Milost radosnog darivanja

Izvor: Gospel Translations Croatian

U posljednjih nekoliko godina, gospodarstvo SAD-a se suočilo sa najvećom krizom još od velike depresije, a Amerikanci još uvijek se nisu izvukli iz tog škripca. Taj financijski krah, na koji utjeću i pogrešno osmišljene hipoteke, uvukao se u svaki gospodarski sektor. Vrijednosti nekretnina i investicija naglo su pale. Umanjilo se i povjerenje potrošača i to do najniže točke do sada. Milijuni ljudi ostali su bez posla, ne znajući kako skrojiti kraj s krajem. Pošto je dobrotvorno darivanje jedno od prvih oblasti pogođenih padom ekonomije, crkve su osjetile tu ograničenost i mnogi su bili prisiljeni na kresanje budžeta i davanje otkaza.

U vrijeme trajanja ove krize, kada su idoli naše materijalističke kulture pali na noge poput Dagona prije Gospodareve arke, a osječaj sigurnosti naroda je u opasnosti, Bog je crkvi pružio priliku da dokaže svijetu odanost prema Isusu Kristu čiji je ishod raznovrstan spektar vrijednosti i prioriteta. S obzirom da svoju radost i blago pronalazimo u Kristu, oslobođeni smo od podlijeganja brizi o novcu i podmuklom robovanju materijalnim stvarima. Po Adamu, mi obožavamo i služimo „stvorenju radije nego Stvoritelju“ (Rom. 1:25). Po Kristu, naša srca ponašaju se ispravno. Naša percepcija i odgovor na ovaj veliki globalni ekonosmki krah trebala bi biti drugačija jer smo mi specifična vrsta ljudi, ljudi koji više ne pripadaju ovome svijetu, već Bogu. Isus je navikao da, ako volimo samo one koji vole nas, a oni oskuduju u ljubavi prema njihovim neprijateljima, nismo bolji od pagana. Na isti način, ako smo velikodušni i radujemo se davanju samo kada su vremena dobra i kada su naši bankovni računi puni, kako li smo uopće različiti od ostalog svijeta? Kršćani na zapadu su uživali u produženom periodu izobilja. U ovom razdoblju htjenja, možda je Bog želio da nauči njegovu djecu nekim novim lekcijama o milosti davanja.

U ovom drugom pismu Korinčanima, apostol Pavao opomionje crkvu da nesebično i s veseljem daruje, inspiriran velikodušnošću drevnih Makedonaca i samoga Isusa Krista. U 9. poglavlju on nudi ovu sažetu izjavu: „Bit je u tome: tkogod posije skromno, skromno će i žeti, a tkogod bogato posije, bogato će i žeti. Svatko mora dati onoliko koliko je u svom srcu odlučio, a ne protiv volje ili jer se to mora, jer Bog voli one koji rado daruju. A Bog Vam može ponuditi obilje milosti, na način da imate dovoljno svega u svako vrijeme, kako biste mogli obilovati u svakom dobrom radu.“ (vv. 6-8). Nepovjerenje i strah od gubitka ograničavaju našu slobodu, a ovdje je Pavao usporedio davanje i sjetvu. Sjeme koje je posijano u blatu izgleda izgubljeno, no zemoljoradnik zna da će sezona žetve tek uslijediti. Jer bogato smo sijali, sa vjerom u Božju dobronaklonost, i ne očekujemo samo da žanjemo plodove ovozemaljskog blagaoslova, već sebi čuvamo dobre temelje za našu vječnu budućnost (1 Tim. 6:19).

Na neki način, važnije je kako dajemo nego što dajemo. Moramo biti svjesni misli kako će naše davanje izgledati u očima Boga, jer On voli radosnog davatelja. Davati s radošću znači davati bez očajavanja – davati u miru, spontano i sa zadovoljstvom. Nužno je slaviti Boga sa našim djelima i darivanjem, a nije nikakva žrtva ugoditi Bogu ako je to dobrovoljno. Naš Otac zahtijeva radosnu poslušnost svoje djece.

Pavao je citirao Makedonske Kršćane kao primjer za takvu vrstu duha. Bez obzira na njihovo siromaštvo i nesreću, njihova radost po Isusu imala je kao odgovor izobilje slobode. „Jer u strogom iskušenju nesreće, njihovo obilje radosti po Isusu Kristu i njihovo krajnje siromaštvo se pretvorilo u bogatstvo darivanja sa njihove strane“ (2 Kor. 8:2). Krajnja žalost i siromaštvo se inače ne donosi u vezu sa bogatsvom velikodušnosti. Takve situacije bi dale dojam da opravdavaju činjenicu da sebi ostavimo sve resurse koje su ostavljene zbog samoodrživosti.

Ali njihova radost u Kristu bila je tako obilna da nije mogla biti obuzdana. Radost, kao i zahvalnost, zahtjeva izražaj. Pitanje za Makedonce nije bilo „Koliko malo?“ već „Koliko?“. Ako je milost Božja zaista zahvatila naša srca, onda nećemo računati minimum koji možemo pružati, već maksimum koji možemo dati Isusu i njegovoj crkvi. Oni koji daruju s radošću uvijek bi rado dali i više. Danas je naša navika da trošimo iznad svojih mogućnosti ali su Makedonci davali iznad njihovih mogućnosti: „jer dati skladno njihovim mogućnostima, a kao što mogu posvjedočiti, daju i iznad njihovih mogućnosti, na njihov vlastiti dogovor, zaslužno nas moleći za uslugu da sudjelujemo u potpori svecima“ (vv. 3-4). Molba iz propovijedi i očajničko obračanje đakona bilo je nepotrebno. Božji ljudi molili su za pomoć kako bi pomogli svojoj braći u Jeruzalemu. A to nije nešto što se često čuje.

Kako ćemo ocijeniti njihovu izvanrednu darežljivost? Pavao ju je stavio u svezu sa Božjom milosti (v.1). Darivati tako što ćemo sebe žrtvovati nije prirodno; to je nadnaravno i to zahtijeva prisutnost nagona Duha Svetoga. Darivanje je znak obožavanja i djelo milosti.