grešnost grijeha“ zvuči kao prazna suvišnost koja uopće ne daje inofrmacije o predmetu diskusije. Međutim, nužno je govoriti o ovoj temi. To je zadatak koji nam je povjerila kultura, ali i crkva koja je gotovo uništila težinu grijeha. O grijehu se svakodnevno govori kao o pogreškama ili lošim izborima. No, kada imam ispit ili test sricanja, ukoliko napravim pogrešku, pogriješim u točnosti. Jedna je stvar pogriješiti. Potpuno druga stvar je gledati u papir osobe koja sjedi do mene i prepisati njegove odgovore kako bih dobio dobru ocjenu. U ovom slučaju, moja pogreška je porasla do nivoa moralnog prijestupa. Iako grijeh može biti dijelom pogreške, kao što je lijenost u pripremi za test, ipak varanje na testu dovodi taj čin do ozbilnjije razine. Nazivati grijeh „lošim izborom“ je točno, no to je također i eufemizam kojim se prikriva ozbiljnost djela. Odluka da griješimo jeste loša odluka, no ponovno, grijeh je puno više od pogreške. To je moralni prijestup.

U svojoj knjizi ''„Istina križa“'' cijelo jedno poglavlje sam posvetio ideji grešnosti grijeha. Poglavlje sam započeo jednom anegdotom. Naime, primio sam primjerak ''Bartlettovih poznatih citata'' i nemalo se začudio. Iako sam bio sretan, jer sam ovaj primjerak primio besplatno, pitao sam se zašto bi mi itko to poslao. I dok sam listao stranice sa citatima koji su uključivali i citate Immanuela Kanta, Aristotela, Tome Akvinskog i drugih, na moje veliko zaprepaštenje, naišao sam na vlastiti citat. Bio sam iznenađen da se upravo moj citat našao u takvoj jednoj učenoj zbirci. Nisam znao što je to što sam ja rekao, a da je zaslužilo biti objavljeno u takvoj antologiji, a odgovor je bio u jednostavnoj rečenici: „Grijeh je kozmička izdaja.“ Ono što sam mislio ovom rečenicom jeste da čak i najlakši grijeh koji stvorenje počini protiv svog Stvoritelja čini nasilje nad Stvoriteljevom svetošću, Njegovom slavom i Njegovom pravednošću. Svaki grijeh, bez obzira kako neznačajnim se činio, je čin pobune protiv vrhovnog Boga, koji kraljuje i vlada nad nama, te je kao takav čin izdaje kozmičkog Kralja.

Kozmička izdaja je jedan način karakterizacije ideje grijeha, no kada pogledamo kako Biblija opisuje grijeh, vidimo tri načina koji se ističu. Prvo, grijeh je dug; drugo, to je izraz neprijateljstva; treće, grijeh je opisan kao zločin. U prvom slučaju, mi grešnici smo opisani kao dužnici koji ne mogu platiti svoj dug. U ovom smislu, ne govorimo o financijskom dugu, nego o moralnom. Bog ima vrhovno pravo postaviti obveze svom stvorenju. Kada ne uspijemo ispuniti ove obveze, dužnici smo svom Bogu. Ovaj dug predstavlja naš propust moralne obveze.

Drugi način na koji je grijeg opisan u Bibliji je izraz neprijateljstva. U ovom smislu, grijeh nije ograničen samo na vanjsko djelo prijestupa Božjeg zakona. Ne; on sada predstavlja unutarnji poriv, poriv kojim upravlja nasljeđeno neprijateljstvo prema Bogu. O ovome se rijetko raspravlja u crkvi, ali i u svijetu. Biblijski opis ljudskog pada uključuje i optužbu da smo po prirodi neprijatelji Boga. U svom neprijateljstvu prema Bogu, mi ne želimo da On bude dio niti naših misli, te je ovaj stav suparništvo prema činjenici da Bog želi da se pokorimo Njegovoj volji. Upravo zbog ovakvog neprijateljskog stava, Novi Zavjet često opisuje naše otkupljenje kao pomirenje. Jedan od nužnih uvjeta pomirenja je činjenica da je prije toga postojalo neprijateljstvo između najmanje dvije strane. Ovo neprijateljstvo je pretpostavka pomirenja radi kojeg je došao naš Posrednik, Isus Krist, koji je premostio ovu dimenziju neprijateljstva.

