Skriveno značenje evanđelja

Izvor: Gospel Translations Croatian

Kako voditi svoje ljude da misle i žive u skladu s istinom evanđelja

Mjesna crkva zdrava je utoliko da: (1) su njezini svećenici-učitelji u stanju da na točan, učinkovit i tolerantan način primijene evanđelje u stvarnim životima svojih ljudi i da (2) njezini ljudi posjeduju duboko osobno razumijevanje i uvažavanje evanđelja kako bi mogli svakodnevno živjeti u dobroti evanđelja. To nazivam funkcionalnim centralizmom evanđelja.

Presudno za postizanje tog cilja jest razjašnjavanje veza između evanđelja i njegovih doktrinarnih i bihevioralnih implikacija. Te veze mogli bismo nazvati “evanđeoskim istinama” i “ponašanjem po evanđelju”.

Zamislite tri koncentrična kruga. U centru je samo evanđelje, koje možda najbolje predstavljaju riječi iz 1 Kor 15:3: “Krist je umro za naše grijehe.” Ta jednostavna fraza govori o stvarnosti našega grijeha, nužnosti božanske kazne te o tome kako nam Bog u Kristu daje divno spasenje od božanskoga gnjeva. Pavao govori o toj “dobroj vijesti” kao o nečemu što ima “najveću važnost”, a mi svi vrlo dobro znamo kakav prioritet on toj poruci daje u svojim propovijedima i zapisima (usp. 1 Kor 2:1-4). Otud centralizam evanđelja. Ali kako bi ono imalo i funkcionalni centralizam, ono mora biti povezano s područjima u kojima ljudi žive svoje živote.

A to nas dovodi do našeg drugog kruga, evanđeoskih istina. To su specifične, konkretne, doktrinarne implikacije evanđelja ili, kao što to Pavao veli, “nauk koji se temelji na (tj. svoj oblik poprima od) Radosnoj vijesti” (1 Tim 1:10-11). Te evanđeoske istine primjenjuju evanđelje posebice u umu; korisne su u obnovi uma na način da naše mišljenje sve više bude oblikovano istinom evanđelja.

Kao što bismo mogli i očekivati, Poslanica Rimljanima posebno je zasićena tim evanđeoskim istinama. Dopustite da Vam navedem tri primjera:

(1) U Rim 5:1 Pavao kaže: “Dakle, opravdani vjerom u miru smo s Bogom po našem Gospodinu, Isusu Kristu.” Zamijetite logičko rasuđivanje ovog retka. Nešto slijedi iz suštinske evanđeoske istine. Naš mir s Bogom nije evanđelje sam po sebi, ali je to vrlo moćna implikacija evanđelja — “evanđeoska istina”. A razumijevanje te evanđeoske istine jest dio usklađivanja našeg mišljenja s Radosnom viješću.

(2) U Rim 8:1 čitamo: “Sad, dakle, nema više nikakve osude onima koji su u Isusu Kristu.” I opet, zamijetite zaključivanje. Pavao ovdje ne predstavlja samo evanđelje, nego nešto što je istinito “sad” zbog evanđelja. Ali ta je implikacija zaprepašćujuća! I kad je vjernik pojmi u cijelosti i sveobuhvatno, ona će revolucionirati njegov mentalni svijet i evanđelje će za njega moćno funkcionirati.

(3) Rim 8:32 mi je omiljeni redak. “On upravo, koji nije poštedio svoga Sina, nego ga je predao za sve nas, kako nam neće darovati i sve ostalo ujedno s njime.” Zamijetite riječi “i sve ostalo” i “ujedno s njime.” One govore o nečemu što izrasta iz evanđelja. A kad ljudi uvide vezu između same evanđeoske istine (“On nije poštedio svoga Sina, nego ga je predao za sve nas”) i ove evanđeoske istine o tome da će nam Bog milostivo darovati sve što nam je potrebno za posvećenje (usp. retke 28-29), evanđelje će funkcionirati u cilju jačanja njihove svakodnevne vjere u Božje davanje.

Ali evanđelje ne samo da oblikuje naše mišljenje, također postoje i silne bihevioralne implikacije evanđelja. Evanđelje ne samo da obnavlja naše umove, nego nas vodi i u našem ponašanju. Sveto pismo daje nam mnoge primjere takvog življenja po evanđelju. U Gal 2:14 Pavao kori Petra zbog ponašanja koje “odstupa od istine Radosne vijesti”, a u Fil 1:27 on ohrabruje vjernike da “žive dostojno Kristove Radosne vijesti.” Drugim riječima, jedan od načina na koje evanđelje mora funkcionirati jest poticanjem na određeno ponašanje. Dakle, naše bismo Biblije trebali čitati jednim okom usmjerenim na otkrivanje tih veza. Tako, primjerice, kada Pavao upozorava Korinćane da se “čuvaju bludnosti”, on svoje upozorenje izrijekom temelji na evanđelju: “Ne pripadate sami sebi jer ste jednostavno kupljeni. Proslavite, dakle, Boga svojim tijelom” (1 Kor 6:18-20). A kad zahtijeva opraštanje, izrijekom se poziva na evanđelje i kao na motivaciju i kao na uzor (Ef 4:32). I kad muževima govori da ljube svoje žene, on to čini izravno povezujući svoje opomene s evanđeljem (Ef 5:25). I kad poziva Korinćane na obilje darežljivosti, izrijekom ih podsjeća na Božju darežljivost u evanđelju (2 Kor 8:7,9; 9:12-13, 15). Mogao bih Vam dati brojne druge primjere. Ali, u konačnici, ponašanje svih kršćana trebalo bi potjecati iz evanđelja i, ujedno nastojeći izbjeći trivijalnost, trebalo bi uspostaviti veze sa svim područjima života.

Jedan od najvećih izazova i najvažnija zadaća svećenika-učitelja jest jasno pokazati te veze tako da ljudi mogu na specifičan i inteligentan način primijeniti evanđelje kako na svoje mišljenje tako i na svoje ponašanje. Tako evanđelje postaje funkcionalno centralno svakom pojedinom kršćaninu i mjesnoj crkvi.