Molitva: snaga kršćanskog hedonizma

Izvor: Gospel Translations Croatian

Inačica od 18:44, 27. lipnja 2014. koju je unio/unijela Pcain (Razgovor | doprinosi)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Skoči na:orijentacija, traži

Related resources
More By John Piper
Author Index
More About Christian Hedonism
Topic Index
About this resource
English: Prayer: The Power of Christian Hedonism

© Desiring God

Share this
Our Mission
This resource is published by Gospel Translations, an online ministry that exists to make gospel-centered books and articles available for free in every nation and language.

Learn more (English).
How You Can Help
If you speak English well, you can volunteer with us as a translator.

Learn more (English).

By John Piper About Christian Hedonism
Part of the series Desiring God

Translation by Ivana Pehar

Review You can help us improve by reviewing this translation for accuracy. Learn more (English).



Ivan 16,24

Do sada ne moliste ništa u ime moje. Molite i primit ćete, da radost vaša bude potpuna.

Kršćanske hedoniste ponekad pitaju: „Jeste li voljni patiti kako bi se Bog proslavio?“ Drugim riječima, jeste li voljni odreći se svih radosti ako bi se Bog tako mogao proslaviti? Stvar je u tome da se, kod ovog pitanja, kršćanski hedonisti nađu u dilemi. Ako odgovorimo negativno, odnosno ako odgovorimo kako nismo voljni patiti za slavu Božju, to znači da vlastitu sreću pretpostavljamo Bogu. No, ako odgovorimo da smo voljni patiti za slavu Božju, tada prestajemo biti kršćanski hedonisti, jer prestajemo tražiti radost.

Sadržaj

Nebiblijske pretpostavke o paklu i Bogu

No, ovaj napad na kršćanski hedonizam nije uspješan, jer pitanje samo po sebi podrazumijeva dvije stvari koje nisu istinite: kod jedne se radi o paklu, kod druge o Bogu. Kada nas osoba pita „Jesi li voljan otići u pakao radi slave Božje?“, ona zapravo ne vidi da ja najdublja želja našega srca vidjeti Božju slavu i u našem životu i u našoj smrti. Stoga, ako bismo morali otići u pakao kako bi se Bog proslavio, pakao bi zapravo bio način ispunjenja naše najveće želje. No, pakao onda više pakao. Biblijski, pakao je potpuna, nepromjenjiva nesreća bez ikakvog zadovoljstva. To znači da je ovo pitanje utemeljeno na nebiblijskoj pretpostavci o paklu.

Također je utemeljeno na nebiblijskoj pretpostavci o Bogu. Pretpostavka pitanja je da bi Bog mogao dopustiti da se neka osoba, zato što je ta osoba voljna patiti za slavu Božju, nađe u paklu. No, to je nebiblijska pretpostavka. Božja želja da se proslavi također znači i Njegovu želju da se proslavi kroz one ljudi kojima je Njegova slava vrjednija od bilo čega u životu. Biblijski Bog ne može prezreti osobu koja Njegovu slavu voli više od svoga života. Prema tome, pitanje „Jesi li voljan otići u pakao radi slave Božje?“ uvreda je Božjoj pravednosti. Pitanje nas tjera razmišljati o mogućnosti prema kojoj bi Bog bio nepravedan. Ono uopće ne bi trebalo biti postavljeno jer su i pogled na pakao i na Boga, koji se ovim pitanjem pretpostavljaju, u suprotnosti s Biblijom.

Naš interes i Božja slava su jedno

Osim toga, kršćanski hedonizam i nije zapravo meta ovog pitanja. Meta su, ustvari, ljudi koji stavljaju svoje vlastite interese ispred Božjih interesa, koji vlastitu sreću stavljaju ispred Božje slave. S druge strane, kršćanski hedonist, bez ikakve sumnje, to ne čini. Mi, kršćanski hedonisti, slijedimo vlastite interese i tražimo radost, no mi smo iz Biblije naučili da je Božji interes uvećati Svoju slavu izlijevajući Svoju milost na nas. Stoga naši interesi i radost nisu nikada iznad Božjih nego upravo u Bogu. Najvrjednija istina koju možete pronaći u Bibliji je da je najveći Božji interes uvećati Svoju slavu čineći grešnike radosnima u Njemu. Kada se, poput djece, ponizimo i ne uzdamo se u vlastite snage nego radosno trčimo u zagrljaj našem Ocu, slava Njegove milosti uvećava se, a čežnja našeg srca se ispunjava. U Božjoj mudrosti i Božjom milošću, naši interesi i Njegova slava jedno su. Kršćanski hedonisti nisu idolopoklonici ako istodobno teže i vlastitoj radosti i slavi Božjoj.