Treći način na koji Biblija govori o grijehu je u smislu prijestupa zakona. Katekizam Westminster Shorter odgovara na četrnaesto pitanje, „Što je grijeh?“ na sljedeći način: „Grijeh je svaki pokušaj prijestupa ili sam prijstup Božjeg zakona“. Ovdje vidimo da je grijeh i pasivni i aktivni neposluh. Govorimo o grijehu djelom i grijehu propustom. Kada ne učinimo ono što Bog od nas želi, govorimo o grijehu propusta. No, nismo samo krivi radi toga što smo propustili izvršiti Božju volju, nego zato što i aktivno činimo ono što Bog zabranjuje. Prema tome, grijeh je prijestup protiv Božjeg zakona.

Kada ljudi ozbiljno prekrše ljudske zakone, mi njihova djela ne smatramo samo prekršajima, nego, u konačnoj analizi, smatramo ih zločinima. Na isti način, naša djela pobune i kršenja Božjeg zakona Bog ne smatra pukim prekršajima, On ih smatra deliktima. Po svojim učincima, oni su zločini. Ako realnost grijeha shvatimo ozbiljno, vidjet ćemo da zapravo činimo zločine protiv Svetog Boga i Njegova Kraljevstva. Naši prijestupi nisu vrline; oni su mane i svako gaženje Boga je po definiciji zlo. No, dok ne shvatimo tko je zapravo Bog, nećemo moći shvatiti ni ozbiljnost grijeha. Upravo zato što živimo među grešnim ljudima gdje kulturni obrasci postavljaju standarde ljudskog ponašanja, mi postajemo neosjetljivi na grijeh. No kada upoznamo Božji karakter i kada počnemo mjeriti naša djela ne relativno i u odnosu na druge ljude, nego apsolutno i u odnosu na Boga, Njegov karakter i Njegov zakon, tada ćemo spoznati strahovit karakter naših pobuna.

Sve dok Boga ne počnemo uzimati za ozbiljno, nećemo početi ni grijeh. No, ako prepoznamo pravedni karakter Boga, tada ćemo, poput svetaca Starog zavjeta, prekriti svoja usta i pokajati se pred Njim u pepelu.

Kozmička Izdaja

Pcain — Tue, 13 Sep 2011 17:12:54 GMT

Pcain: Kozmička Izdaja premješteno na Kozmička izdaja (svibanj 2008)

#PREUSMJERI [[Kozmička izdaja (svibanj 2008)]]

Kozmička izdaja (svibanj 2008)

Pcain — Tue, 13 Sep 2011 17:12:54 GMT

Pcain: Kozmička Izdaja premješteno na Kozmička izdaja (svibanj 2008)

{{info|Cosmic Treason (May 2008)}} 

'''Kozmička izdaja (svibanj 2008.)'''

R. C. Sproul

Dio predavanja o Prirodi grijeha

„Grešnost grijeha“ zvuči kao prazna suvišnost koja uopće ne daje inofrmacije o predmetu diskusije. Međutim, nužno je govoriti o ovoj temi. To je zadatak koji nam je povjerila kultura, ali i crkva koja je gotovo uništila težinu grijeha. O grijehu se svakodnevno govori kao o pogreškama ili lošim izborima. No, kada imam ispit ili test sricanja, ukoliko napravim pogrešku, pogriješim u točnosti. Jedna je stvar pogriješiti. Potpuno druga stvar je gledati u papir osobe koja sjedi do mene i prepisati njegove odgovore kako bih dobio dobru ocjenu. U ovom slučaju, moja pogreška je porasla do nivoa moralnog prijestupa. Iako grijeh može biti dijelom pogreške, kao što je lijenost u pripremi za test, ipak varanje na testu dovodi taj čin do ozbilnjije razine. Nazivati grijeh „lošim izborom“ je točno, no to je također i eufemizam kojim se prikriva ozbiljnost djela. Odluka da griješimo jeste loša odluka, no ponovno, grijeh je puno više od pogreške. To je moralni prijestup.

