Blaženstvo poniznosti

Izvor: Gospel Translations Croatian

Dvije karakteristike kršćana koje se ponajbolje proučavaju u Novom Zavjetu jesu ljubav i poniznost. Klasični odlomak na temu ljubavi je dakako, 1 Koričanima 13. Dok je klasični odlomak na temu poniznosti, iako se ta riječ tu nikada ne koristi, Matej 5:2-12, u narodu poznata kao „Blaženstva“. I upravo kako 1 Koričanima opisuje ljubav, tako Blaženstva opisuju poniznost.

Isus je svoje učenje započeo ovako: „Blago siromašnima u duši“ (Matej 5:3). Siromašni u duši su oni koji su postali svijesni njihovog duševnog siromaštva. Oni vide svoju stalnu griješnost i kao vjernici. Suprotno od samouvjernih Farizejaca koji su molil „Hvala Bože što nismo kao ostali ljudi“, oni sebe prepoznaju u porezniku koji se bunio, „Bože budi milosrdan prema meni, griješniku. (Luka 18:9-13). To je mjesto gdje nastaje poniznost, sa dubokim smislom za našom beskrajnom griješnosti.

I nastavio je Isus, „Blago onima koji tuguju“ (Matej 5:4). Ovo drugo blaženstvo naravno slijedi prvu. Oni koji vide svoju beskrajnu griješnost, tuguju zbog nje. Strepe kako bi vidjeli razvoj u uništenju te neprestane griješnosti u svojim životima – čak i onih „prihvatljivih“ grijeha, koje sebi često dozvoljavamo.

Treće blaženstvo, „Blago pokornima“ (stih 5), koji proizlazi iz prva dva blaženstva. Pokornost nije slabost karaktera već snaga istog. Stav onoga koji, shvačajući svoje vlastite duševno siromaštvo, shvača da ne zaslužuje ništa što dolazi iz ruke božje ili njegovih skromnijih bića. On ne biva ogorčen pod nepovoljnim proviđenjem Boga ili pred maltretiranjem drugih ljudi. On vjeruje da će Bog sve stvari uraditi za njegovo dobro, a tako ostavlja svoj slučaj Bogu.

“Blago gladnima i žednima pravde” (stih 6). Što vjernike čini gladnima i žednima za pravdom? To je stanje rasta priznavanja grijeha koje stalno ponavljaju, a ono je povezano sa radosnim shvačanjem da su njihovi grijesi prekriveni krvlju Isusovom i da su oni pokriveni veom njegove pravednosti. Čvrsto žele biti dio iskustva kojeg se proživljava kada stojimo pred Bogom. Čvrsto žele biti oslobođeni sve više i više od modela beskrajnog grijeha u svojim životima i žele vidjeti više one milostivosti koja se po Bibliji naziva „voće za duh“. Napetost između onoga što žele biti i kako sebe vide stvara neprestano stanje poniznosti prema Bogu i ostalim ljudima.

“Blaženi su milostivi” (stih 7). Milost u svojem najosnovnijem obliku karakterizira smisao sućuti i sažaljenja za one koji su u nekoj nevolji. Ali ponekad ono znači oproštaj, kao kada je sakupljač poreza molio, „Bože milostiv budi prema meni griješniku!“ (Luka 18:13). To je bez sumnje smisao kojeg je Isus ovdje upotrijebio. Najbolji opis ove vrste milosti nalazi se u paraboli sluge koji nije želio oprostiti (Matej 18:23-35). Gospodar se sažalio na slugu koji mu je dugovao tristo tona zlata te mu oprostio taj ogroman dug. Kratko nakon toga, sluga je susreo prijatelja slugu koji mu je dugovao 10 tisuća denara (neznatna suma u usporedbi sa onom koju je on dugovao) te je odbio mu oprostiti. Kada je čuo tu vijest, gospodar reče, „Zli slugo! Oprostio sam ti sav dug jer si me zamolio. Nisi li se i ti trebao smilovati svojem prijatelju kao što sam se ja tebi smilovao?“ (stihovi 32-33).

Milostivi, stoga, su oni koji shvačaju kako im se oprostilo te spremno opraštaju onima koji su griješili prema njima. Milostivost započinje sa poniznošću, sa dubokim smislom o vlastitom duhovnom siromaštvu povezanim sa rastućim shvačanjem toga koliko mu je oprošteno od Boga.

“Blago onima čistoga srca” (Matt. 5:8). Biti čistoga srca znači biti slobodan od oskvrnuća u srži našega življenja. To ne znači bezgriješno savršenstvo, već znači da je nečiji život okarakteriziran iskrenom željom za time i istiniti trud za dostizanjem te svetosti bez koje nitko neće vidjeti (Hebrejima 12:14).

“Blago mirotvorcima” (Matej 5:9). Mirotvorac najprije traži mir sa svima. Kao što je Pavao pisao, „Ako je moguće, ukoliko je do vas, imajte mir sa svim ljudima;” (Rimljanima 12:18). To znači da smo mi ti koji uzimaju inicijativu za mirom iako nam je načinjeno zlo. Samo kada budemo imali taj stav prema nama samima, možemo se smatrati mirotvorcima među ljudima.

Osoba koja traži život izvan tih sedam blaženstava će izbivati iz društva. Netko bi pomislio da će se ljudi diviti i cijeniti one kojima je život obilježen ovim osobinama. Ali često ispravnim se smatra ono sasvim suprotno. Društvo ne cijeni poniznost jer se to protivi njihovim vrijednostima. Kao rezultat mogli biste biti ogovarani ili čak progonjeni ali na kraju bit ćete blaženi jer „Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost“ (Jakov 4:6).