Jedan od jasnih pokazatelja kako težnja za našom radosti i Božjom slavom treba biti jedna težnja je Isusovo učenje o molitvi koje nalazimo u Evanđelju po Ivanu. Dvije ključne rečenice su Ivan 14,13 i 16,24. Jedna pokazuje kako je molitva težnja za Božjom slavom. Druga pokazuje kako molitva jeste težnja za našom radosti. U Evanđelju po Ivanu, 14,13, Isus kaže: „I što god zaištete u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu“, dok u 16,14 kaže: „Dosad niste iskali ništa u moje ime. Ištite i primit ćete da radost vaša bude potpuna!“ Glavni cilj svakog čovjeka je proslaviti Boga i u Njemu uživati zauvijek. A glavno djelo čovjekovo, kojim ove dvije stvari ujedinjuje, jest molitva. Stoga je kršćanski hedonist koji teži k punini svoje radosti kroz Božju slavu, prije svega, čovjek molitve. Kao što se žedna košuta sagiba kako bi pila s izvora vode, tako je i položaj tijela tipičan za kršćanskog hedonista na koljenima.

Ako ste poput mene, promjena tempa tijekom ljeta potom iznenadna navala obveza na jesen, vjerojatno će naštetiti disciplini vašeg molitvenog života. Vjerojatno sve što trebate jeste netko tko će vas podsjetiti na značaj molitvenog života i polako ćete se vratiti u ugodnost vaše ranojutarnje molitve, podnevne meditacije ili noćne molitve. Tijekom cijele godine, trebamo imati određene točke na kojima ćemo ponovno podesiti svoj smjer. Nadam se da je današnji dan jedna od onih točaka u vašem molitvenom životu.

Molitva kao težnja k slavi Božjoj

Razmotrimo pažljivije molitvu kao težnju k slavi Božjoj, te molitvu i težnju k punini radosti, tim redoslijedom. U Evanđelju po Ivanu, 14,13 Isus kaže, „I što god zaištete u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu“. Pretpostavimo da ste potpuno paralizirani i da ne možete raditi ništa, osim pričati. I pretpostavimo da je snažan i pouzdan prijatelj obećao živjeti s vama i raditi za vas sve što vam je potrebno. Kako biste proslavili svog prijatelja, ako bi vas posjetio stranac? Mogli biste reći: „Prijatelju, podigni me i stavi jastuk iza mojih leđa, kako bih mogao vidjeti svog gosta. I, molim te, stavi mi naočale.“ I vaš bi posjetitelj mogao iz vaših zahtjeva saznati da ste bespomoćni, a da je vaš prijatelj snažan i ljubazan. Svog prijatelja biste proslavili tako što ga trebate, što tražite pomoć od njega i što računate na njega.

U Ivanovom Evanđelju 15,5, Isus kaže, „Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa.“ Znači, mi stvarno jesmo paralizirani. Bez Krista, nismo sposobni za dobro (Rim 7,18). No Bog želi da donesemo ploda – da ljubavlju privučemo ljude u Njegovo kraljevstvo. Stoga je On obećao za nas (kao naš snažni i dobri prijatelj) učiniti sve što mi samo ne možemo učiniti. A kako Ga proslavljamo? Isus nam odgovara u Ivanovu Evanđelju 15,7: „Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, tražite i bit će vam.“ Zato molimo. Tražimo od Boga da za nas, kroz Isusa, učini ono što mi sami ne možemo – da donesemo ploda. Zatim, čitamo: „Ovim se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici“ (Iv 15,8). No, kako se Bog proslavlja kroz molitvu? Molitva je otvoreno priznanje da bez Isusa mi ne možemo ništa. Molitva je okretanje od samih sebe k Bogu u povjerenju da će nam On pružiti pomoć koju trebamo. Molitvom mi priznajemo svoje siromaštvo i Božje izobilje.

U Ivanovom Evanđelju, 4, 9-10 nalazimo primjer koji nam pokazuje kako se Bog proslavlja kroz molitvu. Isus je zatražio vode od jedne žene:

Kaže mu na to Samarijanka: "Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?" Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. Isus joj odgovori: "Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: `Daj mi piti`, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.