U svojoj knjizi ''„Istina križa“'' cijelo jedno poglavlje sam posvetio ideji grešnosti grijeha. Poglavlje sam započeo jednom anegdotom. Naime, primio sam primjerak ''Bartlettovih poznatih citata'' i nemalo se začudio. Iako sam bio sretan, jer sam ovaj primjerak primio besplatno, pitao sam se zašto bi mi itko to poslao. I dok sam listao stranice sa citatima koji su uključivali i citate Immanuela Kanta, Aristotela, Tome Akvinskog i drugih, na moje veliko zaprepaštenje, naišao sam na vlastiti citat. Bio sam iznenađen da se upravo moj citat našao u takvoj jednoj učenoj zbirci. Nisam znao što je to što sam ja rekao, a da je zaslužilo biti objavljeno u takvoj antologiji, a odgovor je bio u jednostavnoj rečenici: „Grijeh je kozmička izdaja.“ Ono što sam mislio ovom rečenicom jeste da čak i najlakši grijeh koji stvorenje počini protiv svog Stvoritelja čini nasilje nad Stvoriteljevom svetošću, Njegovom slavom i Njegovom pravednošću. Svaki grijeh, bez obzira kako neznačajnim se činio, je čin pobune protiv vrhovnog Boga, koji kraljuje i vlada nad nama, te je kao takav čin izdaje kozmičkog Kralja.

Kozmička izdaja je jedan način karakterizacije ideje grijeha, no kada pogledamo kako Biblija opisuje grijeh, vidimo tri načina koji se ističu. Prvo, grijeh je dug; drugo, to je izraz neprijateljstva; treće, grijeh je opisan kao zločin. U prvom slučaju, mi grešnici smo opisani kao dužnici koji ne mogu platiti svoj dug. U ovom smislu, ne govorimo o financijskom dugu, nego o moralnom. Bog ima vrhovno pravo postaviti obveze svom stvorenju. Kada ne uspijemo ispuniti ove obveze, dužnici smo svom Bogu. Ovaj dug predstavlja naš propust moralne obveze.

Drugi način na koji je grijeg opisan u Bibliji je izraz neprijateljstva. U ovom smislu, grijeh nije ograničen samo na vanjsko djelo prijestupa Božjeg zakona. Ne; on sada predstavlja unutarnji poriv, poriv kojim upravlja nasljeđeno neprijateljstvo prema Bogu. O ovome se rijetko raspravlja u crkvi, ali i u svijetu. Biblijski opis ljudskog pada uključuje i optužbu da smo po prirodi neprijatelji Boga. U svom neprijateljstvu prema Bogu, mi ne želimo da On bude dio niti naših misli, te je ovaj stav suparništvo prema činjenici da Bog želi da se pokorimo Njegovoj volji. Upravo zbog ovakvog neprijateljskog stava, Novi Zavjet često opisuje naše otkupljenje kao pomirenje. Jedan od nužnih uvjeta pomirenja je činjenica da je prije toga postojalo neprijateljstvo između najmanje dvije strane. Ovo neprijateljstvo je pretpostavka pomirenja radi kojeg je došao naš Posrednik, Isus Krist, koji je premostio ovu dimenziju neprijateljstva.

Treći način na koji Biblija govori o grijehu je u smislu prijestupa zakona. Katekizam Westminster Shorter odgovara na četrnaesto pitanje, „Što je grijeh?“ na sljedeći način: „Grijeh je svaki pokušaj prijestupa ili sam prijstup Božjeg zakona“. Ovdje vidimo da je grijeh i pasivni i aktivni neposluh. Govorimo o grijehu djelom i grijehu propustom. Kada ne učinimo ono što Bog od nas želi, govorimo o grijehu propusta. No, nismo samo krivi radi toga što smo propustili izvršiti Božju volju, nego zato što i aktivno činimo ono što Bog zabranjuje. Prema tome, grijeh je prijestup protiv Božjeg zakona.

