Norma Normata: Pravilo kojim se vlada

Izvor: Gospel Translations Croatian

Skoči na:orijentacija, traži

Related resources
More By R.C. Sproul
Author Index
More About Truth
Topic Index
About this resource
English: Norma Normata: A Rule That Is Ruled

© Ligonier Ministries

Share this
Our Mission
This resource is published by Gospel Translations, an online ministry that exists to make gospel-centered books and articles available for free in every nation and language.

Learn more (English).
How You Can Help
If you speak English well, you can volunteer with us as a translator.

Learn more (English).

By R.C. Sproul About Truth
Part of the series Right Now Counts Forever

Translation by Petra Micuda Kantifes

Review You can help us improve by reviewing this translation for accuracy. Learn more (English).



Latinska riječ credo znači jednostavno "Vjerujem". To predstavlja prvu riječ Apostolskog vjerovanja. Kroz povijest crkve za nju je bilo potrebno usvajanje i prihvaćanje izjava vjere da bi se pojasnila kršćanska vjera i da bi se mogao razlikovati pravi sadržaj od pogrešnih i lažnih predstavljanja vjere. Takva vjerovanja se razlikuju od Svetog pisma po tome da Sveto pismo jest norma normans ("pravilo koje vlada"), dok su vjerovanja norma normata ("pravilo kojim se vlada").

Povijesno gledano, kršćanska vjera uključuje sve, od kratkih potvrda do sveobuhvatnih izjava. Najranije kršćansko Vjerovanje se nalazi u Novom zavjetu, te izjavljuje: "Isus je Gospodin." Novi zavjet čini pomalo zagonetnu izjavu o toj izjavi, naime, da nitko ne može napraviti izjavu, osim Duha Svetog. Što bismo trebali shvatiti iz ovoga? S jedne strane, Novi zavjet nam govori da ljudi mogu poštovati Bogu svojim usnama, dok su njihova srca daleko od Njega. Naime, ljudi mogu recitirati vjerovanja i davati definitivne potvrde vjere, bez da uistinu vjeruju u te potvrde. Dakle, zašto bi onda Novi zavjet govorio da nitko ne može učiniti tu ispovijest osim Duha Svetog? Možda je to zbog cijene povezane s izjavama vjere u kontekstu drevnog Rima.

Zakletva odanosti koja je bila zahtijevana od rimskih građana da dokažu svoju privrženost cijelom carstvu i posebno caru, bila je javno reći: "Kaisar Kurios", to jest, "Cezar je Gospodin." U crkvi prvog stoljeća, kršćani su se pretjerano trudili biti poslušni civilnim sucima, uključujući i opresivne mjere Cezara, a ipak, kada se radilo o javnom potvrđivanju da je Cezar Gospodin, kršćani to nisu mogli učiniti čiste savjesti. Kao zamjena za izraz "Cezar jest Gospodin", rani kršćani su govorili: "Isus je Gospodin". Činiti to značilo je izazivati gnjev rimske vlasti, te je u mnogim slučajevima, koštalo kršćane njihovih života. Stoga, ljudi nisu bili skloni činiti takve javne izjave, osim ako su bili dirnuti Duhom Svetim da to učine. Jednostavno vjerovanje: "Isus je Gospodin", ili opsežnije izjave, kao što je Apostolsko vjerovanje, daju pregled osnovnih, bitnih učenja.Vjerovanja su sažeta u sadržaju Novog zavjeta.

Vjerovanja su također koristila taj sažetak sadržaja da bi izdvojili heretike iz četvrtog stoljeća. U potvrdi Nicejskog Vjerovanja, crkva je kategorički potvrdila svoje vjerovanje u Kristovo božanstvo i u nauku o Trojstvu. Te tvrdnje su bile prepoznate kao nužne istine kršćanske vjere. One su bile neophodne, jer bez uključivanja tih istina, bilo koja tvrdnja o kršćanstvu bi se smatrala lažnom tvrdnjom.

U vrijeme reformacije, bilo je prošireno uvjerenje, kao što je to protestantska zajednica smatrala potrebnim, u svjetlu i toplini proturječnosti toga vremena, dati definitivne izjave u što vjeruju i kako se njihova vjera razlikuje od teologije Rimokatoličke crkve. Sam Rim je dodao izjave vjere na Tridentskom saboru sredinom šesnaestog stoljeća kao odgovor na protestantski pokret. Ali svaka protestantska grupa, kao što su luterani, švicarski reformatori i škotski reformatori, smatrala je potrebnim pojasniti istine koje su bile potvrđivane. To je bilo potrebno, ne samo zbog neslaganja unutar reformatorskih stranaka, već i da se razjasne protestantske pozicije protiv čestih netočnih iznošenja rimokatoličkih protivnika. Westminsterska ispovijed vjere iz 17. stoljeća jedna je od najpreciznijih i sveobuhvatnijih izjava vjere koja je izrasla iz reformacije. To je model preciznosti i biblijskih pravovjerja. Međutim, zbog svoje duljine i sveobuhvatne dimenzije shvaćanja, teško je naći dva zagovornika Westminsterske ispovijedi koji se slažu po svim određenim točkama. Zbog toga, crkve koje koriste Westminstersku ispovijed ili druge takve ispovijedi, obično ograničavaju zahtjeve odanosti prema priznavanju "sustava doktrine sadržane unutar." Ova kasnije protestantska vjerovanja nisu imala za cilj samo potvrditi ono što oni smatraju suštinskim za kršćanstvo, već posebno pojasniti pojedinosti o određenoj vjerskoj zajednici koja bi koristila takve sveobuhvatne ispovijesti vjere.

U današnje vrijeme, postoji izrazita netrpeljivost između ispovijesti bilo koje vrste ili stupnja. S druge strane, relativizam koji se proširio u modernoj kulturi izbjegava bilo kakvo priznavanje apsolutne istine. Ne samo to, već se također može vidjeti snažna negativna reakcija protiv racionalne i propozicionalne prirode istine. Izjave vjere su pokušaji pokazivanja koherentnog i jedinstvenog razumijevanja cijelog opsega Pisma. U tom smislu, one su kratki izvještaji o tome što se u prošlosti nazivalo "sustavna teologija." Ideja sustavne teologije polazi od pretpostavke da sve što Bog kaže jest dosljedno, a ne kontradiktorno. Dakle, iako ta uvjerenja nisu stvorena iz čisto racionalne spekulacije, ipak, ona su pisana na takav način da su razumljiva i shvatljiva umu. Bez takvih izjava, teološka anarhija vlada u Crkvi i u svijetu.