Ako biste vi bili mornar i ako biste patili od pomanjkanja vitamina, i ako bi jako velikodušan čovjek došao s punim džepovima vitamina C, i kad bi vas on zamolio da mu date krišku naranče, vi biste to vjerojatno i učinili. No, ako biste znali da on posjeduje sve što vama treba kako biste ozdravili, zapravo biste vi zatražili nešto od njega.

Isus kaže ženi: „Kad bi znala dar Božji i tko sam ja, ti bi mene molila“. Postoji izravna veza između ne poznavanja Isusa i ne traženja mnogo toga od Njega. Pomanjkanje našeg molitvenog života zapravo je pomanjkanje poznavanja Isusa. „Kad bi znala tko s tobom razgovara, ti bi od mene iskala!“ Kršćanin koji ne moli je poput vozača autobusa koji posve sam pokušava pogurati svoj autobus iz brazde, jer na zna da u njegovom autobusu sjedi Supermen. „Kad bi znala, tražila bi“. Kršćanin koji ne moli je poput čovjeka koji ima punu sobu poklon-bonova koje može potrošiti u najskupljoj trgovini odjećom, ali on uvijek kupuje u trgovini rabljenom robom jer ne zna čitati. „Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: `Daj mi piti`, ti bi u njega zaiskala – TI BI U NJEGA ZAISKALA!“

Što znači da oni koji traže – kršćani koji provode vrijeme u molitvi – to čine jer znaju da je Bog veliki darivatelj i da je Isus beskrajno mudar i milosrdan i snažan. Stoga njihova molitva slavi Isusa i časti Oca. Glavni cilj čovjekov je slaviti Boga. Stoga, kada postanemo ono za što nas je Bog stvorio, mi postajemo ljudi molitve.

Molitva kao težnja k našoj sreći

No glavni cilj čovjekov je također uživati u Bogu zauvijek. I to nas vraća na citat iz Ivanova Evanđelja 16,24: „Dosad niste iskali ništa u moje ime. Ištite i primit ćete da radost vaša bude potpuna!“ Zar to nije poziv na kršćanski hedonizam? Tražite da vaša sreća bude potpuna! MOLITE! Iz ovih svetih riječi, ali i iz iskustva možemo izvući jednostavno pravilo: kršćani koji život provode bez molitve, provode život bez radosti. Zašto? Zašto život ispunjen molitvom vodi do punine radosti, dok život bez molitve vodi do života bez radosti? Isus navodi dva razloga.

Jedan je naveden u Ivanovu Evanđelju 16,20–22. Isus upozorava svoje učenike da će se žalostiti zbog Njegove smrti, no da će se ponovno radovati kad On uskrsne: „Zaista, zaista, kažem vam: vi ćete plakati i jaukati, a svijet će se veseliti. Vi ćete se žalostiti, ali žalost će se vaša okrenuti u radost. Žena kad rađa, žalosna je jer je došao njezin čas; ali kad rodi djetešce, ne spominje se više muke od radosti što se čovjek rodio na svijet. Tako dakle i vi: sad ste u žalosti, no ja ću vas opet vidjeti; i srce će vam se radovati i radosti vaše nitko vam oteti neće.“ Što je izvor radosti za učenike? Odgovor: Isusova prisutnost. „Ja ću vas opet vidjeti; i srce će vam se radovati.“ Nijedan kršćanin ne može biti potpuno radostan bez prijateljstva s Isusom Kristom. Sâmo znanje o Isusu neće pomoći, rad za Njega neće pomoći. Moramo imati osobno iskustvo, osobno prijateljstvo s Isusom; u protivnom, kršćanstvo postaje opterećenje u kojem nema radosti. U svojoj prvoj poslanici, Ivan piše: „A naše je zajedništvo s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Kristom. I to vam pišemo da radost naša bude potpuna“ (1 Iv 1,4). Zajedništvo s Isusom koje dijelimo s drugima je ključno za potpunu radost.