Kada ljudi ozbiljno prekrše ljudske zakone, mi njihova djela ne smatramo samo prekršajima, nego, u konačnoj analizi, smatramo ih zločinima. Na isti način, naša djela pobune i kršenja Božjeg zakona Bog ne smatra pukim prekršajima, On ih smatra deliktima. Po svojim učincima, oni su zločini. Ako realnost grijeha shvatimo ozbiljno, vidjet ćemo da zapravo činimo zločine protiv Svetog Boga i Njegova Kraljevstva. Naši prijestupi nisu vrline; oni su mane i svako gaženje Boga je po definiciji zlo. No, dok ne shvatimo tko je zapravo Bog, nećemo moći shvatiti ni ozbiljnost grijeha. Upravo zato što živimo među grešnim ljudima gdje kulturni obrasci postavljaju standarde ljudskog ponašanja, mi postajemo neosjetljivi na grijeh. No kada upoznamo Božji karakter i kada počnemo mjeriti naša djela ne relativno i u odnosu na druge ljude, nego apsolutno i u odnosu na Boga, Njegov karakter i Njegov zakon, tada ćemo spoznati strahovit karakter naših pobuna.

Sve dok Boga ne počnemo uzimati za ozbiljno, nećemo početi ni grijeh. No, ako prepoznamo pravedni karakter Boga, tada ćemo, poput svetaca Starog zavjeta, prekriti svoja usta i pokajati se pred Njim u pepelu.

Kozmička izdaja (svibanj 2008)

Pcain — Mon, 12 Sep 2011 14:26:01 GMT

Pcain: Nova stranica: {{info|Cosmic Treason (May 2008)}} Hi Ivana, Here is the page for your translation! Thank you so much! Patty

{{info|Cosmic Treason (May 2008)}} 

Hi Ivana,

Here is the page for your translation! Thank you so much!

Patty

Istinska ljubav

Pcain — Tue, 12 Jul 2011 13:42:36 GMT

Pcain: Nova stranica: {{info|True Love}} Hi Nikolina, Here is the page for your translation. Thanks so much! Patty

{{info|True Love}} 

Hi Nikolina,

Here is the page for your translation. Thanks so much!

Patty

Glavna stranica

Pcain — Thu, 14 Apr 2011 15:50:19 GMT

Pcain: Članak "Glavna stranica" je zaštićen ([edit=sysop] (neograničeno) [move=sysop] (neograničeno))

Nebo klikće

Pcain — Thu, 10 Feb 2011 16:10:33 GMT

Pcain:

{{info|Heaven Rejoices}} 

Autor sam pregršt knjiga o raznoraznim temama i jedna od stvari koja se zna dogoditi kada izdate knjigu jest da vas ljudi mole da im se potpišete. Uvijek sam davanje autograma smatrao nečim što čine samo poznati tako da mi je pomalo čudno potpisati se u nečiju knjigu. No to ne znači da me to ne veseli. Autora kršćanskih knjiga ljudi obično mole da još nešto doda, osim potpisa. Pitaju za njegov najdraži citat iz Svetog pisma. Mnogi autori onda citiraju Ivanovo Evanđelja 3,16 ili Poslanicu Rimljanima 8,28. Moj je pak najdraži citat Sefanijin 3,17.

Ima par godina da sam sjedio na jednoj konferenciji za stolom za potpisivanje knjiga zajedno s istaknutim učenjakom reformiranim kršćaninom. Vidio je kako sam ispod potpisa napisao "Sef 3,17". U pauzi se nagnuo prema meni i prošaptao: "Pravimo se važni". Znao sam da se šali sa mnom, ali su njegove riječi bile utoliko važne jer su pokazale koliko malo kršćana ima Sefaniju na svojoj listi "omiljenih biblijskih knjiga". Kad ste vi zadnji puta čitali Sefaniju?

