Pet jednostavnih koraka

Izvor: Gospel Translations Croatian

Početkom ovog tjedna, razgovarao sam sa jednim bliskim prijateljem koji je nedavno prošao kroz period označen osobnom razočaranošću, obeshrabrenošću, nefer tretmanu i čak neistinitim tračevima o njegovom liku i kršćanskom služenju. Njegov me odgovor ganuo i dojmio. „Moja najveća utjeha je jednostavno to,“ rekao je, „'Pobožnost sa zadovoljstvom je velika dobit' (1 Tim. 6:6).“

Takva reakcija prema nevoljama (što je kontekst u kojem zadovoljstvo u Kršćana biva iskušen baš kao što se i pokazuje) nikada nije rezultat trenutne odluke želje, niti je proizveden jednostavno imajući dobro i unaprijed organizirano vrijeme i iskalkulirani životni plan koji će nas paziti od prevrtanja od božjeg proviđenja. To znači biti zadovoljni sa željom božjom u svakom aspektu Njegovog proviđenja. Prema tome, radi se o tome tko smo mi, o našem postojanju koji ne može biti dostignut jednostavno čineći više.

Činiti i biti

Zadovoljstvo je omalovažavana milost. Kao u sedamnaestom stoljeću, kada je Jeremiah Burroughs napisao svoje najveće dijelo na tu temu, pa ona i danas ostaje „Rijetki dragulj“. Kada bi se to moglo proizvesti programskim sredstvima („Pet koraka mjesečno do zadovoljstva“), to bi postalo banalnim. Umjesto toga, kršćani moraju otkriti zadovoljstvo na starinski način: ono se mora naučiti.

Stoga, zadovoljstvo se ne može „uraditi“. Uči nas Bog; u tome smo školovani. To je dio procesa pretvorbe kroz obnovu naših misli (Rom. 12:1-2). To se od nas zahtjeva, ali, paradoksalno, to ne činimo mi već se nama čini. To nije proizvod serije aktivnosti, već obnovljenog i pretvorenog karaktera. Samo dobra stabla prave dobre plodove.

Poneki principi su teže dokučivi za suvremene kršćane. Jasne direktive za kršćanski život su za nas ključne. No, na žalost, veliki dio teškog programskog učenja u evangelizmu postavljaju takvu nagradu za ono što činimo javno i dostizanje onog razvoja karaktera prodaje se uz popust.Kršćani u SADu posebno moraju prepoznati da žive u najpragmatičnijem društvu na Zemlji (ako netko „može“ to smo „mi“). Bolno je biti ponosan što smo otkrili da je kršćanski život nije ukorijenjen u onome što možemo raditi, neko u onome što se nama može uraditi.

Prije nekoliko godina imao sam neugodan susret sa onim mentalitetom „reci nam što trebaš i mi ćemo to uraditi“. Na polovici kongresa kršćanskih studenata, bio sam pozvan da se upoznam sa grupom članova kongresa koji su osjetili potrebu da mi se suprotstave zbog dva moja mišljenja o Svetom pismu koja su smatrali neadekvatnima. Tema razgovora je bila Poznavati Isusa Krista. „Tijekom dva sata davali ste nam naputke“ bunili su se „a još uvijek nam niste objasnili niti jednu jedinu stvar koju možemo uraditi“. Nestrpljivost da se nešto uradi sakrilo je nestrpljivost sa apostolskim principima koji nam govori da samo poznavajući Kirsta možemo uraditi sve. (Fil. 3:10, 4:13).

Kako to primijeniti zadovoljstvu, ključnoj temi ovomjesečnog izdanja Tabletalka?

Zadovoljstvo kod kršćana znači da je moje zadovoljstvo ovisno o mojim prilikama. Kada Pavao govori o svom zadovoljstvu Filipljanima 4:11, on koristi termin koji je bio uobičajen među drevnim grčkim filozofskim školama Stoika i Cinika. U njihovom riječniku, zadovoljstvo je značilo biti dovoljan samim sobom i to u smislu samostalnosti od mijenjanja prilika.

No za Pavla je zadovoljstvo ukorijenjeno, ne u tome da si dovoljan samim sobom, već u tome da smo dovoljni Kristu (Filipljanima 4:13). Pavao je rekao da on može uraditi sve, i u poniznosti i u bogatstvu – po Kristu. Ne preskačite ovu posljednju rečenicu. Upravo je ta veza sa Isusom i otkrivanje činjenice da smo Njemu dovoljni koju ne možemo koristiti sa odlukom koju ćemo uzeti u tom trenu. To je plod sadašnje, intimne, duboko razvijene veze sa Njime.

Koristeći Pavlove riječi, zadovoljstvo je nešto što moramo naučiti. A to je prepreka do glavne biti: kako ćemo naučiti da budemo zadovljni? Moramo se upisati u božanstvenu školu koja će nas učiti biblijskim poukama i promišljenom iskustvu.