Prema tome, prvi razlog zašto molitva vodi do potpune radosti je taj što je molitva središte našeg zajedništva s Isusom. On nije tjelesno prisutan. No, u molitvi mi razgovaramo s Njim kao da je On tjelesno prisutan. I u smiraju tih svetih minuta, slušamo Njegove misli i izlijevamo Mu svoje čežnje. Možda je citat iz Ivanova Evanđelja 15, 7 najbolji sažetak ovog dvostranog zajedništva: „Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, tražite i bit će vam.“ Kada Isusove riječi ostaju u našem umu, mi čujemo misli živoga Krista, jer On je isti jučer, danas i sutra i zauvijek. I iz dubine srca koje osluškuje izlazi jezik molitve koji je najslađi tamjan pred Božjim prestoljem. Život molitve vodi do punine radosti jer je molitva životno središte našeg zajedništva s Isusom.

Drugi razlog zašto molitva vodi do punine radosti je taj što molitva pruža snagu da radimo ono što volimo raditi, ali ne možemo bez Božje pomoći. Isus kaže: „Molite i primit ćete da radost vaša bude potpuna.“ Zajedništvo s Isusom ključno je za potpunu radost, no postoji nešto u svezi s tim što nas tjera da dijelimo Njegov život s drugima. Kršćanin ne može biti radostan i biti škrt, jer blagoslovljenije je davati nego primati. Stoga je drugi razlog zašto molitva vodi do punine radosti taj što nam daje snagu da ljubimo. Ako crpka za ljubav ostane bez vode, to je zbog toga što cijev molitve nije dovoljno duboka.

Ukratko: Biblija nas jasno uči da cilj svih naših djelovanja treba biti slava Božja. No, ona nas također uči da u svemu što radimo trebamo tražiti potpunu radost. Neki teolozi pokušali su odvojiti ova dva cilja, postavljajući pitanja kao što su: „Jeste li voljni otići u pakao za slavu Božju?“ No, Biblija nas ne tjera da odaberemo između Božje slave i naše radosti. Ustvari, ona nam zabranjuje birati. Iz ono što smo pročitali u Ivanovu Evanđelju naučili smo da molitva, vjerojatno jasnije nego bilo što drugo, utjelovljuje ujedinjenje ovih dviju težnji. Molitvom tražimo radost kroz zajedništvo s Isusom i kroz snagu da dijelimo Njegov život s drugima. A molitvom tražimo i slavu Božju jer se Njemu obraćamo kao riznici nade. U molitvi priznajemo naše siromaštvo i Božje blagostanje, našu manjkavost, a Njegovo izobilje, našu bijedu i Njegovu milost. Stoga, molitvom uzdižemo i slavimo Boga upravo tako što težimo k svemu tomu u Njemu, ne u nama. „Tražite i primit ćete … da se proslavi Otac u Sinu i da vaša radost bude potpuna.“

Plan za molitvu

Završit ću značajnom primjedbom. Osim ako se jako ne varam, jedan od glavnih razloga zašto toliko djece Božje nema bogat molitveni život nije zato što oni to ne žele, nego zato što nemaju plan. Ako želite otići na četverotjedni odmor, nećete se tek tako, jednog jutra, probuditi i reći, „Hej, idemo danas!“. Zato jer niste spremni. Ne znate kamo idete. Ništa niste isplanirali. No, mnogi od nas se upravo ovako odnose prema molitvi. Svakoga dana se probudimo i shvatimo kako bi značajan dio dana trebali provesti u molitvi, no ništa nikada nije spremljeno. Ne znamo kamo idemo. Ništa nismo isplanirali. Nemamo vremena. Nemamo mjesta. Ne znamo postupak. A dobro znate, kao što i ja znam, da suprotno od planiranja nije snažno, sponatno iskustvo u molitvi. Suprotno od planiranja je propadanje. Ako ne isplanirate odmor, vjerojatno ćete ostati kod kuće i gledati TV. Prirodan, neplanirani tijek duhovnog života tone na najniži rub vitalnosti. Pred nama je utrka koju moramo istrčati i bitka koju moramo biti. Ako želite obnovu vašeg molitvenog života, morate je isplanirati.

Stoga je moja jednostavna primjedba ovo: potičem vas da ovoga poslijepodneva odvojite 10 minuta kako biste razmislili o svojim prioritetima i na koji način se tu uklapa molitva. Donesite neku novu odluku. Pokušajte neki novi pothvat s Bogom. Postavite vrijeme. Postavite mjesto. Odaberite ulomak Svetog Pisma koji će vas voditi. Ovo sam i ja morao učiniti, jer sam zbog stresa poslovnih dana popustio. Svi trebamo prepravke na pola puta. Neka ovo bude veliki dan vašeg okretanja k molitvi – kako bi se Bog proslavio i kako bi vaša radost bila potpuna.