Prije nego što pročitate što to piše u Sef 3,17, možda bi bilo dobro znati tko je bio Sefanija. Sefanija je bio Božji prorok koji je je bio pozvan da prenese Božju osudu stanovnicima Judejskog kraljevstva u 7. stoljeću prije Krista, za vrijeme vladavine Jošije (640. - 609. pr. K), posljednjeg judejskog kralja iz loze Davidove. Bilo je to iznimno važno razdoblje u povijesti Božjeg naroda jer su to bila posljednja desetljeća prije babilonskog razaranja Jeruzalema 586. godine. Sjeverno kraljevstvo Izraela već je bilo palo pod Asirskim carstvom. Judeja je bila na istom putu grijeha i pobune. I u tom se kontekstu pojavljuje Sefanija.

Sefanijina knjiga počinje jedim od najdramatičnijih navještenja predstojeće osude ikad nađenih u Svetom pismu. Njegov opis propasti koja predstoji Judeji podsjeća na Božju osvetu zemlji iz Noinog doba. Sefanija pisaše (u 1,2-3):

"Da, sve ću zbrisati s lica zemlje" - riječ je Jahvina! "Izbrisat ću ljude i zvijeri, ptice nebeske i ribe morske, učinit ću da padnu bezbožnici, istrijebit ću ljude s lica zemlje" - riječ je Jahvina!" 

Ovdje se potpuno jasno vidi Božji bijes prema onima koji se bune protiv njega. Osobe kojima se ove riječi čine strogima ne shvaćaju pravu zlu narav grijeha. Gotovo cijela knjiga napisana je u istom tonu, gdje Sefanija Judeji i susjednim joj narodima proriče neizbježnu zlo kob.

No posljednji dio knjige (3,9-20) sadrži dva nagovještaja spasenja. Nije neobično za knjige proroka da započnu nagovještajima nesreće, a završe nagovještajima blagoslova. Sefanijin nagovještaj blagoslova upućuje na to da Božja osuda nije njegova zadnja riječ svom narodu. Započinje nagovještajem obnove vjernog ostatka (reci 9-13) nakon čega slijedi nagovještaj Božje radosti i veselja sa svojim narodom (r. 14-20). U četrnaestom retku Bog poziva svoj narod da pjeva i klikće (redak 14) jer Jahve ih je riješio njihove osude i uklonio je njihove neprijatlje (r. 15-16). A onda u sedamnaestom retku čitamo ono što je O. Palmer Robertson nazvao "Ivan, 3,16 Starog zavjeta". Jahve, Bog tvoj, u sredini je tvojoj, silni spasitelj! On će se radovati tebi pun veselja, obnovit će ti svoju ljubav, kliktat će nad tobom radosno kao u dan svečani.

U retku 14 Jahve poziva svoj narod da radosno viče i klikće. Zatim u retku 17 On klikće nad njim. Zastanite i razmislite o ovome na trenutak. Bog Svemogući, Stvoritelj neba i zemlje, Svetac Izraelov, klikće nad ostatkom Izreala. On se veseli nad svojim vjernima glasno slaveći kao u dan svečani! Glasno pjevajući! Klikćući! To nije Aristotelov Nepokrenuti pokretač. To nije apstraktni bog filozofa. To je naš Bog, Bog Abrahama, Izaka i Jakova, Otac našeg Gospodina Isusa Krista. I ovaj Bog, živi Bog, klikće nad svojim vjernim ostatkom pun veselja i glasno slaveći.