Dobar primjer poukama te škole mogu se pronači u Psalmu 131.

Primjer iz Biblije

U Psalmi 131, Kralj David nam daje živopisan opisa onoga što za njega znači naučiti biti zadovoljan. On prikazuje njegovo iskustvo iz pogleda djeteta koje od hranjenja mlijekom prelazi na čvrstu hranu: „Ne, ja sam se smirio i upokojio dušu svoju; kao dojenče na grudima majke, kao dojenče duša je moja u meni“ (Ps. 131:2).

Zamislite scenu i poslušajte zvukove. Bit će i životopisnije ako se sjetite da u vremenu starog Zavjeta se dojenje nije odvijalo sve dok dijete ne bi došlo do godišta od 3 ili čak 4 godine. Dovoljno je teško za majku boriti se uz dječji plač nezadovoljstva, odbijanje čvrste hrane i borbama sa njihovim željama za vrijeme dojenja. Zamislite boriti se sa četverogodišnjakom! Ovo je bila mjera borbe kroz koju je David prošao prije no je naučio biti zadovoljan.

Dva velika pitanja

Ali koja je bila važnost borbe? David nam ponovno pomaže tako što nam prilaže dva velika pitanja koja je morao riješiti u svome životu.

“ Gospode! ne nadima se srce moje, niti se uznose oči moje;“ (Ps. 131:1 NIV). On ne smatra da ta ambicija za sebe i od sebe mora biti pogrešna. Ipak, on je sam sebe sklonio sa prijestolja (1 Sam. 16:12-13). No imao je veću ambiciju: vjerovati božjem mudrom davanju, vremenu i mjestu.

Sjetite se trenutka u kojem je mogao osvojiti poziciju i moć i da li je to moglo kompromitirati njegovu obavezu prema Gospodinu? Najprije Šaul dolazi u spilju u kojoj su se krili David i njegovi ljudi (1 Sam. 24:6). Nakon toga, David i Abišaj su se ušuljali Šaulov šator i pronašli ga kako spava (1 Sam. 26:9–11). No u međuvremenu, on bješe zadovoljan što je živjeo po načelima božje riječi i što strpljivo čeka božje vrijeme.

Zadovoljstvo po kršćanstvu je ipak direktan plod činjenice da se nema većih ambicija do pripadati Bogu i njemu biti u potpunosti na raspolaganju, u mjesto koje On odredi, u vrijeme koje on odluči, sa zaštitom koju nam rado pruža.

Uradio je to sa zrelom mudrošću, tada kada je mladi Robert Murray M‘Cheyne napisao, “Uvijek bješe moja ambicija nemati planova koji se tiču mene” “Zaista neuobičajeno!” rekli bisno. Da, ali ono što ljudi primjete kod M‘Cheyne-a je to da nije neuobičajeno ono što je uradio ili rekao – već to što on jeste te način kakav on jeste. To, u svakom slučaju, je rezultat zadovoljstva sa jednom vodećom ambicijom: „da zaista mogu spoznati Krista“ (Fil. 3:10). Nije slučaj da, kada Krista činimo svojom ambicijom, tada otkrivamo da nam je On postao dovoljan te spoznajemo zadovoljestvo u svakom i svim okolnostima.

“Ne zabrinjavam se sa . . . stvarima koje su mi preljepe” (Ps. 131:1 NZ). Zadovoljstvo je plod razmišljanja koje spoznaje svoje granice.

David did not allow himself to be preoccupied with what God was not pleased to give to him, nor did he allow his mind to become fixated on things God had not been pleased to explain to him.

Takv brige mogu zagušiti zadovoljstvo. ako nastojim točno znati što Bog radi u mojim prilikama i On što planira učinita sa mojom budućnosti, ako zahtjevam shvatiti Njegove poduhvate prema meni u prošlosti, nikada neću biti zadovoljan, i to sve dok ne postanem jedak Bogu. Veoma smo spori prepoznati jeku siktanja zmije iz Edena u tim suptilnim duševnim iskušenjima, „pokaži svoje nezadovoljstvo sa božjim načinima, riječima i davanjima.“

U Augustinskoj tradiciji, često se govorilo da je prvi grijeh ponos. No, sve je mnogo kompliciranije; ono sadržava nezadovoljstvo. Kada vidimo stvari u svijetlu, možemo prepoznati kako je nezadovoljna duša beubožna stvar.

Držite ova dva principa na oku i nećete tako jednostavno biti uhvaćeni u ovosvijestkom vrtlogu nezadovoljstva. Vratite se školi koja će vas unapredovati kako biti kršćaninom. Naučite svoju lekciju, shvatite problem ambicije, učinite da Isus bude vaša briga i tako ćete naučiti uživati u prednostima koje donosi pravo zadovoljstvo.