Ne podsjeća li vas ovo na jedan odlomak Novog zavjeta? Sjetite se prispodobe o razmetnom sinu (Luka 15,11-32). Otac, koji predstavlja Boga, u ovoj prispodobi vidi kako se njegov razmetni sin vraća kući i što čini? Trči k njemu, grli ga, ljubi ga. To nije bilo nešto što bi dostojanstveni stari Židov učini u ono doba. Isus nam govori o radosti na nebu kada se grešnik obrati (Luka 15,7). I nisu samo anđeli ti koji klikću. Bog klikće također. Sefanija 3,17 je živi podsjetnik da naš nebeski Otac nije neko daleko božanstvo kojeg nije briga za nas. Ovdje se radi o prikazu istinske i duboke ljubavi, one ljubavi koja će žrtvovati sve za naše dobro. Ona ljubav koja jest žrtvovala sve za naše dobro. Njemu neka je sva slava, čast i moć.

Nebo klikće

Pcain — Mon, 31 Jan 2011 16:21:01 GMT

Pcain: Nova stranica: {{info|Heaven Rejoices}} Hi Nikolina, Here is the page for your tranlsation! Thanks! Patty

{{info|Heaven Rejoices}} 

Hi Nikolina, Here is the page for your tranlsation! Thanks! Patty

Potraga za radošću

Pcain — Tue, 14 Dec 2010 17:52:48 GMT

Pcain:

{{info|Quest for Joy}} 

==== '''Jesi li znao da nam Bog nalaže biti sretnima?''' ====

''"Sva radost tvoja neka bude Jahve: on će ispuniti želje tvoga srca!"'' (Ps 37,4)

'''1) Bog nas je stvorio na svoju slavu'''

''"Sinove mi dovedi izdaleka, i kćeri moje s kraja zemlje, (...) i koje sam na svoju slavu stvorio"'' (Iz 43,6-7)

Bog nas je stvorio da veličamo njegovu slavu - kao što teleskop povećava zvijezde. Stvorio nas je da obznanimo njegovu dobrotu i istinu i ljepotu i mudrost. Božja slava najsjajnije se vidi u dubokoj radosti koja izvire iz svega što je On. Tako Bog dobiva hvalu, a mi radost. Bog nas je stvorio tako da kada ga najviše slavimo jest kada najviše uživamo u njemu.

'''2) Svako ljudsko biće treba živjeti na slavu Božju'''

''"Dakle, ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite"'' (1 Kor 10,31)

Ako nas je Bog stvorio na svoju slavu, mi smo jasno dužni živjeti na slavu njegovu . Tu nam je obvezu On udijelio. Prema tome naša je prva dužnost pokazati Božje vrijednosti bivajući zadovoljnima sa svime što On za nas predstavlja. To je bit ljubavi prema Bogu (Mt 22,37) i povjerenja u njega (1 Iv 5,3-4) i zahvalnosti prema njemu (Ps 100,2-4). Tu počiva sva istinska poslušnost, naročito ljubav prema drugima (Kol 1,4-5).

'''3) Nitko od nas nije slavio Boga kako je trebao'''

''"Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja"'' (Rim 3,23)

Što znači "potrebna im je slava Božja"? To znači da nitko od nas nije imao povjerenja niti je cijenio Boga kako je trebao. Nismo bili zadovoljni njegovom veličinom i nismo kročili njegovim putevima. Utaživali smo svoje zadovoljstvo u drugim stvarima i držali ih vrijednijima od Boga, što nije ništa drugo doli idolatrija (Rim 1,21-23). Otkad je grijeh došao na ovaj svijet svi smo se opirali Bogu kao našem jedinstvenom i univerzalnom blagu (Ef 2,3). To je goruća uvreda veličini Božjoj (Jr 2,12-13).

'''4) Svi mi zaslužujemo Božju pravednu osudu'''

''"Plaća je grijeha smrt..."'' (Rim 6,23)

Svi smo mi omalovažili slavu Božju. Kako? Davajući prednost drugim stvarima nad Bogom. Bivajući nezahvalnima, nepovjerljivima i neposlušnima. Stoga je Bog pravedan kada nam uskraćuje uživanje u vječnoj slavi njegovoj. "Oni će biti kažnjeni vječnom propašću, daleko od lica Gospodnjega i od slave njegova veličanstva" (2 Sol 1,9). U Novom se zavjetu riječ "pakao" spominje dvanaest puta - jedanaest puta ju spominje sam Isus. To nije nikakav mit koji su izmislili mrki i srditi propovjednici. Ono je ozbiljno upozorenje Sina Božjega koji je umro da otkupi naše grijehe. Veoma je opasno zanemarivati tu činjenicu. Da je Biblija završila svoju analizu ljudskog stanja na ovom mjestu, bili bismo osuđeni na beznadnu budućnost. No nije stala na ovom mjestu...

'''5) Bog je poslao Isusa, svog sina jedinca, da nam pruži vječni život i radost'''

''"Vjerodostojna je riječ i vrijedna da se posve prihvati: Isus Krist dođe na svijet spasiti grešnike..."'' (1 Tim 1,15)

Dobra vijest jest da je Krist umro za grešnike poput nas. Tijelom je uskrsnuo od mrtvih da potvrdi snagu spasenja vlastite smrti i da otvori vrata vječnog života i radosti (1 Kor 15,20). To znači da Bog može odriješiti grešnike krivnje te i dalje biti pravedan (Rim 3,25-26). "Doista, i Krist jednom za grijehe umrije, pravedan za nepravedne, da vas privede k Bogu" (1 Pt 3,18). Duboko i trajno zadovoljstvo čovjek će naći kada se vrati kući k Bogu.

'''6) Povlastice stečene Kristovom smrću pripadaju onima koji se pokaju i vjeruju u nj'''

"Pokajte se dakle i obratite da se izbrišu grijesi vaši" (Dj 3,19). "Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se - ti i dom tvoj" (Dj 16,31).

"Pokajati se" znači odbaciti sve varljiva obećanja grijeha. "Vjerovati" znači naći zadovoljstvo u svemu što nam Bog daje kroz Isusa. "Reče im Isus: "Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada" (Iv 6,35). Mi nećemo zaraditi naše spasenje. Ne možemo ga zavrijediti (Rim 4,4-5). Milošću smo spašeni po vjeri (Ef 2,8-9). Opravdani smo besplatno (Rim 3,24). Imat ćemo spasenje ako ga cijenimo iznad svega što postoji (Mt 13,44). Kada tako djelujemo, Božji je cilj u stvaranju postignut. On je slavljen u nama, a mi smo zadovoljni u njemu – zauvijek. 

==== '''Misliš da ovo ima smisla?''' ====

Žudiš li za onom vrstom užitka koja dolazi iz zadovoljstva u svemu što nam Bog daje kroz Isusa? Ako je tako, onda Bog djeluje u tvom životu. 

==== '''Što bi trebao učiniti?''' ====

Okreni leđa varljivim obećanjima grijeha. Zamoli Isusa da te spasi od krivnje i kazne i ropstva. "Jer: Tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen" (Rim 10,13). Počni polagati nadu u sve ono što nam Bog daje kroz Isusa. Slomi moć obećanja grijeha vjerom u najviše zadovoljstvo što pružaju Božja obećanja. Počni čitati Bibliju da pronađeš njegova dragocjena i najveća obećanja koja će te osloboditi (2 Pet 1,3-4). Pronađi crkvu koja vjeruje u Bibliju i počni slaviti i zbližavati se s ljudima koji cijene Krista više od svega.

Najbolja vijest ovoga svijeta jest da naša sreća i Božja svetost ne moraju nužno biti u sukobu. Ako smo zadovoljni svime što nam Bog daje kroz Isusa, veličamo ga kao najveće Blago. 

''"Pokazat ćeš mi stazu u život, puninu radosti pred licem svojim, sebi zdesna blaženstvo vječno." ''(Ps 16,11)

Potraga za radošću

Pcain — Tue, 14 Dec 2010 16:36:19 GMT

Pcain: Nova stranica: {{info|Quest for Joy}} Hi Nikolina, Here is your page! Thanks! Patty

{{info|Quest for Joy}} 

Hi Nikolina, Here is your page! Thanks! Patty